SPORO UMIRANJE
Ako želite sliku budućnosti – zamislite čizmu kako gazi ljudsko lice… zauvijek!
George Orwell
belmarsh
zatvor kategorije A
zaštita nacionalne sigurnosti
40% ćelija samice
svakog dana
mučenje
dvadeset i tri sata na dan
ograničeno gibanje
higijena jelo vježbanje čitanje drkanje
slomiti tijelo
slomiti volju
slomiti otpor
od samice do zdravstvenog krila
mučenje
hladnokrvno ubijanje civila
zatvaranje nedužnih
prikrivanje zločina protiv čovječanstva
uskraćivanje dostupa informacijama
laž
mučenje
vojska ubija novinare
namir noor-elden
bi izvještavao o tome
ali ne može
irak afganistan
you shoot, I’ll talk
naftna
roger, hey roger
ratna industrija
teror straha
propaganda
mučenje
vojska i dronovi na spidu
PTSP za nišanom
izlizalo se
nikog se ne tiče
istina je dužnost
sloboda tek sporo umiranje
***
ZEMLJOVID MLADOSTI
putujem vlakom prvi put sama
pula – zagreb glavni kolodvor
poslije ću tu trasu prijeći nebrojeno puta
i zagi na privjesku kojeg stišćem u ruci
postati daleka prošlost
vlak stidljivo proviruje iz magle
među perone čekače i vrevu
ravno u sestrin zagrljaj
bosiljevska
kutija šibica
deset godina kasnije
prvim studentskim danima
grad se rasprostire u nepreglednom nizu
ulica krovova očiju
mora ljudi za mora u meni
iskakanje iz tramvaja
kao mjera snađenosti
uhvatila sam ritam
poprimila oblik secesijskih građevina
iz jurišićeve u ulicu rose luxemburg
poslije sam u nekom dalekom gradu
objašnjavala taksistu
rosa je moja najdraža revolucionarka
stanovala sam na istoj adresi u zagrebu
kroejša ju nov
samo se smijao i odmahnuo rukom
u drugom sam taksiju
još uvijek stisnute šake
povraćala poslije protesta
ali to sam prešutjela
putevi su tih dana
vodili daleko od očiju
idemo kod starog vraza na pljugu
govorila smo kroz smijeh
pješačeći k jurjevskom groblju
visjela pod mostom slobode
ili u redovima za mršave studentske obroke
nalakćena na šank kluba studenata istre
piće od pet ili sedam kuna
pretjerivanja zamagljuju sjećanja
ludosti koje su se činile bitne a nježnosti ovlaš
ljubila sam noć i suncu se otvarala
poput cvijeća
poput grada koji se vikendima slijevao
meandrirao
pulsirao
biciklima koturaljkama
dječjim kolicima
do jezera i perivoja
pa onda opet trešnjevka
u rukama sićušni prsti dviju djevojčica
dugave i sloboština
prijateljstvo je krojilo i prekrajalo
zemljovid mog grada
svakim se odlaskom sužavao
a ja uporno odbijala predati
uporište mladosti koje je izmicalo
baš kao što odlazi i ova pjesma
_______________________________________________________________________
SNJEŽANA VRAČAR MIHELAČ rođena je u Puli, osim toga studirala i živjela u Zagrebu, na Plitvičkim jezerima, te u Ljubljani. Uređivala je časopise, piše marketinške, autorske tekstove i prevodi. Pjesme je objavila u zinu Monstruma, na portalu Strane, Kvaka, časopisu Fantom slobode, a u okviru literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš iz Ljubljane i pod mentorstvom Lidije Dimkovske njeni su radovi objavljeni u višejezičnom zborniku Biće bolje / Bo že. Rukopis Visoke vode pohvaljen je od strane Prosudbenog povjerenstva Književne nagrade Drago Gervais za 2019. godinu, a u sklopu tribine Književni petak i natječaja Zagrebu – riječju i slikom, nagrađena je njena kratka priča Treptaj.
čovjek-časopis 