EKVADOR ZA DORUČAK
Jutros smo doručkovali tvoj šešir za šetnje.
Obavili smo to sočno,
gurali komad po komad,
mijesili jezicima
i hrskali.
Ja sam küpila sve što je tebi ispadalo iz usta,
a on se hranio obodom
pletenim
spretno
kao prsti u dodiru.
Dan je prošao bez šetnje.
Prepričavali smo susjedima sve o hranjenju šeširom.
Voda im se slijevala niz grlo
kao da im izviru zubi
i zašto nas nisu vidjeli pred vratima
na cesti
niz bubanj:
htjeli bi i oni jedan takav
za probu.
Ali šeširi se ne dijele za ručak
to svakako znamo
pa se zaključavamo
nećemo ni sunce
dok se ne dogovorimo
kojim ćemo putem
noćas
u Ekvador.
***
GOVORIŠ
Dok se jutra smrzavaju u nastajanju
pružamo podlaktice za tvoje riječi
rastežemo površinu ustajale vode
pa slažemo
jednu na drugu
drvenu sirovinu za još jednu bajku.
Tek podnožje voli cjelovite misli
pa ih tamo prosipamo iz otvorenog naramka,
a one se primiču jedna drugoj
one su začas fraza i rečenica. Vezani tekst.
Govoriš
dok se stabla urušavaju u otvorenu zemlju
kruška jabuka riječi
kao tumorne nakupine na tijelu vitkog stabla
iz kojih se na kraju cijede slatki sokovi:
nektar kratkih priča
spori ritam poezije,
a na njegovu kraju
opet početak beskrajnog romana.
***
SLOBODA
Na prijestupni sat unijeli smo Picassa u tamnu sobu.
Umjesto podloge voliš boje
zatim obuvaš cipelice okačene na posljednju stubu
i dugo pripremaš okret.
Koliko smije trajati umjetnost?
Tišina je u svakom plesu
još se samo snijeg na bakrenim žicama umije tako pritajiti
ušuškan u mahovinu
mokar od ljepote
lijep kao voda u skupljenoj šaci.
Gledamo: uzimaš sve sjeverne kiše i nosiš ih podatne
namirnice u platnenim torbama za kupnju.
Na cesti prepreke i prijelazi za sve nove skokove i uvijanja.
Kiša ne staje. Kiši.
Omotaš bršljan oko glave
jedinu zrelu pobjedu.
Gledamo: tvoji su pokreti nestvarni.
Nosimo ih uramljene
i savršene
okrugle
kao sloboda.
***
NA ILIRSKOM TRGU
Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela pticu
ili grudu snijega.
Sjednem na prvi kamen i trijebim pjesme.
Zrele su, sjajne
pucaju od radosti.
Svaki stih pod jedan zub
dok mjesec ne zasjedne na kupole.
Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela cvijeće u nečijoj kosi
ili trulo voće pod raspuklom granom.
Sjednem na kamen i listam mekanu knjigu.
Presavijem jedan list dva tri
u lijevi obraz
i desni
pa čekam
dok zvijezde ne iziđu, svaka na jedan prozor.
Na Ilirskom trgu nikad nisam vidjela dječje cipele
ili plavi bicikl oslonjen na zid pravilne kuće.
Sjednem na kamen i mislim:
Ništa nije tako ukusno kao topljena metafora
s mrvicama
divnih lješnjaka.
***
RAST
Na zidu naše sobe dvije fotografije.
Jedna je plava kosa razdijeljena snažnom podlakticom
i veliki bijeli kamen.
Druga je plava mahovina na šumskoj čistini.
Netko na tavanu gradi gnijezdo i svira flautu.
Do jutra će svaku grančicu utkati na pravo mjesto
i unutra položiti svoj zeleni pokrivač,
mekani sjeverni znak.
I naša je soba na sjevernoj strani. I bila je hladna
pa smo pokraj kreveta čuvali kapute,
noćne zagrljaje.
A onda su jedne nedjelje, zakukuljene u mahovinu
došle krznene krijesnice.
Šuteći otmjeno i strpljivo
poput snijega.
I bile su tople i pristale na naše dodire.
Naša je soba tada osobito narasla.
Za jednu nedjelju dosegnula je nebo i dalje.
Mjerili smo je na okvirima svih ulaznih vrata.
Naša soba raste jer je na sjeveru,
kažeš,
a zima će
pa odmotavamo snopove sjevernog pokrova
da je ugrijemo.
Oblažemo zidove
divlja stabla,
a na svakom od njih
jedna krijesnica.
_____________________________________________________________________
IRENA SKOPLJAK BARIĆ (Zenica, 1982.) profesorica je hrvatskoga i ruskog jezika i književnosti. Pjesme i kratke priče objavljivala je u časopisima Poezija i Tema te u nekoliko zbornika i publikacija u sklopu književnih natječaja. Suautorica je čitanki iz hrvatskoga jezika u izdanju nakladničke kuće Profil Klett te digitalnih obrazovnih sadržaja za projekt e-Škole. Godine 2016. izišla je njezina prva pjesnička zbirka Neprivezani u izdanju Hrvatskoga društva pisaca iz Zagreba.
čovjek-časopis 