BOO BOO
vazduhom strah krstari
u službenim odajama otvorenih usta
bolnički panduri spavaju
vrijeme je kolektivne rem faze
u našem malom sanatoriju
u ritmu spuštenih žurnih kapaka
ocvale suze tumaraju
uskoro će i prikaze ugasiti zadnje svjetlo
obješeno na izlazu
boo boo
počinje ekskurzija gostiju
na noćnom osmatranju
pacijentica do prozora zuri u svoje šake
neprekidno
dlan gore dlan dole
pravi raspored sjedenja
kao u svojoj kući
niko ne smije biti daleko od ovala
sa krtim mesom
sad ga ima dovoljno da se napokon ne stidi
i ne brine
mog oca stavlja do sebe
kao da joj je on najvažniji
bila sam i ljubomorna
ali komad mesa ipak meni i sestri u oskudici ostavlja
dotiče prst gdje sjedim ja,
probada me u grudima
nismo se nikad najbolje razumjele
imala je tešku narav i pogled težak
brišem čelo ženi nasuprot, nju niko ne obilazi
ponovo je u rem fazi
kako se dogodi da si sam i ničiji
sumnjaš ima li pravde i na nebu u doba korupcije
starac u prugastoj pidžami gleda tv
zakon o penzijskom opet nije usvojen
prvo onaj o akcizama na dnevnom redu
glasati glasati dok se ne usvoji
nema replika nema vazduha
niko se ne budi niko ne spava
vrijeme odmiče, svi imaju niktofobiju
klepeću očni kapci kao vjetrobrani
misao je paralisana u ovom mraku
nešto boli u ovom zraku mama
***
JALOVICA
spavamo zagrljeni
svako na svojoj strani ožiljaka
pratim ritam tvog disanja
dok čopor riječi cereka se u mraku
i šapće-
ti si znak Božje kazne
odsječena suha grana
nerotkinja
jalovica
ustajem do ogledala
na kojem odjeća buja
širi se na trbuhu
i grudima
iskrivljujem se u loptu
koju je lako šutnuti na seoski put
i otići
nisi mi više onako lijepa
šapćeš
onako lijepa za jedinca u matere
utrljavam losion
trzajima poodmaklih godina
ionako ne mogu spavati
u ovoj sobi bez vazduha
i oblaka koji se zelene
gnječim sate
koji žure
ne dam da mi i jutros
otmu dijete
ne opet
molim te Izida
pogledaj mi krv
na koljenima
MARICA FERHATBEGOVIĆ (1959, Živinice, BiH)
čovjek-časopis 