MAG 68
Novogvinejci čuvaju mnoge tajne svoga tla
oslikavaju jedni drugima lica i tijela
kada je nebo jednobojno
ponavljaju pradavne pokrete
piju mlako mlijeko naiskap
šute
po njima prašumski brzaci
koje zove veliko more
okićeno plutajućim vodencvijećem
kada vam se približe uočite unezvjerene poglede
ne možete ući u njihov svijet mašte
kradu je bujnim krošnjama
ispunja ih svjetlost Sunca
ti daleki ljudi žive u visokim trijemovima od šiblja
amalgam su životne radosti i ljepote
munje sijevnu kada krenu u zamršenu vlažnu prašumu
tragaju za mjestom meditacije
slave djetetovo rođenje
dok pred masivnim vratima naših gradova
leže otpale dunje
jutro je na svome mjestu
s one strane trijema niska trava miris bijele kave
tvoja u mojoj ruci
kuća šuti kuće šute
u našem kraju more doziva sofisticiranim načinom
posjeduje moć zavođenja šumi valovima
gaji čežnju za ljudskim bićima
pa nam se jednostavno nudi
pitamo se koliko je dana do golemog arhipelaga
Oceanije
krhke krivulje što dijele atmosferu od oca svemira
nestalno je križište zemaljskih toposa i putova
jedno vodi put vode drugo put neba treće k Suncu
četvrto natrag u našu ekumenu
***
MAG 72
netremice gledamo kako s lista kaplje gusta plava krv
na našu tihu bijelu kuću
divlji su jutros oblaci
dijete ih boji mekom rukom onoga što ne osjeća strah
strah od duboke crne zemlje
visoke crne planine
i dok je svako brdo urešeno zlatnim nekropolama
gdje su mužjaci nježno čuvali svoju dragu
što upravo peče diluvijalni kruh
na tragovima bespuća događale su se krucijalne stvari
poput djetinja veselja u visokoj travi
tu su se krile Süskindove djevojčice narančastih kosa
s po 23 maka u ručicama
jednom kućom u ranoj noći
u koju će doći djed možda i smrt
drugih su dana nečije ruke marno zidale
prvi zvonik na poluotoku
ondje ima najviše vremena i
obljuba je nešto sveto
ljudsko sjeme moje i tvoje
ljudsko vrijeme
razvodnjena tekućina indiga poprskana širom bjelji
tim mirisnim plahtama od kojih se noću izrađuju zastave
pišemo li to o drevnu Velebitu
našoj Atlas gori u rasapu poroznosti
marazmu velika svijeta kog nam je ponuđeno istraživati
neukrotivu nemiru srca što biva u grudima naših djevojaka
urešenih najdražim cvijećem
intuitivno znadu da traže ljubav u nebeskoj ruci
još nikomu nisu ponudile svoja tijela bijela
ona noćas spavaju u maloj bijeloj kući
nad kojom plače plavo proljetno lišće i more
u sužanjstvu minula tisućljeća
______________________________________________________________________
NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.
čovjek-časopis 