VENERA, POSVUDA
kad se vratim iz willendorfa
jasno će se zaključiti
kako se ovdje nisam bavio
nii valcerom ni tangom
zapravo su pluća jedini
crveno-crni radnici na tijelu:
uzdah-čekajdaprođu-izdah
sljedeći susret tvojih bedara
bit će krnji, nepotpun,
kao da po prvi put plešu tango
kao da trče iz nekog grada,
(a to nisu dugo radile)
kao da su na skretanje
do povratka u kojem se,
držeći za mekane ručke,
ne mogu osloniti
na dvije debele noge
***
KOZARAC, IVAN ILI JOSIP
večeras ćemo naglo ustati,
vrisnuti, shvatiti:
“tena je sama otrovala rubac”
treba sjesti, smiriti se,
pročitati pročitano,
možda je krivo shvaćeno,
ta, ne znam ni pisca!
josip, ivan?
nikada neću biti siguran
u tom trenutku književne
nesavršenosti i spoticanja,
majka ulazi u sobu i viče:
“josip je, josip, smiri se!”
i nikada je ne čujem
dovoljno dobro,
uvijek je glasnije
moje proderavanje:
“majko, gdje su ti ruke, gdje su?”
______________________________________________________________________
FILIP MARKOVIĆ rođen je 2000. godine u Zagrebu, živi u Novim Jankovcima, slavonskom selu pored Vinkovaca. Nakon završene Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima upisuje Rudarsko-geološko naftni fakultet u Zagrebu. U srednjoj školi intenzivno počinje pisati poeziju te tako za rukopis “Pantera” 2019. godine osvaja drugu nagradu na Goranovom proljeću. Iste godine sudjeluje na smotri LiDraNo. Na vinkovačkoj pjesničkoj manifestaciji Jutro poezije u sklopu Dana Ivana i Josipa Kozarca osvaja prvo mjesto.
čovjek-časopis 