Nema te u glasu vjetra, nema u razbacanosti gora,
nema te u cvijetu, i ako zovu ptice, ne zovu tebe,
nema te u goloti zemlje, nema u teškom mirisu trave,
i ako sadiš ruže da bi ti disale, ruže dišu sebi,
i ako izgradiš cestu, cesta će ti govoriti o sebi,
i ako postaviš dom, ako ga napuniš svojim skupim predmetima,
jednog dana primit će te kao stranca tvoj vlastiti dom,
i predmeti će govoriti svojim jezikom,
podsmješljivim za te.
Laž je da je studenac zato da bi gasio tvoju žeđ,
i rijeka zato da bi te okupala u hladnu naručju.
Laž je da će te stvari tješiti mirnim sjećanjem,
jer će ti se jednog dana oduprijeti sav tvoj svijet.
Jednoga dana stvari će izmijeniti svoja imena,
tada će kamen biti mržnja, vjetar užas,
cesta će biti strah, ptice će ti zabijati u čelo
užarene čavle svojih glasova, rijeka će biti očaj,
tvoji predmeti tvoja krivica i tvoji tužitelji.
Svijet će biti porušen. Svijet će biti bez imena.
Tada ti mora biti svejedno. Sjedit ćeš u zapuštenom kutu.
Zatvorit ćeš oči da ništa ne bi vidio. Ponajprije da ne bi vidio
svoju izgubljenost u izgubljenosti izumrla svijeta.
Da ne bi pomislio da moraš
bilo što učiniti, bilo kamo stupiti nogama
koje će biti tanke kao noge suhog pauka.
Samo će ti glava biti velika. Tvoja glava u cvatu
bijelom, poput magnolije. Dugo ćeš tražiti u tamnoj
jami svojih usta ime za sebe,
ali tada će biti bolje da nađeš ime za svoj kraj
kao za svoj nastavak.
DANE ZAJC (1929, Zgornja Javoršica, Slovenija – 2005, Golnik, Slovenija), iz knjige “Nova slovenska lirika (antologija)”, 1975.
sa slovenskog preveo Radoslav Dabo
čovjek-časopis 