NEDJELJOM

Moje nedjelje su prazne i bez kraja.

Zato ustajem i oblačim se:

Jurim – nikuda!

Pučina pustog poslijepodneva.

Zato kopčam remenje.

Vežem cipele.

Moja soba je najpraznije mjesto na svijetu!

U tri sata poslijepodne
doručkujem s nogu
i jurim u grad.

Hitam u zagrljaj ničemu.

Kada život nema smisla
dovoljno je svečano se obući.

Dovoljno je pustiti muziku
i voziti se vlakom.

Zato nedjeljom žurim
a zgrade od cigle kreću mi u susret.

Pored pruge
mašu mi parkirališta lokomotiva
i s crkava se čuju zvona
koja štopaju
moje prolazno vrijeme.

U daljini
uplakani neboderi nadgrobni su spomenici svemu što se ne miče.

Ulazim u muzeje.

Ulazim u knjižare.

Veseli me nerazumljivi šapat tisuću stvari
i odmah pomišljam:

bilo bi lijepo nekoga sresti.

Bilo bi lijepo
da se tko predstavi kao inokorespondent.

No, čim nekoga sretnem
odmah jedva čekam da ostanem nasamo s gradom
i da se napokon pitam što ustvari hoću
pa da mjesto odgovora stanem
i promatram perzijske tepihe.

Nasamo s nedjeljom
uskoro vičem:

halo policija!

Ulični svirač je umjesto fis odsvirao ge.

Halo Ministarstvo ćudoređa!

Halo japansko veleposlanstvo:

u muzeju kažu da Honšu tone u Pacifik
tempom od 0 centimetara godišnje.

Halo kozmodrom u Bajkonuru:

za točno 5 trilijuna godina Sunce će eksplodirati –
mičite me s ove planete!

U panici trčim niz stepenice i rušim se.

Slijećem pod noge sekvoje koja raste kao da je posjednuta na tron.

Na poličici pokraj drveta
piše jedino ovo:

Sequioadendron giganteum

ovo je drvo
starije od islama.

ALEKSANDAR HUT KONO (Vinko Hut; 1982, Požega, Hr; London), iz zbirke pjesama “PADAJUĆI IZBORNIK”, Fraktura, 2015.