TRIUMPH
Risto Miranović i sin mu Mato, podnoć su stigli u Kuče, po preporuci, u kuću Krke Mijovića, koji izdiže na dobru planinu đe ima dosta paše i vode, uzima ovce „na zetsku“ da bi ih sjeseni, ojačale i pretile, i kilo sira po bravu, dogonio vlasniku na kuću. Miranovići su došli zbog planine i ovaca: nekad veliko stado bilo im je smanjeno i postradalo, cijele prošle godine klano – proljetos za spas familije od nezapamćene gladi, pa od dotad nepoznate pošasti „španjolke“, te od globa i otimačina kad ostasmo bez države i imena.
Poslije dogovora o uzimanju ovaca, otac i sin, lijepo su ugošćeni u kamenitom i bezvodnom kraju čuvenom po gostoprimstvu, čemu je pridavalo ne tako davno malisorsko porijeklo stanovništva (Malësija – sjeverna Albanija i Prokletije iliti Južni Alpi).
Najstarija đevojka domaćinova, pošto su Risto i Mato legli u sobu za namjernike, prije no što je iznijela lampu i izašla, podvila im je pokrivače i ušuškala ih; Risto je, kad su se probudili, predložio Matu ako mu se dopada da pregnu da ištu đevojku koja ih je sinoć podvijala; Mato je ovo jedva dočekao, te su je istog jutra isprosili, uglavili svadbu i utvrdili dan i broj svatova.
Risto, kućić bez vlasti, za Mitrovdan se pobrinuo da mu svatovi budu opremljeni bolje no kad se hodilo na Cetinje; osigurao je dobre konje iz Zete, Lješanske nahije i Lješkopolja, i crnogorsku robu za onoga koji je nije imao; bio je tu i njegov Kulaš, ali i ognjeviti Bijelac kuma Andrije Perovića; jedino Filjo popa Belja nije ni smio ni umio da uzjaše sedlanika no ga je vodio za uzdu četiri sahata do Kuča i toliko nazad.
Kad su svatovi izašli sa vjenčanja iz Lješkopoljske crkve pri brijegu između dvije Gorice, dočekao ih je sa zdravicom Đuro Manjof, na prvom motorbiciklu u Podgorici, i to marke Triumph.
Niko nije primijetio kad su se izmakli i istupili naprijed, kum Andrija na Bijelcu i bratstvenik mladoženjin, Đuro Manjof, na motoru, sa velikim naočarima kao od gasmaske i kožnom pilotskom kapom; viđeli su ih kako zamiču iza plotova i drača, preko ledina i njiva, pa livadama i puteljcima prema Donjim Kokotima; Đuro je zalegao na guvernal i poskakivao zajedno sa Triumphom, a kum Andrija, sitan i mršav živac, jahao je kao džokej.
Jedan pored drugog, lećeli su kao laste ponad Kamipolja, a svatovi s mladom i okupljeni narod stajali zapanjeno gledajući u nebo.
_________________________________________________________________________
SRETEN ASANOVIĆ (Donji Kokoti, Lješkopolje, 1931. – Podgorica, 2016.) – majstor kratke priče i njen rodonačelnik u modernoj crnogorskoj književnosti. Njegove kratke priče predstavljene su u mnogim antologijama u Crnoj Gori, Jugoslaviji i svijetu, u čitankama i školskoj lektiri; prevođen je na više od dvadeset jezika, a knjiga ”Lijepa smrt” prevedena je na pet jezika; njegov jedini roman ”Putnik” (1994) objavljen je u šest izdanja.
čovjek-časopis 