Month: June 2020

TRI DANA POEZIJE NADE GRUBIŠIĆ IZ POSTHUMNO OBJAVLJENE ZBIRKE “MAGNESIUM BEACH”, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, 2019; dan treći

poezija

MAG 68

Novogvinejci čuvaju mnoge tajne svoga tla
oslikavaju jedni drugima lica i tijela
kada je nebo jednobojno
ponavljaju pradavne pokrete
piju mlako mlijeko naiskap
šute

po njima prašumski brzaci
koje zove veliko more
okićeno plutajućim vodencvijećem
kada vam se približe uočite unezvjerene poglede
ne možete ući u njihov svijet mašte
kradu je bujnim krošnjama
ispunja ih svjetlost Sunca

ti daleki ljudi žive u visokim trijemovima od šiblja
amalgam su životne radosti i ljepote
munje sijevnu kada krenu u zamršenu vlažnu prašumu
tragaju za mjestom meditacije
slave djetetovo rođenje
dok pred masivnim vratima naših gradova
leže otpale dunje
jutro je na svome mjestu

s one strane trijema niska trava miris bijele kave
tvoja u mojoj ruci
kuća šuti kuće šute
u našem kraju more doziva sofisticiranim načinom
posjeduje moć zavođenja šumi valovima
gaji čežnju za ljudskim bićima
pa nam se jednostavno nudi

pitamo se koliko je dana do golemog arhipelaga
Oceanije
krhke krivulje što dijele atmosferu od oca svemira

nestalno je križište zemaljskih toposa i putova
jedno vodi put vode drugo put neba treće k Suncu

četvrto natrag u našu ekumenu

***

MAG 72

netremice gledamo kako s lista kaplje gusta plava krv
na našu tihu bijelu kuću

divlji su jutros oblaci
dijete ih boji mekom rukom onoga što ne osjeća strah
strah od duboke crne zemlje
visoke crne planine

i dok je svako brdo urešeno zlatnim nekropolama
gdje su mužjaci nježno čuvali svoju dragu
što upravo peče diluvijalni kruh
na tragovima bespuća događale su se krucijalne stvari
poput djetinja veselja u visokoj travi

tu su se krile Süskindove djevojčice narančastih kosa
s po 23 maka u ručicama
jednom kućom u ranoj noći
u koju će doći djed možda i smrt

drugih su dana nečije ruke marno zidale
prvi zvonik na poluotoku

ondje ima najviše vremena i
obljuba je nešto sveto
ljudsko sjeme moje i tvoje
ljudsko vrijeme
razvodnjena tekućina indiga poprskana širom bjelji
tim mirisnim plahtama od kojih se noću izrađuju zastave

pišemo li to o drevnu Velebitu
našoj Atlas gori u rasapu poroznosti
marazmu velika svijeta kog nam je ponuđeno istraživati
neukrotivu nemiru srca što biva u grudima naših djevojaka
urešenih najdražim cvijećem

intuitivno znadu da traže ljubav u nebeskoj ruci
još nikomu nisu ponudile svoja tijela bijela
ona noćas spavaju u maloj bijeloj kući
nad kojom plače plavo proljetno lišće i more
u sužanjstvu minula tisućljeća

______________________________________________________________________

NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.

DVIJE NEDJELJE POEZIJE GORDANE SIMEUNOVIĆ, drugi dio

poezija

VRT

Ti i ja pravimo vrt.

Svakoga dana
u njemu izraste drvo,
propne se puzavica.

Životinje
koje smo pripitomili
pod našim kožama
prave skloništa.

Naš vrt
sve više podseća na raj.

A ja
jedva čekam izgnanstvo.
Gledam
približava se zmija.

***

NOĆ UOČI PREDAJE

Šta će ti haljina od jedra
kad stidu nije vreme?
Jedro ti je potrebnije.

Ove su vode brze,
ovi vetrovi ludi.

Golim ćeš ih bedrom krotiti.

Jutro će te naći krotku.

Ni jedro, ni haljina, spasiti te neće.

***

OBEĆANJE

Neka tvoj put bude moja put.
Neka moj put bude tvoja put.
Putovaćemo.

***

U SNU

Svake večeri
medom i ljutom paprikom
mažem tvoje bradavice.

Noću se mesečina i ja
o tebe otimamo.

Kad sam ti previše blizu
oljućena odlazim.

Prvi me ponoćni oblak tebi vrati.

Usne od meda nabubre,
žud me popliće.

Svu noć
ti i ja vijamo se po mome snu.

A u tvome snu?
Šta se zbiva u tvom snu?

***

PROMAJA

Kroz moje srce prođe promaja.

To je on
sve prozore i vrata otvorio.
Razletele se loše misli,
teški osećaji.
Prostrujao vazduh,
svežina.

Zatvorim prozore,
zatvorim vrata,
otvorim oči.

Kad…
eto njega.
Uselio se.

***

ROLLING STONES

Moje se sapeto telo odmotava
i zagrljeni, kotrljamo se niz padinu.
Dva smo oživela kamena.
Pod nama poleže trava.

________________________________________________________________________

GORDANA SIMEUNOVIĆ rođena je 1963. godine u Beogradu. Objavila je zbirke poezije: Moja haljina i ja (Slobodna knjiga, Beograd. 2000), Narukvica od slonovače (Slobodna knjiga, Beograd. 2002), Pobuna krpenih lutaka (Narodna knjiga, Beograd. 2005), Podno mirnog sna (Književna akademija & autor, Beograd.2008), Vreme hlebova (Književna zajednica Jugoslavije, Beograd. 2009), Buka života (Književno društvo ,,Sveti Sava“, Beograd. 2015), Put do moje kuće – izabrane pesme (Gramatik, Beograd. 2018). Priredila je panorame Najlepše ljubavne pesme srpskih pesnikinja (Gramatik, Beograd. 2013) i Jabuka u srpskoj poeziji (autorsko izdanje, Beograd. 2019).
Njena poezija je prevođena na engleski, francuski, španski, švedski i rumunski jezik, proza na engleski i ruski jezik. Zastupljena je u zbornicima i antologijama, kao i domaćim i stranim časopisima. Član je Udruženja književnika Srbije. Pripada Pesnicima sveta, organizaciji Movimento Poetas del Mundo. Živi na Umci, nedaleko od Beograda.

NEDJELJOM

poezija

Moje nedjelje su prazne i bez kraja.

Zato ustajem i oblačim se:

Jurim – nikuda!

Pučina pustog poslijepodneva.

Zato kopčam remenje.

Vežem cipele.

Moja soba je najpraznije mjesto na svijetu!

U tri sata poslijepodne
doručkujem s nogu
i jurim u grad.

Hitam u zagrljaj ničemu.

Kada život nema smisla
dovoljno je svečano se obući.

Dovoljno je pustiti muziku
i voziti se vlakom.

Zato nedjeljom žurim
a zgrade od cigle kreću mi u susret.

Pored pruge
mašu mi parkirališta lokomotiva
i s crkava se čuju zvona
koja štopaju
moje prolazno vrijeme.

U daljini
uplakani neboderi nadgrobni su spomenici svemu što se ne miče.

Ulazim u muzeje.

Ulazim u knjižare.

Veseli me nerazumljivi šapat tisuću stvari
i odmah pomišljam:

bilo bi lijepo nekoga sresti.

Bilo bi lijepo
da se tko predstavi kao inokorespondent.

No, čim nekoga sretnem
odmah jedva čekam da ostanem nasamo s gradom
i da se napokon pitam što ustvari hoću
pa da mjesto odgovora stanem
i promatram perzijske tepihe.

Nasamo s nedjeljom
uskoro vičem:

halo policija!

Ulični svirač je umjesto fis odsvirao ge.

Halo Ministarstvo ćudoređa!

Halo japansko veleposlanstvo:

u muzeju kažu da Honšu tone u Pacifik
tempom od 0 centimetara godišnje.

Halo kozmodrom u Bajkonuru:

za točno 5 trilijuna godina Sunce će eksplodirati –
mičite me s ove planete!

U panici trčim niz stepenice i rušim se.

Slijećem pod noge sekvoje koja raste kao da je posjednuta na tron.

Na poličici pokraj drveta
piše jedino ovo:

Sequioadendron giganteum

ovo je drvo
starije od islama.

ALEKSANDAR HUT KONO (Vinko Hut; 1982, Požega, Hr; London), iz zbirke pjesama “PADAJUĆI IZBORNIK”, Fraktura, 2015.

DVIJE PJESME ANE RISTOVIĆ IZ ZBIRKE “RUKE U RUKAMA”, Arhipelag, 2019.

poezija

SUROVA

Leto je najsurovije i najsirovije godišnje doba –
dan ti isparava na teškim nepcima
lepljiva koža ljubi se sa nameštajem
nepristojno bučno kao da se zauvek oprašta,
tvoja kožna fotelja pamti i bolje dane
od dodira upaljenih mlitavih bedara,
polica za knjige zna da nikada s takvim
uzdahom ne prilaziš knjigama kao u julu
kada ti je korak ravan dahu davljenika čija
glava se pomalja iz vrelog sunčanog kačamaka,
u času dokolice umesto pametne misli
sa čela klizne kap znoja i u tom trenu
čini se teža od zvona bogorodičine crkve dok
zvoni nevernicima, a htela bi
da čitaš malo pišeš malo listaš novosti
u subotnjim dodacima;
da s prirodom se prožimaš, al’ milost letnja
kadi ulice celog kvarta mirotočivim smradom:
čirevima kontejnerskih utroba,
želudačnom kiselinom brektavih kanalizacija,
i spržena trava pod stopalima svuda je samo
sećanje na zeleno volim te zeleno, i,
kad pogledaš u nebo vidiš razjarenu zvezdu,
sunčanog boga u pretklimaksnoj stisci
dok jedne šalje na all inclusive tretmane
i aranžmane na nekoliko grčkih ostrva
odakle se vraćaju sa istim fotografijama i
plažama pod miškom
a druge u raj gradskih i adskih
jednokratnih upotreba i autobuskih
srećom kratkotrajnih gasnih komora.
Letnja noć vreme je konačnog smirenja
u kojem se
kao prase spremljeno za najlepše
godišnje doba, nadeveno iluzijama,
s jabukom s rajskih mesta u gubici
do u sitne sate okrećeš na ražnju
bez sna bez sna bez sna bez sna
na tihoj vatri
tog najsurovijeg godišnjeg doba
te najsirovije ideje o telu
koja muči
koja sopće
i srećom uvek iščezava.

***

PLIVAČI

Uči je plivanju, nežno i strpljivo,
jer nikada nije kasno istinski sresti vodu
meko režući telom plavetnilo
zapadnoberlinskog bazena:
on, mladi Indus,
svoju mladu Induskinju.
„Langsam, langsam“, kaže joj,
dok ona, grabeći vazduh glavom
koja se bori nad površinom, viče:
„Ich schwimme!“
„Ich schwimmeeeeeee!“
Svaki put kada stigne do njega
zagrli je i podigne iz vode,
stegne čvrsto i obaspe poljupcima
ponosan i srećan
kao da je upravo prohodao.

_________________________________________________________________________

ANA RISTOVIĆ (5.4.1972, Beograd) završila je srpsku književnost i jezik sa opštom književnošću na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Objavila je knjige pesama: Snovidna voda (1994), Uže od peska (1997), Zabava za dokone kćeri (1999), Život na razglednici (2003), Oko nule (2006), P. S. (izabrane pesme, 2009), Meteorski otpad (2013), Nešto svetli (izabrane i nove pesme, 2014), Čistina (2015) i Ruke u rukama (2019).
Dobitnica je „Brankove nagrade“ za knjigu Snovidna voda (1994); nagrade „Branko Miljković“ i nagrade Sajma knjiga u Igalu za knjigu Zabava za dokone kćeri (2000); nemačke nagrade „Hubert Burda Preis“ za mladu evropsku poeziju (2005); nagrade „Milica Stojadinović Srpkinja“ za zbirku P. S. (2010); „Disove nagrade“ za pesnički opus (2014) i nagrade „Desanka Maksimović“ za ukupan doprinos srpskoj poeziji (2018).
Član je Srpskog književnog društva, Udruženja književnih prevodilaca Srbije, Srpskog PEN centra i Slovenačkog društva pisaca.
Prevodilac je sa slovenačkog jezika sa kojeg je do sada prevela više od 30 dela savremenih slovenačkih autora.
Živi u Beogradu.

TRI DANA POEZIJE NADE GRUBIŠIĆ IZ POSTHUMNO OBJAVLJENE ZBIRKE “MAGNESIUM BEACH”, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, 2019; dan drugi

poezija

MAG 31

dok žičana glazbala oponašaju krikove južnih ptica
nije vrijeme za spavanje naše sljedbe
za sladostrašće pod stablima europskih oraha
jer pišemo posve bijele knjige
blijedi Kosovari peku nam jonske slastice
stari bijeli ljudi dugačkih stopala kušaju ljetni doručak
u društvu brojnih potomaka
jedu uslast s Kristom u duši

mutnih očiju ukrcavamo se na krstaricu
kapetan pozdravlja
prolazimo kraj zjala i ždrijela stijenja
govorimo riječima posuđenim od mora
ono će nam ih vratiti kada koraknemo u njegovu vodu
gdje si posjetio moja usta kao što to dupini čine kada je hladno

ličimo na pogane podmorske plesače
indolencija je činjenica kao i bogomoljke na našoj uljanoj slici
suočavamo se s njima
igrajući kao da dotičemo trbuh bijela medvjeda
njegove borealne sjene
nalik predvečerjima istarskih brežuljaka

uvijek si i svuda vidim te na egzotičnom dubu
otpornom na zub vremena
zvizdan je čitam južnoameričku poeziju
ne zaboravljajući europsku rijeku
u koje su se bacale strijele samostreli
Hemingwayjeve napete puške

tvrd je orah voćka čudnovata
stih izašao iz Njegoševih čulnih usta
lovio je mudrosti i stihove s visokih gora odakle prijete vukovi
a toliko je dojenčadi za nadohranu
došlo je njihovo vrijeme učimo ih kako se uči
govori hodajući

u jacuzzi bazenima prepoznajemo kožu drugoga
nujnih tijela željni kućnog praga okrećemo stranicu knjige
kupajući se u jodnoj vodi

naizgled kontrastno poput Nazorovih aliteracija
preduhitrio si mnoge ušavši u lađu
Mrežnica mirno teče u hladovini
četvororječni grad dugo se kupa u Kupi

iz koje si supstancije tako mek nag sveprisutan
diviš se amebi bakteriji
pratiš hijerarhičnost organogeneze
gajiš devociju prema placentalnoj membrani
hraniš se matičnom mliječi
prepuštaš bogu njegovu besjedu

pčelar će ti se diviti
košnice u visokoj travi cvjetne livade
gdje buđenje traje dugo
snovi su razmrvljeni često uđu u krilo živopisne narativne umjetnosti
izbojci smo na majci zemlji
nas se ne smije dirati

ne smije nas se dirati

***

MAG 74

geranij nosi bogata
duboka značenja i asocijacije
ovdje gdje je nebo naših užitaka
bjelina zidova i ognjišta

s jeseni glave dunjina ploda udaraju o glavu Zemlje
po njoj sjedimo ukriženih nogu
dobro mjesto za meditaciju
rođenje djeteta

zeleno obojena masivna vrata svakim danom drugačija
zrače kraj sna dobrojutro tvome licu
ono me uvijek na isti način gleda
pjevaš kada si sam poput nara
na klupici rišeš posve autentično znakovlje

jutro je na svome mjestu
s one strane trijema niska trava
staza
razbacani plodovi miris bijele kave
tvoja ruka vrlo blizu moje
kuća šuti kao i ostale kuće u našem kraju
a more zove osebujnim sofisticiranim načinom

osjećamo njegovu moć zavođenja
čežnju za ljudskim bićima
nudi nam se bez obzira na tratinu
makadamski put je surov i tvrd
kamen težak

postojanje zaigrano more ne boji se ničeg već nam se divi
nama svojoj djeci
kao da smo sve što vrijedi
cvijeće snubi plod
zbog njega se ispisuju
ispjevavaju ljubavne pjesme
one koje se ne zaboravljaju
poput krhkih biljki loze šeboja zumbula

od prapovijesti si ovdje
mislimo koliko je vremena do raspršenih malih kontinenata
otoka Oceanije
do krhke crte koja dijeli zemaljsku atmosferu od svemira

na križištu smo raskršću putova što vode put neba
gdje sunce prolijeva svjetlost po puteljcima kojim se polako vraćamo kući
u gnijezdo koje smo svili od najljepših knjiga

_______________________________________________________________________

NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.

KRATKA PRIČA OTA HORVATA IZ ZBIRKE “KAO CELANOVI LJUBAVNICI”, Akademska knjiga, Novi Sad, 2016.

proza

AUSTRALIJSKA

Nakon pada gvozdene zavese i njegov život se promenio. Tačno dvadeset dve godine posle tog istorijskog događaja žena s kojom je bio skoro dvadeset godina u braku napustila ga je. U stvari, on je nju napustio s obzirom na to da je morao da izađe iz stana koji su zajedno kupili. Tako je glasila sudska presuda i on nije bio naročito zabrinut niti povređen zbog toga. Deca i pas bili su dodeljeni njoj: zbog njih mu je bilo teško da spakuje svoja dva kofera. Prvih nekoliko meseci stanovao je kod svog brata od strica, takođe razvedenog. Ovaj je pokušao da ga uteši: Nije to tako loše, burazeru. Uprkos tome verovao je da mora otići nekud daleko. Samo na taj način mogao je da preživi razvod, decu u drugom filmu, kao nemom, i još i bez raštimovane klavirske pratnje. Pozvao je svog gimnazijskog prijatelja u Australiji i posle tri meseca sleteo je u Melburn. Nije znao ništa o gajenju ovaca, ali je hteo baš time da se bavi. Pa, zbog toga nisi morao da dolaziš ovamo, bio je komentar njegovog najboljeg i jedinog prijatelja u Australiji. Hoću da crknem kao pas, bio je prvi odgovor koji mu je pao na pamet, a koji je ostao prećutan. Imala je ta misao nekakve veze s Kafkom i Centralnom Evropom, u kojoj je odrastao, ali je ostala nezavršena, nepovezana. Imam potrebu da izađem iz filma u kom sam do sada živeo, rekao je. Deca su mu bila skoro odrasla i svakako nisu imala potrebu za njim, mislio je. Na nevelikoj farmi sve je radio sâm. Sušni period je došao nenajavljen. Stado mu je patilo. On se borio nezaustavljivo i neumorno za život na svom nevelikom posedu. Imao je osećaj da su pobede česte. I još, da je ponovo otac. U međuvremenu postao je skoro kost i koža, kao njegovo stado. Uprkos tome bio je neumoran. Ponekad mu se činilo da prašine ima više nego vazduha. Ali je nebo tokom noći bilo iznenađujuće prostrano i načičkano novim zvezdama. Nije mogao da se načudi njihovom broju. Svoj život je tek tada osetio smislenim, u tom mnoštvu. Nije više želeo da crkne kao pas, nego da se ugasi kao zvezda i da to sazna tek mnogo godina kasnije. Radio je tih dana najavljivao skorašnju kišu, u koju je većina zaboravila da veruje.

________________________________________________________________________

OTO HORVAT (Novi Sad, 1967) objavio je knjige:
– Kao Celanovi ljubavnici (Akademska knjiga, Novi Sad, 2016; Nagrada Karolj Sirmai), zbirka priča
– Sabo je stao (Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2014, prvo izdanje; Agora, Zrenjanin – Novi Sad, 2015, drugo izdanje; Nagrada srpskog književnog društva Biljana Jovanović, Nagrada Mirko Kovač i najuži izbor za NIN-ovu nagradu), roman
– Izabrane & nove pesme (Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2009), poezija
– Putovati u Olmo (Narodna biblioteka „Stefan Prvovenčani“ Kraljevo, Kraljevo, 2008; Nagrada Miroslav Antić), poezija
– Dozvola za boravak (Narodna knjiga, Beograd, 2002)
Kanada (Laufschrift Edition, Fürth, 1999), poezija
– Fotografije (Društvo književnika Vojvodine / Prometej, Novi Sad, 1996), poezija
– Zgrušavanje (Matica srpska, Novi Sad, 1990), poezija
– Gorki listovi (Bratstvo-jedinstvo, Novi Sad, 1990), poezija
– Gde nestaje šuma (Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1987; Brankova nagrada), poezija
Živi i radi u Firenci.

TRI DANA POEZIJE NADE GRUBIŠIĆ IZ POSTHUMNO OBJAVLJENE ZBIRKE “MAGNESIUM BEACH”, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, 2019; dan prvi

poezija

MAG 13

monumentalan si u svojoj pjesmi uvijek okomit
gledam te kroz nešto plavo
stavljaš ruku na moje grudi
dok te napušta narančasta košulja Stravinskog
posjećuje Saturnove vrtnje koje nejasno vidimo
a dijeli nas cvijeće koje djevojčici na makadamu ispada iz ruku
prosipa ga po dvorištima sve do ognja zemaljske nutrine

pokušavamo se dijeliti s drugim
olovkom u boji zapisivati snažne sintagme
u koje se teško ulazi
teško izlazi i goneta

pritom radoznalo iščekujemo kraj života beskraj
plav poput onoga kroz kojeg te vidim
gledam kao nešto novo što se ipak približava
kao morski valići hoće u usta u oblake
grudi pospane mjehuričaste i snene

korpulentan si hladan bez riječi gologlav i plodan
vidjevši te u svijetlom kaputu propjevam
nježna kada se uspravim kada liježem nježna
poput tvojih tihih pridjeva
razlivenih boja sve do crnila
nalazim se pritom u laticama šafrana
na livadi iza plota
pletem vestu Vesni Krmpotić

ti sam u svome panteonu
tamo gdje bi zaspao Balzac
svjedoci vremenita svijeta
upravo se ovdje izmjenjuju kraljevi i kraljice
na stolu svježa mrtva priroda

i dalje te vidim kroz drugu dioptriju što prekriva moje oči
nekad je o njima zapjevao Gibran
sam u zrakoplovu ne zna što bi s rukama što s hostesom
tijekom letova nižu se posve nove rečenice
bestežinske misli
nemoguće ih je zapisati pod malim prozorom
događalo se slično i tebi sebičnu vojniku bez oružja
ako izuzmemo pero
i praštanje

neponovljiva plavet neba oko nas daje ti pregršt snova
uzbuđenje nalik teškom Jupiteru u tami
svi prozori svijeta danas zatvoreni

jer tako je htio Jim Morrison

***

MAG 20

katkada morbidni u Goranovoj šumi ubiremo gljive
otrovne muhare koje Francuzi šest puta prokuhavaju
da bi postale jestive

na nježnom sam dakle putu u mjestu
u krevetu sama
iza kućnih zidova ljudi siromašna rječnika vještih ruku
kroz koje prolaze oštri sjeverni vjetrovi
dok su oči daleko u bijelim daljinama

ljudi su naučili slušati tišinu živjeti u spokoju
vući svoju dječicu velikim pasjim saonicama
svi oni boluju od potisnute elokvencije

na sjeveru je ipak Sever putuje nad ledenim morem
zlatno more u očima Ivane Brlić
u zmijolikom obliku osunčane brodske Save

davnine su bajoslovne ova će žena s njima
pisati memoare ili kako se ponaša vrijeme
u epu Povijest nepostojećeg grada
ispiremo ruke na česmi sadašnjosti
osjećamo šarm davnina
smiješe nam se iz krila skrivenoga grada Machu Pichua
zasutog zlatnim sjemenjem kukuruza
ne sudimo o tamošnjim i tadašnjim koitusima
ritualnim ili ne no uvijek u naručju Sunca

nekako arhetipski taj se grad i danas podiže i uzdiže
sjeme njegovo puni dolinu
uloga čovjeka neznatna je
nema superiornih ljudi kaza žena spletenih kosa
suhih usta elegantna
najsretnija kada svane i otvara se nebo
u tvornici vremena što lebdi k beskonačnosti

kako ono protječe ljekarništvo sakuplja mirišljave opojne biljke
zemaljski polovi postoje u nama dok gledamo duboko u sebe
putujemo sobom tragamo za sljezovim bojama
životinje šute

ništa je boje sljeza

na krajnjem jugu nepostojeći grad
utječemo mu se jer sami smo na svijetu
čovjek i led led i čovjek krhak snijeg
molimo se njegovoj strukturi slijedimo ga u letu
jer prši u svojoj inspirativnoj bjelini

no bog je domišljat pomaže nam da si sami pomognemo
čuva našu dragocjenu tekućinu krv
od dana postanka
kada se dogodilo njeno pretapanje u naše tijelo

uvijek idemo naprijed
mada nije vazda bilo visokih seoskih zvona
bili smo gluhi
ali smo bili ljudi jer smo znali pjevati
opjevati ženu iz davnina
pitajući se iz koje je tvari
ta mlada osoba koja nas vodi
dijagonalama i spiralama ove pjesme

___________________________________________________________________________

NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.

ČETIRI PJESME SREČKA KOSOVELA (1904, Sežana – 1926, Tomaj) IZ KNJIGE “INTEGRALI”, Meandarmedia, Edicija antologije, 2019. (Cankarjeva založba, 1967.)

poezija

SUNCE SE SMIJE

Sunce se smije mrtvacima:
Vi
s bolnim licima
i s bolnim srcima,
s usnama vrelim
što pjevaju
svetoj Pravdi.

Kruti asketi
u modrim kaputićima,
s mišlju, čvrsto
u budućnost uprtom,
i s rezignacijom
u crnim očima.

Ja sam raskoš.

***

KVRAGU, REKAO BI

Kvragu, rekao bi čovjek
i naručio još kvarat vina.
Nije li u 4 poslijepodne umrlo
umjetničko srce?
Šuplje zvone zvona, to su
prazne pjesme koje poznajem.

Samo jedna mi je draga.
Rekvijem koji još ntko nije
započeo.

Već izvjesno vrijeme živim
od otrova i mržnje, prezira i smijeha,
a bol je jedina
moja utjeha.
Ah, ipak se tim budalama
podsmjehnem.
Vi okruglih lica,
ipak: živim.

***

OPROŠTAJ OD SOBE

Ti, čovječe s gorkim srcem,
odlaziš sada.
Snovi o njenoj zlatnoj kosi
još plove u svjetlu večernjem.
Napuštaš nas sada?
Ah, to je bilo nekada.
Sav intimni šapat
povjerljivih tajni.
Ugasio sam svjetlo.
Zatvorio sam vrata.
Otišao sam u tihom polumraku,
a vrata su zaplakala.

***

SAMOUBOJICA PRED ZRCALOM

Samoubojica pred zrcalom.
Preplašena duša.
U crnim šumama ječi vjetar.
Noćna oluja kida mi srce iz grudi.

Ti si Leteći Holandez, duše moj,
koji se stalno vraćaš u pratamu,
opijajući se kada je oluja!
Na ulici policajac vrši svoju dužnost.

Strašno je tko je olujin brat!
Strašno tko je suncu srebrnom.
Ostani, duše moj, razbijen i skrhan,
ne traži spas od crnih obala.

Idem kroz šumu. Stabla su crna.
Dvoje idu oslonjeni jedno o drugo.
Nada mnom crni bezdan svemira.
Ja se sklanjam u njega
i osluškujem.

sa slovenskog preveo Josip Osti

ČETIRI PJESME DANILA ĐOKOVIĆA

poezija

HUK KRAJA POGLAVLJA

Volela je kad joj čitam ili pričam
bajke, koje već zna
dok sedim na ivici kreveta
a, ona se na mene oslanja stopalom
do kolena kompromisno pokrivenih nogu

Volela je, jer više nije bila mala devojčica
i znala je da joj,
probudi li se u pola noći
niko neće biti dovoljno blizu
Ove je priče znala napamet
i, onoliko, koliko je dete svesno vremena
osećala da ga do “živeli su dugo i srećno”
ima na pretek,
i da ću, bar za još toliko
biti na dohvat njenog tabana

Radovala se tom srećnom kraju
i, u isto vreme, strepela od njega,
jer je srećan kraj ono kad počinju slova
kad poslednji frejm utiska
postaje prvi frejm uspomene,
sve češće lišen svakog “još” i “opet”,
Jer je srećan kraj srećan
samo do pola sintagme
a, potom, potone u kraj kao stopalo
u dubinu trampoline
i odrazi te licem u sunce, u skoku
nakon kojeg znaš da
mora da se ide kući iz zabavnog parka

Ostavljajući je samu u sobi
odškrinutih vrata
u vremenskoj elipsi svakog “do kraja života”,
činio se, svaki hepiend
kao zametak progerije,
ili, možda samo večeras
kada me čeka najtiši gong
u sudaru sva kristala
na kraju kratkog odbrojavanja
kojim cela godina
odlazi u nepovrat

Odlazi uz huk promaje duhova
kroz crni prorez na vratima
Znam da zbog zidova
ne bi trebalo da ih vidim
ali me čekaju, pod kapcima
u paralizi sna

***

MEHUR

Kucnem po staklu akvarijuma
Jer mislim da je ribicama to događaj
Da će se posle satima, ako ne i danima
Mehurićima iz usana naopakog osmeha
Kao stripskim balonima dobacivati opaskama
Na račun mog autfita ili sedih iz nosa

Nemam akvarijum.
To kad kucnem, to su tuđa stakla
I tuđi životi u kutijama punim travki i korala
Osvetljeni stereotipi u marginama bez talasa
Zamišljam krugove koje unutra pravim
Kako zamirem u glavi i prestajem da ih brojim
Kako počinje da me iznenađuje udar
Oka i repa o gde nema dalje

Brinem se malo o njihovim dosadama
I vagam sa koliko svesti bi od toga poludele
Možda nije trebalo da kuckam po staklu,
Možda su taman poverovale
U svoj letargični idiotizam
A, ja ih sad budim iz dogmatskog dremeža

Pola noći kasnije i trećinu grada dalje
Uokviren sam u ugaonu garnituru
Koja je preko dana plava
A sada plavo od ekrana samo pliva preko mog lica
U ovo doba,
Telefon zvoni samo ako je loša vest,
Na vrata kuca samo onaj koji je pogrešio sprat.

***

DIHTUNG

Praznici su zarazno bezlični,
stapaju dane
u figurice sa bapskih regala
Oko nožica im obrasta milje
Nepomičnost užasava

Magla kipi preko limenih krovova
Dimom iz načetih pluća
stapam se sa njom,
prisvajam je
kao da je cela iz mojih alveola
Izdišem je i prljam

Među prstima nikotin
sakrio je miris žene
koja me zove na ručak

Taj glas odbijam
o zidove
i palim sledeću cigaretu o opušak stare
Sva se belina skupila
u anemične tragove pod noktima
i par centimetara do filtera

Magla se spustila
supa već izvesno ohladila
Plutaju slova od rezanaca
kao krnja abeceda vitamina –
Neka bude da mi je potrebna

Da, dolazim.

***

PLEJLISTA ZA TEBE

Ne znam koliko su tanki stubovi za plakate
Pored kojih prolazim svakog dana
Ne znam, koliko su tanki bez plakata

Verujem, dovoljno tanki da možeš da ih obuhvatiš rukama

Oni, po trgovima i platoima
Presreću neizdrž u pogledu prolaznika,
Hvataju za rame u raskoraku od sedam milja,
Milimetar po milimetar,
Nasrću entazisom
Sveže oblepljenog poslednjeg sloja,
Glasnije od povika kolportera
Samo da saopšte da imamo gde,
Da se nešto i dalje dešava u ovom gradu

A, ti, ako nećeš,
Možeš i da ne dođeš

____________________________________________________________________

DANILO ĐOKOVIĆ rođen je 1984, u Beogradu. Diplomirani filozof. Radi u gradskom Sekretarijatu za kulturu. Oženjen, otac jedne ćerke.
Učesnik večeri aktivnog čitanja poezije „Pesničenje“, na kojima je deljena zbirka njegovih pesama „24 zida dnevno, 7 soba u nedelji“ (2009.), u izdanju ŠKART-a. Balkanski književni glasnik je u trobroju 27-28-29 (2017.) objavio 11 njegovih pesama. Pesma „Nepovratno“ objavljena je u nultom broju časopisa „LICEULICE“. Objavljen i u sezonskom pesničkom magazinu “Zima” (Kulturni centar Albahari), 2020. Kratke priče objavljene u zbirci „Najkraće priče 2005“ (ALMA), i u okviru konkursa VRANAC – najbolja kratka priča 2015.
Krajem 2019. godine pohađao pesničku radionicu Ognjenke Lakićević. Radi na revidiranju rukopisne zbirke pesama “Dalje od savane” i pripremanju naredne.