GORDANA SIMEUNOVIĆ rođena je 1963. godine u Beogradu. Objavila je zbirke poezije: Moja haljina i ja (Slobodna knjiga, Beograd. 2000), Narukvica od slonovače (Slobodna knjiga, Beograd. 2002), Pobuna krpenih lutaka (Narodna knjiga, Beograd. 2005), Podno mirnog sna (Književna akademija & autor, Beograd.2008), Vreme hlebova (Književna zajednica Jugoslavije, Beograd. 2009), Buka života (Književno društvo ,,Sveti Sava“, Beograd. 2015), Put do moje kuće – izabrane pesme (Gramatik, Beograd. 2018). Priredila je panorame Najlepše ljubavne pesme srpskih pesnikinja (Gramatik, Beograd. 2013) i Jabuka u srpskoj poeziji (autorsko izdanje, Beograd. 2019). Njena poezija je prevođena na engleski, francuski, španski, švedski i rumunski jezik, proza na engleski i ruski jezik. Zastupljena je u zbornicima i antologijama, kao i domaćim i stranim časopisima. Član je Udruženja književnika Srbije. Pripada Pesnicima sveta, organizaciji Movimento Poetas del Mundo. Živi na Umci, nedaleko od Beograda.
Te 1900. godine, kada je rođen, Sarajevo je imalo toliko stanovnika da bi, uz malo truda, svi mogli stati na današnji stadion na Grbavici. Bilo kako bilo, Oskar Kabiljo je u ovaj grad došao prije fudbalske lopte, a prvu zastavu i navijanja će zapamtiti kao četrnaestogodišnjak; sa prozora svoje kuće mogao je vidjeti komad Appelovog keja i čuti nerazumljivo i udaljeno klicanje ljudi. Tog je dana, sa povišenom temperaturom i bolovima u stomaku, naslonio čelo na prozorsko okno i slušao svađu roditelja iz druge sobe, kad mu se učinilo da je iz grada odjeknuo pucanj. Naivni sarajevski golub prevrtač, pored dimnjaka koji je malom Oskaru zaklanjao pogled, stajao je na svom mjestu nastavljajući klimati glavom u tročetvrtinskom taktu.
Pet godina kasnije, rat je utihnuo, baš kao i svađe iz roditeljske sobe. Otac Oskara Kabilja umro je 1917. godine, a mati se preudala i bračnu nesreću, kao miraz, odnijela u kuću drugog muškarca. Naš junak sve uspješnije izbjegava ljude i mjesta na kojima se okupljaju; škola mu postaje nepodnošljiva, a o vjerskim objektima govori sa prezirom i podsmijehom.
Ulica je jedini prostor na kojem prihvata da bude u prisustvu drugih, ali svoje gađenje sve češće iskazuje brojnim tučama i sitnim krađama. Bliski rođak po ocu, slikar Daniel Kabiljo, koji se zahvaljujući stipendiji jevrejskog dobrotvornog društva „La Benevolencija“ školovao u Beču, bezuspješno pokušava pomoći – mladog Oskara ne zanimaju ni novac ni savjeti. U proljeće 1919. godine čujemo ga kako redovno, bez kašnjenja i presjedanja, hrče u kućici otpravnika vozova, a san mu ne remeti ni voz koji natovaren ciglama napušta stanicu. Jednog od tih jutara upoznaće i mladog željezničkog radnika čije je ime, izgovarano zaredom, odzvanjalo ritmom voza u pokretu – Dimitrije Dimitrijević Dimitrije Dimitrijević Dimitrije Dimitrijević Dimitrije… Bio je to onaj isti momak sa Mejtaša koji će nagovoriti svoje prijatelje, željezničke radnike, da osnuju fudbalski tim, a sebe će u istoriju kluba upisati kao strijelca prvog gola. Krilati točak lokomotive postaje grb fudbalskog kluba „Željezničar“, a Oskar Kabiljo prihvata poziv svog prijatelja i biva prvi nezvanični ekonom tima. Brine se za opremu, postavlja mrežu, čisti blatnjavu obuću, donosi vodu, zabavlja svojim sarkastičnim komentarima, a povremeno, u nedostatku drugih saradnika, ukazuje i pomoć ozlijeđenim igračima. Stjepan Katalinić, jedan od fudbalera „Željezničara“, daje mu nadimak Mama. U istoriji kluba bi, ipak, važnija bila informacija da je Oskar Kabiljo – prvi navijač. „Željo“ postaje jedini klub kojem se tepa, a razlog se možda krije u jednostavnoj činjenici da ima Mamu.
Iste godine kada je rođena fudbalska beba, koja će vremenom postati plava, u Sarajevu je otvoreno i Narodno pozorište. Mahalskoj istoriji ostaju nepoznati detalji, ali se pouzdano zna da je Oskar od 1929. godine u novoj zgradi zaposlen kao garderober. Postaje svjedokom razvoja bosanskohercegovačke drame, prijateljuje sa glumcima, koji su često pridošlice iz primorskih krajeva, u čije se priče zaljubljuje, željan putovanja i svijeta koji se nalazi s druge strane Trebevića. Negdje u to vrijeme budi se njegova opsesija; počinje sakupljati zaboravljene stvari, sitnice pronađene nakon predstava u pozorišnoj sali. Između redova ostaju šalovi, kišobrani, poneka muštikla, tabakere i lepeze, ali Oskar Kabiljo biva očaran – rukavicama.
Zaboravljene, izgubljene, raznih oblika i boja, napuštene ili odbačene, kao neželjena djeca, pronalaze utočište i smiraj u Maminom sanduku. Svoju potragu za rukavicama proširuje i na sarajevske kafane, željezničku stanicu, Poštu, na sva ona mjesta sa kojih će naš vrijedni kolekcionar, u narednih deset godina, sakupiti 513 novih komada. Tragalačku groznicu zaustavlja strah od novog rata.
Oskar Kabiljo u svojoj trideset i devetoj godini prvi put napušta Sarajevo i u Hamburgu se ukrcava na brod „St. Louis“ čiji je cilj Kuba. Na 175 metara dugom plovilu, koje se kreće brzinom od 18 milja na sat, ukrcano je 937 putnika, a većinu čine jevrejske izbjeglice iz nacizmom zaražene Evrope. Kapetan Gustav Schröder lično, na očigled uplašenih putnika, u glavnoj brodskoj sali za ručavanje, prebacuje stolnjak preko biste Adolfa Hitlera, za djecu organizuje časove plivanja na bazenu, a odraslima otvara zasebnu prostoriju za obavljanje molitve. U 4 sata ujutro, 27. maja 1939., brod dolazi do obala Havane, a samo nekoliko časova kasnije, ukazom predsjednika Kube, izbjeglicama biva odbijen zahtjev za ulazak u zemlju. Brod napušta 29 putnika, a potom, pet dana nakon uplovljavanja, kapetan naređuje kretanje ka Sjedinjenim Američkim Državama. Kruže obalom Floride iščekujući dozvolu za iskrcavanje, ali i predsjednik Roosevelt izgovara manje poznato istorijsko „no!“. Slijedi putovanje prema Kanadi i identičan jednosložni odgovor; poraženom kapetanu ne preostaje ništa drugo, pa brod usmjerava ka Evropi, 17. juna 1939. dolazi u luku Antwerp, putnici se iskrcavaju, a njih 254 neće dočekati kraj rata. Oskar Kabiljo, nakon što je vidio Ameriku, dobija priliku da vidi i Auschwitz.
Pisac, na ovom mjestu, na sebe preuzima ulogu američkog službenika i u priču zabranjuje ulazak stradanju, patnjama i logorskim mukama. Svog junaka, Oskara zvanog Mama, izvlači na sigurno i vraća u Sarajevo koje nije vidio sedam godina. „Željezničar“ igra svoju najgoru sezonu, ispada iz prve lige, a oporavak započinje tek 1953. godine. Oskar Kabiljo tada još uvijek radi u Narodnom pozorištu, ima ženu i onaj isti sanduk u kojem je sada preko 700 rukavica; jedna od njih, sačuvana u Zemaljskom muzeju, pripadala je Gustavu Schröderu, kapetanu ukletog broda „St. Louis“.
Oskar Kabiljo Mama umro je 18. decembra 1971. godine u Sarajevu, a svako dijete zna da priče o mamama zaslužuju sretan kraj, pa zato i ova završava podatkom da je te sezone, nakon dvadeset i jedne pobjede, „Željo“ ponio šampionsku krunu. Na Jevrejskom groblju, sa kojeg se, ako me sjećanje ne vara, vidi stadion na Grbavici, Mamu su ispratili najbolji igrači i prijatelji. Ne znam da li su tom prilikom držani posmrtni govori, ali znam da se Josip Katalinski, u televizijskom razgovoru, sa neskrivenom sjetom i osmijehom na licu, prisjetio jednog od zadnjih susreta sa Oskarom Kabiljom.
– Znaš, Škija, u životu sam sa sigurnošću naučio samo jednu stvar – rekao je Mama. – Koju? – pitao sam. – Ljudi češće gube desnu rukavicu. To je jedino sigurno. Sve ostalo je…
Priča biva prekinuta tročetvrtinskim kljucanjem na prozorskom limu. Golubove ne smijemo tjerati. Nikad.
ALMIR IMŠIREVIĆ rođen je 10.3.1971. godine u Bihaću. Na Akademiji scenskih umjetnosti diplomirao na Odsjeku za dramaturgiju, te od 1998. radi kao predavač i dramaturg. Autor je drama: „Kad bi ovo bila predstava…“, „Balkanski đavo Sram“, „Circus Inferno“, „Po istinitoj priči“, „Mousefuckers“, „Kad bi ovo bio film“… Drame su mu nagrađivane na festivalima u Bosni i Hercegovini, izvođene u mnogim zemljama Evrope, te uvrštene u francuskoj i bosanskoj antologiji savremene drame. Kao dramaturg radio je u skoro svim profesionalnim teatrima BiH. Do sada je objavio dvije knjige drama, te knjigu kratkih priča „Strana 212“ i „Najljepši od svih svjetova“. Teatarske kritike, prikaze i eseje objavljivao u sarajevskim časopisima. Autor je i nekoliko scenarija za televizijske projekte rađene u BiH i Hrvatskoj, te scenarista igranog filma „Mliječni put“. Bio je jedan od rukovodilaca Otvorene scene „Obala“, niz godina nalazio se na funkciji šefa Odsjeka za dramaturgiju, a danas je redovni profesor na predmetu Pisanje za teatar.
moj lovac na snove ima dugački kaput i crne oči kundakom puške pokuca na moja vrata tuk tuk tuk ravnomjerno kao metronom znam da već je vrijeme a moj lovac na snove zna kako se postupa s puškom pažljivo nacilja točno u sredinu grudi zatim dugo i tamno krvarim dok mi on donosi slijepljen ulov: komadiće konopca, šešire, sablje i prije svega zube mnogo bijelih zubi poput perli rastresu se po stolu a ljepljiva krv još dugo se cijedi na drveni pod on obriše prste pokupi pušku utrne zvijezdu u oku i ode koracima metronoma a ja čekam jutro kad ću se, kao i toliko puta ranije, ispred kreveta opet pokliznuti na vlastitoj krvi
***
PARADOKS PODNEVA
žedni bogovi digli su ruke i potonuli za horizont
sjene zdenaca se krate pad kamena je dulji
jedna ruka odbacuje sjeme kima na ispucalu stazu
***
SELIDBE NA JUG
nebo poput plahte klizne u očnu jabučicu glatka linija leta nabora mrežnicu, u nju utisne oštru sliku strelice
negdje u tijelu još postoji sjećanje na pradavno zapljuskivanje valova na odbljeske krila što kucaju brže od vjeđe
u tijelu koje više ne zna gdje završava oko i počinje ptica
ZARJA VRŠIČ (Slovenj Gradec, 1993) magistrirala je komparativnu književnost i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Prevoditeljica je i kritičarka, a piše i poeziju i kratku prozu. Krajem 2019. godine izašla joj je zbirka kratkih priča “Kozjeglavka”.
pjesme su preuzete iz časopisa “Poezija” 1-2/2018; sa slovenskoga preveo Edo Fičor
Zapitamo li se, mi, deca ovog veka, šta nam je danas ostalo od Dušana Vasiljeva? Postavimo li sebi pitanje – kad naletimo na neku slučajnu stranicu sa njegovom pesmom – šta to ima još što nismo iščitali kod njega? I da li nam se nekad ne čini da nismo pažljivi prema svojoj književnoj baštini? Jer biti pažljiv prema svojoj prošlosti znači biti obziran prema sebi u sadašnjosti, znači sačuvati sebe za budućnost. Ne, u više navrata i na više načina nismo bili pažljivi prema liku i delu Dušana Vasiljeva. Njegova književna sudbina je kao priča Pavela Isakoviča o odlasku u Rusiju, kako se svaki ideal jedan po jedan urušio. Razlozi su spoljašnji, ali i unutrašnji. Avangarda uopšte kao pokret mladih stvaralaca nije doživela veliku popularnost u svom dobu. Razlozi su više nego očigledni: ona se postavila u antagonistički odnos prema svojoj publici. Najpre je Marinetijev futurizam rekao ne! muzejima i galerijama, a samim tim i udario na temelje akademizma i tradicionalizma. Dadaizam Marsela Dišana i Tristana Care parcelisao je i zdrobio pojmove harmonije i samog poimanja umetničkog dela. Ekspresionisti su, opet, stavili umetnost ispred života, da bi nadrealisti reč i stvarnost doveli u spregu jedne nadnaravnosti „čistog psihičkog automatizma“, kako je Breton nadrealizam okarakterisao. Drugim rečima, avangardni pokret u svetu, a i kod nas, pošao je linijom antitradicionalizma, antiklasicizma i radikalizacije shvatanja Bodlerovih poetičko-estetičkih pojmova Novog i Nepoznatog, pri čemu su oni nužno suprotstavljeni prihvaćenim merilima umetnosti. Isto tako, odstupanje od umetničkih normi praćeno je istupima i skandalima u javnom životu: Crnjanski i Vasiljev udarili su na nacionalne, odnosno religijske simbole, Rastko Petrović je bio na korak od ekskomunikacije iz SPC-a zbog svog stiha o crnačkom Isusu kome „muški znak dopire do kolena“; Ljubomir Micić, pokretač časopisa „Zenit“ zavadio se maltene sa celom građanskom i književnom javnošću; Branko Ve Poljanski odlučio je da izađe na beogradske ulice i deli prolaznicima primerke svojih knjiga; a boemerija, banditizam i ljubavni avanturizam Rada Drainca odavno je ušao u urbane legende. Ovakvi nekonvencionalni i problematični ekscesi daju nam za pravo da govorimo o nepopularnosti avangarde i avangardnih pesnika u tadašnjem srpskom građanskom društvu. Naviknuto da pesnik bude nacionalni i socijalni bard društva, građanstvo nije bilo spremno na tako radikalan i rapidan prekid „ljubavnog odnosa“ društva i pesnika. Nakon široke, ali gordo izdvojene popularnosti naših romantičara, avangardni pesnik našao se u situaciji da mora da se brani od uzusa i očekivanja „mirnog građanstva“. Ovo ga je dovodilo do paradoksalnih situacija: osmotrimo li sačuvane slike ondašnjih stvaralaca, kao i zapisa o njihovim privatnim životima, videćemo da su to uglavnom prijatni ljudi u elegantnim crnim odelima koji su živeli sa istim potrebama, istim slabostima i snagama kao i svaki ondašnji čovek. Ipak, spoljašnjost nije označavala i pripadnost tom društvu; to je taj aristokratizam koji mi nalazimo kod avangardnih stvaralaca. Razlika između avangardnog pesnika i običnog čoveka mase ili čoveka elite, jeste ta što je on pripadao jednoj vrsti pesničke koterije, takoreći “antielitističkoj“ eliti. Živeći na neki način izvan društva, a osuđeni jedni na druge, lik Dušana Vasiljeva među brojnim avangardistima nije imao dobro polazište za opstanak i negovanje. Pomoću nekoliko paralela i legendi možemo približiti život Dušana Vasiljeva. Najpre – a poređenje se samo po sebi nameće – kao pesnika brankovskog kova, koji nije doživeo svoju tridesetu da iskaže (naj)bolje u sebi. Znamo li da je naša književnost dugo bila književnost mladosti, u Vasiljevljevom slučaju ona kao da je odlučila u sebi da potre putove kojima je mogla, ali i nije morala, poći. Sve do Laze Kostića naši pesnici su najbolje od sebe ispevali u mladosti; u Vasiljevljevom vremenu, ispostaviće se, isto se desilo i sa Crnjanskim i Rastkom Petrovićem. Tek retke izuzetke naći ćemo do sredine XX stoleća da je pesnik uspeo da usud žara mladosti prebrodi i preobrati u zrelost starosti. Laza Kostić, Jovan Dučić i Dušan Matić, po tome, čine nam se kao akordi čiji zvuk je imao duže trajanje. Između tih dveju staza, „žuta gošća“ namenila je Vasiljevu onu kraću. Međutim, i na tom putu književnosti Dušan Vasiljev morao je biti oštećen. Običaj je među književnim proučavaocima da prevrednuju predmete ili pojave svoga proučavanja, ali mi ne bežimo od činjenice da je kikindski pesnik imao i mnoštvo slabijih – ili preciznije rečeno nedorađenih –pesama, no te pesme manjih vrednosti svakako nisu razlog da mu celokupno stvaralaštvo svrstaju u mediokritetsko. To se ipak desilo. Sa izuzetkom triju „nedodirljivih“ – „Čovek peva posle rata“, „Plač matere čovekove“ i „Domovina“ – pesme Dušana Vasiljeva nisu pobudile šire interesovanje i pozvale na pojedinačne pristupe i tumačenja. Dakle, ni sama mladost nije bila dovoljan zalog za njegovu književnu budućnost. Za života Dušan Vasiljev našao se osujećen u više navrata. Pri tom ne mislimo samo na činjenicu da se sa petnaest godina našao u poziciji da mora da prehranjuje porodicu dok mu je otac bio na frontu. Nakon početka obnove u prvim posleratnim godinama, Dušan Vasiljev hteo je da se uputi u Minhen kao državni stipendista da bi izučavao režiju, svoju veliku strast. Međutim, u poslednjem trenutku njegovo stipendiranje je usled birokratskih (nepotističkih) zavrzlama odbijeno. Tragove ostataka tog događaja u njegovoj duši nalazimo u noveli „Pred vratima“. Zbirka pesama „Oblaci“ nikada nije videla svetlost dana, iako je Vasiljev obišao nekoliko izdavača. Neobično je, pak, da je imao velike šanse da objavi zbirku pripovedaka; u ovome ga je ipak osujetila propast izdavačkog projekta „Albatros“, za koji je pripremao zbirku. Naposletku, nijedna njegova drama nije do sada izvedena na bini. Naravno, rukopisi rasuti po Beogradu, Zagrebu i Temišvaru, nesređeni, nedovršeni, non finito. Kao Kafkin K, on je želeo da stigne do Zamka, do Zamka književnosti, ali je zamak za njega ostao nedosegnut. Smatramo da se opadanje kvaliteta Vasiljevljevog pesništva podudara sa stišavanjem pesničkog žara u njemu. Pesme nastale u čenejskom periodu više ne odlikuje drčni plamen mladosti i prkosa. No ne smemo prenebregnuti da su one dobile nov kvalitet – namesto retorike i kitnjastosti, one su postale svedene minijature jednog trenutka, jednog pejzaža, jedne bojazni. Vasiljev je tada već bio odustao od svoje potrage za Novim Čovekom, ali i od svog programskog „hoću“. U jednom pismu prijatelju (pismo navodi Spasoje Vasiljev) on piše: „Nemoj krivo da me razumeš. Propasti znači: moram napustiti sve slike, koje sam sebi o svojoj budućnosti, istina vrlo smelom rukom – ali tako reći godinama maštajući, stvarao. I da ne bi postao smešan, radi stvaranja mirnog, bar prividno zadovoljnog života, morao bih se ne samo svih svojih ideala, nego i celokupne prošlosti svoje odreći. A za to sumnjam da imam snage. Tek danas uviđam, koliko je ono moje famozno ‘hoću’ i ‘mogu’ smešno bilo. Dakle došlo bi nešto, što ja ne bih mogao izvršiti. I onda zamisli: živeti jednim tupim, tako reći isposničkim životom na selu, sa mislima i osećajima, koje ti prošlost idealisano, svakodnevno na tanjiru donosi, i ti gledaš, gledaš, i radi ove monotone, ubilačke sadašnjice, odričeš se te lepe, idealne prošlosti. Zar to čovek može izdržati?“ Gotfrid Ben jednom je rekao, parafraziramo, da se ne može večno biti ekspresionista. Za Dušana Vasiljeva ostalo je „sveto Saznanje“ rata, ali sveto saznanje poezije, kada se našao pred njim, nije mogao u sebi da razreši i ono je stvorilo velike unutrašnje sukobe. Sa jedne strane Vasiljev je još uvek težio prošlosti (pevanja), iako je znao da mu ono neće doneti smirenje. S druge strane, prihvatanje sadašnjosti za njega bi značilo jedan blazirani, besmisleni život, lišen sadržaja. Na preseku tih antinomija pesnički glas je tihnuo, hladio se i polako zamirao. Jednostavno, gubitak vere u sopstveno pesništvo, i nemogućnost nalaska novog puta da se ono ispolji, porušio je osnovni postulat Vasiljevljevog pesništva – vera u umetnost kao prethodnicu života. Dušan Vasiljev bio je pesnik romantičarskog kova, dakle pesnik žara, zanosa, afekta i talenta. U većoj ili manjoj meri svi naši avangardisti bili su takvi i već u tridesetim godinama XX veka malo je onih koji su ostali verni poeziji: Crnjanski je započeo „veliku avanturu romana“ svojim „Seobama“ (1929); Ivo Andrić odavno se uhvatio u koštac sa diplomatijom i nikad se više nije vraćao „Ex Ponto-u“ i „Nemirima“; zapaženije delo Rada Drainca iz tridesetih godina je „Banket“, ali vreme „Bandita i pesnika“ je vreme dvadesetih; Rastko Petrović okrenuo se esejistici i likovnoj kritici, a „Ljudi govore“, uporede li se sa njegovim ranim radovima, jedva da bi se reklo da su Rastkova. Ljubomir Micić i Brankov Ve Poljanski odlaze u Pariz (drugi će tamo i umreti), a Dragiša Vasić i Stanislav Krakov upustili su se u politiku, odnosno novinarstvo. Svi ovi primeri govore nam da je naša avangarda bila jedinstveni zamah mladosti. U tom svetlu, poezija Dušana Vasiljeva ostavila je trag u tom vremenu. Zašto ne i danas? Zapitamo se koji su to nedostaci književne istorije koji nam često pomrače značajne kutke i moderne rukavce kojima je lepa reč osvetljavala, kojima je ona htela da prokrči put do mora čitalaca i uživalaca književnosti? Ne jedan takav slučaj desio nam se u razotkrivenom i dostupnom XX veku, a ako XIX vek nešto može da ponudi, to je obilje zaboravljenih, marginalizovanih pisaca. Već ova dva veka pružaju veliku šansu za novije književne istoričare i dovoljno materijala za književna istraživanja prošlosti, a ako bismo fenjerom pošli u tu mračnu hiljadugodišnju pećinu naše književnosti, videli bismo da je naša reč obilna i da ju je mogućno naći na najneočekivanijim mestima, gde svojom lepotom osvetljava tamu vekova. U prvim decenijama XXI veka srpska književnost došla je do potrebe da ostvari paradoks koji su druge književnosti odavno ostvarile. Naime, javila se potreba da se avangarda kanonizuje. Dugo zanemarivana književno-istorijska nepravda u poslednje vreme se ispravlja i kanon se, shodno tome, preobražava, mada je bolje reći saobražava. Uglavnom se piscima vraća zasluženo mesto u tradiciji, ponovo se vrednuje njihov rad i smešta u poznate predele i u dodir sa kanonizovanim piscima. Među navedenim avangardnim piscima sa Milošem Crnjanskim i Rastkom Petrovićem taj problem je ranije rešen. Nakon sto godina od epohalnog događaja, počeli smo da ispitujemo našu književnost ne kao pojave koje su imale svoje efemerne bljeske, nego kao trajne vrednosti. Sto godina od Velikog rata i devedeset godina od smrti čine nam se kao dovoljna vremenska distanca da se priležnije pristupi Dušanu Vasiljevu, avangardnom stvaraocu ekspresionističkog usmerenja. Nadajmo se da možemo očekivati da ćemo u skorijoj budućnosti imati možda blago izmenjenu sliku našeg kanona (jer književni kanoni, večna znatiželja pisaca i kritičara, podležu vremenu), i da će u njemu svoje mesto naći i Dušan Vasiljev, onaj kojeg ćemo upoznati izvan triju kanonizovanih pesama.
VIKTOR ŠKORIĆ rođen je 9.6.1991. godine u Zrenjaninu, rodom iz Novog Miloševa. Osnovnu školu završio u rodnom mestu, a srednju kao đak kikindske gimnazije „Dušan Vasiljev“. Diplomirao na Odseku za srpsku književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Master rad na istom fakultetu odbranio sa temom „Detinjstvo kao izvorište pripovedanja: Danilo Kiš i Tomas Vulf“. Piše prozu, esejistiku i kritiku; objavljuje u periodici. Urednik je i osnivač Reza, časopisa mladih za književnost i umetnost. Dobitnik je Brankove nagrade koja se izdaje pod pokroviteljstvom Matice srpske. Učestvovao na više književnih festivala, a na „Sremčevim danima“ 2014. godine osvojio prvo mesto za najbolju humoristično-satiričnu priču. Polje interesovanje mu je srpska prozna književnost XX veka, u užem smislu književnost avangardnog perioda. Izdao je knjigu kratke proze „Davnina, ruža i prah“ 2011. godine u izdanju Banatskog kulturnog centra.
Nema te u glasu vjetra, nema u razbacanosti gora, nema te u cvijetu, i ako zovu ptice, ne zovu tebe, nema te u goloti zemlje, nema u teškom mirisu trave, i ako sadiš ruže da bi ti disale, ruže dišu sebi, i ako izgradiš cestu, cesta će ti govoriti o sebi, i ako postaviš dom, ako ga napuniš svojim skupim predmetima, jednog dana primit će te kao stranca tvoj vlastiti dom, i predmeti će govoriti svojim jezikom, podsmješljivim za te.
Laž je da je studenac zato da bi gasio tvoju žeđ, i rijeka zato da bi te okupala u hladnu naručju. Laž je da će te stvari tješiti mirnim sjećanjem, jer će ti se jednog dana oduprijeti sav tvoj svijet.
Jednoga dana stvari će izmijeniti svoja imena, tada će kamen biti mržnja, vjetar užas, cesta će biti strah, ptice će ti zabijati u čelo užarene čavle svojih glasova, rijeka će biti očaj, tvoji predmeti tvoja krivica i tvoji tužitelji. Svijet će biti porušen. Svijet će biti bez imena.
Tada ti mora biti svejedno. Sjedit ćeš u zapuštenom kutu. Zatvorit ćeš oči da ništa ne bi vidio. Ponajprije da ne bi vidio svoju izgubljenost u izgubljenosti izumrla svijeta. Da ne bi pomislio da moraš bilo što učiniti, bilo kamo stupiti nogama koje će biti tanke kao noge suhog pauka. Samo će ti glava biti velika. Tvoja glava u cvatu bijelom, poput magnolije. Dugo ćeš tražiti u tamnoj jami svojih usta ime za sebe, ali tada će biti bolje da nađeš ime za svoj kraj kao za svoj nastavak.
DANE ZAJC (1929, Zgornja Javoršica, Slovenija – 2005, Golnik, Slovenija), iz knjige “Nova slovenska lirika (antologija)”, 1975.
SPASOJE JOKSIMOVIĆ rođen je 1988. godine u Majdanpeku. Diplomirao i master studije završio na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Objavio zbirke pesama “Život, po suncu”, 2016, “Daleko od Johanesburga”, 2016, “Veče u Vitaniji”, 2016. godine i “Municipium S”, 2019.
Poslije zahodske scene imao je osjećaj da je ušao u svijet odraslih, ali samo jednom nogom. Dok ga je prije grijala platonska ljubav, sad gori od putene. Pa jebote, predugo je bio zatvoren u svojoj sobi, treba to nadoknaditi. Isprva sramežljivo pa sve samosvjesnije počne kimati i osmjehivati se poznatim licima na Potezu. „Bok, mi se znamo, ne? Ja sam Zeko, drago mi je.“ I druga osoba koju upozna na Potezu je crvenokosa, no obratno od Crvenog Čuperka, krupna i nekako nezgrapna. Zeko stanuje odmah preko ceste na dvadeset metara od ulaza u Veliki kavez. Već samo zbog toga imponira Peri. „Inače, čestitam ti 10. travnja!“ Zeko ispruži ruku. Peri nitko nikada nije čestitao 10. travnja i nema pojma o čemu se radi, ali ne želi ispasti glup, pa samo kaže: „Hvala, također.“ „Ima kaj večeras?“ nastavi Zeko nekako blazirano. Pero je već čuo da ljudi na Potezu jedni druge pitaju: „Ima kakav tulac danas?“, pa točno zna na što Zeko misli. Ljudi dolaze na Potez da bi završili na nekom tulumu. Za vladavine Partije zagrebačka omladina baš i nema previše pristojnog izbora za noćni život. Daleko je najbolja solucija tulum. Za tulum se ne plaća upad, cuga je besplatna i djevojke su opuštenije. Na Potez dolaze razni ljudi, spaja ih neki neuhvatljivi spleen. Svi dođu ludo se provesti, a ne preseravati se ili tući, tako da je nasilje na prvom Perinu tulumu bilo i iznimka i antiklimaks. Tek ako nema tuluma – što samo znači da nisi saznao gdje je tulum, jer je uvijek negdje neki tulum – ide se preko volje u pozerski Saloon ili hašomanski Lapidarij ili malograđansku Mošu ili alternativnu Jabuku. Pero, naravno, ne zna ni za kakav tulum, ali zato zna Zeko, koji je izvrsno umrežen na Potezu. „Ma ponedjeljak je uvijek zakurac, ali ima neki tulac na Pantovčaku, iako se bojim da bu to malo dosadno. Kod Meri, ma znaš Meri, visi više tu nek na faksu, plava, dobre noge, al’ dosadna. Ja ne znam dal’ bi išo. Se tebi ide?“ „Ha, čuj, za ponedjeljak je okej“, Pero je mogao najbolje na svijetu odglumiti nonšalantnost. Za prvi put nije loše. Golema vila s namještajem od mahagonija, debelim krznenim sagovima i kristalnim vinskim čašama iz kojih piju votku-džus i rum-kolu. U kutu dnevnog boravka na antiknom stoliću crveni je Iskrin telefon, čudo socijalističkog dizajna. Najviše je, izgleda, popila Danica, manekenka crnogorskog porijekla, koja se baca na njega kao nekad Eva. Pero se nikada nije ovako besramno ljubio. S Adrianom poljupci su bili izmjena nježnosti. Danica i on jebu se jezicima. U pozadini se iz buke tuluma staloženo izdiže glas Davida Byrnea: Hi yo we drift in and out Hi yo sing into my mouth … And you love me till my heart stops Love me till I’m dead Eyes that light up, eyes look through you Cover up the blank spots Hit me on the head ah ooh Glazba, votka, Danica. Život je ringišpil! Prije nego što mu se ovo dogodilo, nije znao da je baš ovo htio, ali sad kad mu se desilo, zna da upravo to želi. Danica ga je jedva pustila na zahod, hoda tako da sakrije erekciju. Kad Zekini kompići Kemfer i Ćiro ulete za njim u zahod, isprva misli da je to zajebancija. „Dobra je ova Danica, ha?“ smijuljeći se započne Kemfer koji je još glomazniji od Zeke. „Upala ti je sjekira u med!“ doda Ćiro, za glavu viši od Zeke. „Bome je“, odvrati Pero. „Zrela je za karačinu“, nasmije Ćiro Kemfera, a Pero se lecne. „Dobro, stari, sad slušaj, nastavi Kemfer, naroljaš ju do kraja pa ju vodiš gore na kat, a poslije tebe je naša škvadra na redu: redaljka!“ Peri je stalo srce, a votka trenutačno isparila iz krvotoka. U sebi je grozničavo prebrojavao koliko ih ima u njihovoj škvadri; njih dvojica, Zeko, onaj crni, onaj nosati, onaj debeli, onaj ružni… Bože dragi, pa desetorica su! Zahod je bio malen, a dva redaljkaša golemi. Kao da je sabijen u kutu vagona punog stoke. „Je l’ ti jasno? Ak’ nekaj zajebeš, najebo si“, pojasni mu Kemfer. Čak i ne zvuči prijeteće, izgovori to kao dobar dan. Pero samo bez riječi kimne ne bi li se izvukao bez ikakva obećanja. Nakon što izađu, može se konačno popišati. Poželi toliko dugo pišati dok svi ne popadaju u san pa se iskrasti skupa s Danicom. Ali netko već nestrpljivo kuca na vrata. Pronaći će saveznike među drugim muškima na tulumu i suprotstavit će se toj bandi. Da, to će učiniti, pa pogleda oko sebe i vidi hrpu žgoljavaca, šminkera i cvikeraša koji ni teglu cvijeća ne bi mogli podići a da ne dobiju bruh. Sam ću, proleti mu kroz glavu, sam ću. No, nije se potukao još od Žveca, nije imao ni potrebe, bilo mu je to užasno glupo. I sasvim je nešto drugo potući se u školi ili u kvartu gdje sve znaš, a ne ovako s budalama koje, nikad se ne zna, mogu potegnuti nož ili te iznenada „potegnuti“ čelom u nos kao onaj Adrianin idiot. U trenutku panike pomisli kako će se samo pokupiti doma. No niti želi niti može Danicu ostaviti samu. Njih dvoje hodaju prema izlazu kad se pred njima stvori Ćiro. „Kam idete, ima gore jedna super soba samo za vas dvoje?“ šeretski namigne Danici, koja pijano povuče Peru za rukav: „Ajmo, dečko, idemo gore…“ Cijelu večer ga je iz nekog razloga zvala dečko, ali on ne želi gore, pa je vuče natrag, sve dok ga odostraga Kemfer ne podigne i ne ponese uza stepenice baš kao malog dečka: „Evo, mi ćemo pomoći, dečko je malo sramežljiv!“ Danica vrišti od smijeha, a čopor se kesi. Uspije obuhvatiti lakirani gelender i koliko ga god vuku i lupaju, ne ispušta ga. Danica sad vrišti od užasa, što izazove lančanu reakciju ženskog vrištanja na tulumu. Odjednom grune petarda i prestanu ga tući. Pero se, kao i svi ostali, okrene prema mršavom i visokom tipu s pištoljem u ruci koji je upravo bacio petardu. Pero zaprepašteno shvati da tip nije bacio petardu, nego ispalio metak u strop. Svojoj pojavi nerazmjerno dubokim glasom tip naredi: „Šupci, pustite ga na miru.“ Pored njega stane podjednako mršav, visok i odlučan tip. Kao u špageti-vesternu, pomisli Pero, a glavne face su na mojoj strani. Na svom prvom tulumu doživio je više nego cijeli život, a tek je počelo.
DRAŽEN LISAK rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje je i studirao na Pedagoškom fakultetu. Za vrijeme studija objavljivao je kratke priče u časopisu za književnost Quorum. Od 1989. godine živi u Amsterdamu te je na Amsterdamskom sveučilištu završio studij politologije 1997. Pionirske seminare o poslovnom zavođenju pokreće 2001. godine preko svoje stranice http://www.flirtmanagement.com. Nastupa kao govornik ili trener, između ostalog, u multinacionalnim kompanijama poput ING Banke, Siemensa i Unilevera te na svim nizozemskim sveučilištima i u većini ministarstava nizozemske Vlade. Godine 2009. napisao je za poslovnu ediciju nakladnika Walters Kluwer priručnik o poslovnom zavođenju. Kralj hakla prvi je njegov roman.
“Sedamdesetih godina u Zagrebu, na radničkoj Pešćenici, budućnost se čini puna mogućnosti: kad se ne dokazuje u dječjim tučnjavama, igrama karabitom i vožnji na pulferu, Pero Feler mašta o tome kako će zaigrati nogomet u Dinamu. Nakon nesretnog slučaja koji promijeni baš sve, Perino djetinjstvo završava, a on s rubova grada bježi u mitski prostor zagrebačke mladeži osamdesetih godina, pred Kavkaz, u shit, seks i tulume; tajni svijet mladosti nesvjesne da se bliži rat. Kralj hakla humoristična je i melankolična priča o „junaku našeg doba“: jednom mladiću u kojem je utjelovljena izgubljena generacija, ali i jednom gradu kakvog više nema. Dražen Lisak rođeni je pripovjedač, majstor dijaloga, komike i emocija bez patetike. Njegov prvijenac istodobno je roman o odrastanju i priča koja nepogrešivo hvata cajtgajst Zagreba u posljednjim danima socijalizma. Kralj hakla roman je kakav je Zagreb dugo čekao.” – Tanja Tolić
„Ovim romanom Dražen Lisak svrstao se među autore proza o gradu poput Majetića, Majdaka, Davora Slamniga i Pere Kvesića. Kralj hakla, živo hvatajući Zagreb s kraja dvadesetog stoljeća, značajan je doprinos književnosti trećeg milenija.“ – Edo Popović
Tata, kupi mi kompjuter Da učim slova i igram igrice Da za dvadeset godina preko satelita Gledam tvoj grob
***
VMA
Hodnici su bili puni Smrskane glave, rebra i stopala, Bočice se guraju na stalku Lagano zveckaju Spremne da se povežu sa iglom Da tečnost jurne kroz vene Pitanja i odgovori Odgovori bez pitanja Upućivanje na sutra Upućivanje na hitno je Upućivanje na kasno je Budnost i senilnost Uspavanost i rastrazanost Moj želudac putem cevčice Kroz grlo i nos povezan sa kesom punom žute tečnosti Za tren sam na obali Čujem gusku kako gače Prelazim pogledom U uglu sobe, na krevetu vidim gusku – Čovek mojih godina Ga, ga kaže Majka ga miluje po glavi, Ljubi ga u čelo Jesi li ti zlato moje, pita ona Ti si zlato moje zlaćano I bi mi žao, mili Što nisi bio pored mene Ništa ljubavnije u životu Ja videla nisam
LEA VAHRUŠEV rođena je u Sarajevu, 11. juna. U Beogradu je završila Petu beogradsku gimnaziju i Pravni fakultet. Završava master studije na Fakultetu dramskih umetnosti, smer Filmska i TV produkcija. Koautor je dokumentarnog filma „Suženi snovi, Repetitor u CZ-u“, koji trenutno živi svoj festivalski život, i dokumentarnog filma radnog naslova „Ljubav, u svakom slučaju“, čija se premijera očekuje na jesen. Pohađa pesničku radionicu koju vodi Zvonko Karanović. Živi u Beogradu, radi u Okružnom zatvoru.
nosim oca i majku na ramenima preko potoka i kamenja u noć
i preskačem kao uvijek mjesta na stazi što odišu mirisom pogrešnog sjećanja
(očev prvi auto bio je smeđ ili crn)
dok ih nosim, šapuću mi kako su ponosni ali nikad ne završe misao
(majka je prva u gradu imala kasete grupe Boney M)
ne pitaju se gdje ih nosim znaju da ću ih spustiti tamo gdje mislim da valja
(otac je pred odlazak u vojsku ofarbao sebi šišku u plavo, jer je znao da će ga ionako ošišati na ništicu)
nekada, kad spavaju dok ih nosim, čujem kako govore u snu pričaju o sebi u mladosti i u trećem licu
(mati je imala kolekciju lutaka a među njima i jednu tamne puti koju je baš voljela)
često pitaju jesam li umoran a ja sam navikao govoriti da nisam
(otac nikada nije ubio čovjeka)
hladno je na ivici noći
(mati nikada nije ubila čovjeka)
lagano je hoditi sa takvim teretom
***
KAMENI UZDAH
Kada sam prvi put primijetio dubinu njenog uzdaha u stećak sam se pretvorio, čekajući kiša da me zaboravi sa zemlje
I stajao sahranjen u samoga sebe na zvizdanu 1000 godina čekajući kiša da me zaboravi sa njenih ruku
I rekao sam najprisnijem prijatelju vjetru da ne čeka od kamena riječi da ga spase jer ga neće spasiti i da ne čeka od neba da ga spasi jer gleda u njega svi gledamo u njega a ne može nas sve spasiti jedne od drugih
poda mnom je uzdahnula duboko čuješ li je i ti? jasno kao žubor neke rijeke cvrkut umornih ptica koje ne mogoše poletjeti sa ove zemlje u meni ključa stogodišnji bijes predaka i zaglušujuća mirnoća očevog pogleda prevladat će, barem se nadam, ono što će me učiniti prolaznim
ERNAD OSMIĆ rođen je u Brčkom 1989. godine. U periodu od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Dodiplomski i master studij završava u Tuzli na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Bavi se pisanjem i čitanjem. Objavio je zbirke poezije „Inat jezika“ (2016.) i „Bosanski robot“ (2018). Živi i radi u svom rodnom gradu.
Mućkam Rastežem se po poljima Držeći u zubima Tvoju spartansku kožu
Prskam Kapljem po kostima Penjući se na krov Da spustim pesmu niz odžak
Mućkam I nikako da smućkam Plavu krv, Rembo
Hiljadu zrnaca iskrvari Od bežanja u ludilo Hiljadu zrnaca razori Udaljenost pogleda
Promućkala sam Svoju krv, Rembo Razlila se Iz raščinjenog srca
Mućkala sam Dubinom teških okova
Mućkala sam Širinom osvojene slobode
***
KAKO POČINJE I ZAVRŠAVA LJUBAV
Tog dana, doplivala sam do začarane obale. Dva magarca su brstila čičak. Legla sam na pesak, izlažući se erupcijama sunca. Kreštanje galebova podsećalo je na rađanje. Moj glas je nekog dozivao. Moje srce, uključilo je radar. Umiljavala sam se pesku, udišući miris zvončića. Pesak je bio vlažan. Valjala sam se zatvorenih očiju… Sve dok se nisam sudarila sa usnulim Panom. Čula sam njegov krik! Od pobesnelog urlika, podigli su se talasi. Prestrašeni oblaci, pokrenuli su zvezde. Onesvestila sam se! Obeznanila sam se! Uskovitlao se svaki atom. Potonula sam kao kameno sidro. Potonula sam i utonula, u podatnu tišinu peska.
***
SLIKA O STABLU
Celu noć, rezbarim papir.
U vazduhu, susreću se misli, kao slike o stablu, sa kog se ne može jesti.
JASMINA MALEŠEVIĆ rođena je 1962. godine u Beogradu. Po obrazovanju je doktor veterinarske medicine. Od 2011. godine član je Udruženja književnika Srbije. Živi u Beogradu. Pesme i priče su joj objavljene u preko sto zajedničkih knjiga, zbornika, almanaha, književnih časopisa, antologija… Dobitnik je mnogih književnih nagrada. Do sada je objavila šest autorskih knjiga i dve koautorske: Rođeni iz iste smrti, Jasmina Malešević i Vojislav Brković, Sfairos, Beograd, 1990. (poetski dijalog o ljubavi); Skarabeg, Sfairos, Beograd, 1992. (poezija u prozi); Adame ne ljuti se, Aleksandra Slađana Milošević i Jasmina Malešević, Draslar Partner, Beograd, 2001. (proza); Jadi mladog anđela, Asocijacija Ars et Norma, Beograd, 2010. (poezija); Dnevnik urbane sirene, Draslar Partner, Beograd, 2013. (poetski, alternativni, ekološki i antidepresivni roman); Čarna šuma, Štamparija Print 2 Print, Beograd, 2014. (lirsko-erotska poezija u prozi); Mačkaste priče, Štamparija Print 2 Print, Beograd, 2015. (knjiga za decu); Legenda o majci, Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, Podgorica, 2019. (poezija)
čovjek-časopis 