SOCIJALIZAM
Od svojih predaka pamtim onog djeda,
hidalga u gunju potkresanih brkova,
kako bere lobodu i maline u strmom
vrtu, onaj orah i hren na brdu,
a na drugoj strani gomila teta i ujaka,
rastrčali se po sikavcu na sve strane,
kao da nikad neće pobjeći od drugog
djeda, težaka svijetlih gotovo prozirnih očiju,
vječno namrgođenog i predvidivog poput
njegova vršnjaka Jeana Gabina u jednom
ratnom filmu koji smo rano poslijepodne
zajedno gledali usred ljeta. Gabin je
krijumčario oružje, a djed me je začuđeno
pogledao i odmahnuo glavom, vjerojatno
zbog onog ujaka koji je sredinom 1950ih
preko Italije prebjegao čak u Brazil.
Prije njih, entropija i praznina,
možda pokoji nečitki zapis u
crkvenim knjigama. Obojica su mrzovoljni,
stiješnjeni u svojim seoskim kućicama,
jedna od tesanog kamena, druga od
pljeve i blata, bijela mrlja na brijegu,
nepoznati i strani jedan drugom.
Umrli su u razmaku od nekoliko
godina,kao da su se držali prešutnog
dogovora. Jedan pod teškom granitnom
pločom, tamnom i crnom kao krivnja
njegove mnogobrojne djece, drugi na
rubu malenog groblja, kao da je ondje
zastao, a zatim se predomislio i krenuo
dalje prašnjavim putem, po vječnoj žezi,
kroz bukovu i pokraj hrastove šume
prema onom potoku.
***
TRGOVAČKI RATOVI
XIII.
like a hot-air balloon
over the stupendous balkans
J. H. Prynne
Ako pomisliš da je to jednostavno,
nećeš pogriješiti ni biti u pravu:
opažaj je tvrd i priprost, krezubi
češalj povijesti ne zadire dublje.
Nikad nije ni trebao jer naprosto
broji. Odbacuje. Površina je u isti
mah nedirnuta i preorana, bez trunke
prašine i suvišne travke, savršeno
ravnodušna i razvrstana, uvijek
dovoljno duboka kako bi se smjesta
zaboravila i stoga očuvala. Opet?
Sapletanje, po navici ili inerciji,
neće pomoći kao ni odmoći –
nećeš vidjeti što je iznad ili ispod.
Ishod je jednostavniji, dakle suvišan,
unaprijed svrstan. Premda nismo ondje.
XX.
U Hošeinoj knjizi, nevelikom tekstu
“prvog od dvanaest malih” pisaca,
sročen je po narudžbi i stoga
nabijen žestokim emocijama,
seksom i politikom,
negdje u sredini, u poglavlju
naslovljenom “Uzbuna”,
kad su političke strasti dovedene
do usijanja i zatim usmjerene
na sada poslovično zlatno tele,
spomenut je i autor tog artefakta.
On je, naravno, anoniman, izvjestan je
njegov rod, muški, dakako, međutim
nije jasno o kome se zapravo radi.
U raznim verzijama on je najčešće umjetnik,
ili umješnik, zanatlija, neki već obrtnik,
– Künstler художник artífice artigiano artisan –
ali uvijek je jasno da jedino njegov rad,
poreknut i izložen strašnim prijetnjama,
bit će smrskan, razbijen,
prometnut u komadiće,
može pobuditi ovakve reakcije
zadivljene publike i razjarenih kritičara.
I sljedeći redak,
“Posijali su vjetar, i požet će oluju”
govori o snazi tog djela, a onaj koji ga je izradio,
proizvođač, taj umjetnik, ostao je zagubljen
i bezimen u gomili, navodno ipak okrenutoj
prema nekoj boljoj budućnosti.
______________________________________________________________________
MILOŠ ĐURĐEVIĆ (1961), pjesnik i književni kritičar, antologičar i prevoditelj, objavio je petnaest knjiga poezije, književnih kritika, antologija suvremene hrvatske i svjetske poezije te izbora iz pojedinačnih pjesničkih opusa (recentni objavljen naslov, Kreda in odtisi – izbrane in nove pesmi / Kreda i otisci – izabrane i nove pjesme, dvojezično izdanje, preveli Vera Pejovič i Peter Semolič, Ljubljana: Kulturno-umetniško društvo Poiesis, 2019). Sudjelovao je po pozivu na međunarodnim književnim programima i rezidencijama (Ledig House, NY, SAD; Civitella Ranieri Centre, Italija; IWP, Iowa City, SAD; Međunarodna književna kolonija Tršić, Srbija), brojnim seminarima i festivalima poezije. Njegova poezija prevedena je i objavljena na desetak jezika, zastupljen je u važnijim domaćim kao i stranim antologijama i izborima iz suvremene poezije. Živi i radi u Zagrebu kao slobodni književnik, urednik i prevoditelj.
čovjek-časopis 