TULUM
Poslije zahodske scene imao je osjećaj da je ušao u svijet odraslih, ali samo jednom nogom. Dok ga je prije grijala platonska ljubav, sad gori od putene. Pa jebote, predugo je bio zatvoren u svojoj sobi, treba to nadoknaditi.
Isprva sramežljivo pa sve samosvjesnije počne kimati i osmjehivati se poznatim licima na Potezu.
„Bok, mi se znamo, ne? Ja sam Zeko, drago mi je.“
I druga osoba koju upozna na Potezu je crvenokosa, no obratno od Crvenog Čuperka, krupna i nekako nezgrapna. Zeko stanuje odmah preko ceste na dvadeset metara od ulaza u Veliki kavez. Već samo zbog toga imponira Peri.
„Inače, čestitam ti 10. travnja!“ Zeko ispruži ruku.
Peri nitko nikada nije čestitao 10. travnja i nema pojma o čemu se radi, ali ne želi ispasti glup, pa samo kaže: „Hvala, također.“
„Ima kaj večeras?“ nastavi Zeko nekako blazirano.
Pero je već čuo da ljudi na Potezu jedni druge pitaju: „Ima kakav tulac danas?“, pa točno zna na što Zeko misli. Ljudi dolaze na Potez da bi završili na nekom tulumu. Za vladavine Partije zagrebačka omladina baš i nema previše pristojnog izbora za noćni život. Daleko je najbolja solucija tulum. Za tulum se ne plaća upad, cuga je besplatna i djevojke su opuštenije. Na Potez dolaze razni ljudi, spaja ih neki neuhvatljivi spleen. Svi dođu ludo se provesti, a ne preseravati se ili tući, tako da je nasilje na prvom Perinu tulumu bilo i iznimka i antiklimaks.
Tek ako nema tuluma – što samo znači da nisi saznao gdje je tulum, jer je uvijek negdje neki tulum – ide se preko volje u pozerski Saloon ili hašomanski Lapidarij ili malograđansku Mošu ili alternativnu Jabuku. Pero, naravno, ne zna ni za kakav tulum, ali zato zna Zeko, koji je izvrsno umrežen na Potezu.
„Ma ponedjeljak je uvijek zakurac, ali ima neki tulac na Pantovčaku, iako se bojim da bu to malo dosadno. Kod Meri, ma znaš Meri, visi više tu nek na faksu, plava, dobre noge, al’ dosadna. Ja ne znam dal’ bi išo. Se tebi ide?“
„Ha, čuj, za ponedjeljak je okej“, Pero je mogao najbolje na svijetu odglumiti nonšalantnost.
Za prvi put nije loše. Golema vila s namještajem od mahagonija, debelim krznenim sagovima i kristalnim vinskim čašama iz kojih piju votku-džus i rum-kolu. U kutu dnevnog boravka na antiknom stoliću crveni je Iskrin telefon, čudo socijalističkog dizajna.
Najviše je, izgleda, popila Danica, manekenka crnogorskog porijekla, koja se baca na njega kao nekad Eva. Pero se nikada nije ovako besramno ljubio. S Adrianom poljupci su bili izmjena nježnosti. Danica i on jebu se jezicima. U pozadini se iz buke tuluma staloženo izdiže glas Davida Byrnea:
Hi yo we drift in and out
Hi yo sing into my mouth
…
And you love me till my heart stops
Love me till I’m dead
Eyes that light up, eyes look through you
Cover up the blank spots
Hit me on the head ah ooh
Glazba, votka, Danica. Život je ringišpil! Prije nego što mu se ovo dogodilo, nije znao da je baš ovo htio, ali sad kad mu se desilo, zna da upravo to želi. Danica ga je jedva pustila na zahod, hoda tako da sakrije erekciju. Kad Zekini kompići Kemfer i Ćiro ulete za njim u zahod, isprva misli da je to zajebancija.
„Dobra je ova Danica, ha?“ smijuljeći se započne Kemfer koji je još glomazniji od Zeke.
„Upala ti je sjekira u med!“ doda Ćiro, za glavu viši od Zeke.
„Bome je“, odvrati Pero.
„Zrela je za karačinu“, nasmije Ćiro Kemfera, a Pero se lecne.
„Dobro, stari, sad slušaj, nastavi Kemfer, naroljaš ju do kraja pa ju vodiš gore na kat, a poslije tebe je naša škvadra na redu: redaljka!“
Peri je stalo srce, a votka trenutačno isparila iz krvotoka. U sebi je grozničavo prebrojavao koliko ih ima u njihovoj škvadri; njih dvojica, Zeko, onaj crni, onaj nosati, onaj debeli, onaj ružni… Bože dragi, pa desetorica su! Zahod je bio malen, a dva redaljkaša golemi. Kao da je sabijen u kutu vagona punog stoke.
„Je l’ ti jasno? Ak’ nekaj zajebeš, najebo si“, pojasni mu Kemfer. Čak i ne zvuči prijeteće, izgovori to kao dobar dan.
Pero samo bez riječi kimne ne bi li se izvukao bez ikakva obećanja.
Nakon što izađu, može se konačno popišati. Poželi toliko dugo pišati dok svi ne popadaju u san pa se iskrasti skupa s Danicom. Ali netko već nestrpljivo kuca na vrata.
Pronaći će saveznike među drugim muškima na tulumu i suprotstavit će se toj bandi. Da, to će učiniti, pa pogleda oko sebe i vidi hrpu žgoljavaca, šminkera i cvikeraša koji ni teglu cvijeća ne bi mogli podići a da ne dobiju bruh.
Sam ću, proleti mu kroz glavu, sam ću. No, nije se potukao još od Žveca, nije imao ni potrebe, bilo mu je to užasno glupo. I sasvim je nešto drugo potući se u školi ili u kvartu gdje sve znaš, a ne ovako s budalama koje, nikad se ne zna, mogu potegnuti nož ili te iznenada „potegnuti“ čelom u nos kao onaj Adrianin idiot.
U trenutku panike pomisli kako će se samo pokupiti doma. No niti želi niti može Danicu ostaviti samu. Njih dvoje hodaju prema izlazu kad se pred njima stvori Ćiro.
„Kam idete, ima gore jedna super soba samo za vas dvoje?“ šeretski namigne Danici, koja pijano povuče Peru za rukav: „Ajmo, dečko, idemo gore…“
Cijelu večer ga je iz nekog razloga zvala dečko, ali on ne želi gore, pa je vuče natrag, sve dok ga odostraga Kemfer ne podigne i ne ponese uza stepenice baš kao malog dečka: „Evo, mi ćemo pomoći, dečko je malo sramežljiv!“
Danica vrišti od smijeha, a čopor se kesi. Uspije obuhvatiti lakirani gelender i koliko ga god vuku i lupaju, ne ispušta ga. Danica sad vrišti od užasa, što izazove lančanu reakciju ženskog vrištanja na tulumu.
Odjednom grune petarda i prestanu ga tući. Pero se, kao i svi ostali, okrene prema mršavom i visokom tipu s pištoljem u ruci koji je upravo bacio petardu. Pero zaprepašteno shvati da tip nije bacio petardu, nego ispalio metak u strop.
Svojoj pojavi nerazmjerno dubokim glasom tip naredi: „Šupci, pustite ga na miru.“
Pored njega stane podjednako mršav, visok i odlučan tip.
Kao u špageti-vesternu, pomisli Pero, a glavne face su na mojoj strani. Na svom prvom tulumu doživio je više nego cijeli život, a tek je počelo.
______________________________________________________________________
DRAŽEN LISAK rođen je 1963. godine u Zagrebu, gdje je i studirao na Pedagoškom fakultetu. Za vrijeme studija objavljivao je kratke priče u časopisu za književnost Quorum.
Od 1989. godine živi u Amsterdamu te je na Amsterdamskom sveučilištu završio studij politologije 1997. Pionirske seminare o poslovnom zavođenju pokreće 2001. godine preko svoje stranice http://www.flirtmanagement.com. Nastupa kao govornik ili trener, između ostalog, u multinacionalnim kompanijama poput ING Banke, Siemensa i Unilevera te na svim nizozemskim sveučilištima i u većini ministarstava nizozemske Vlade.
Godine 2009. napisao je za poslovnu ediciju nakladnika Walters Kluwer priručnik o poslovnom zavođenju.
Kralj hakla prvi je njegov roman.
“Sedamdesetih godina u Zagrebu, na radničkoj Pešćenici, budućnost se čini puna mogućnosti: kad se ne dokazuje u dječjim tučnjavama, igrama karabitom i vožnji na pulferu, Pero Feler mašta o tome kako će zaigrati nogomet u Dinamu. Nakon nesretnog slučaja koji promijeni baš sve, Perino djetinjstvo završava, a on s rubova grada bježi u mitski prostor zagrebačke mladeži osamdesetih godina, pred Kavkaz, u shit, seks i tulume; tajni svijet mladosti nesvjesne da se bliži rat.
Kralj hakla humoristična je i melankolična priča o „junaku našeg doba“: jednom mladiću u kojem je utjelovljena izgubljena generacija, ali i jednom gradu kakvog više nema. Dražen Lisak rođeni je pripovjedač, majstor dijaloga, komike i emocija bez patetike. Njegov prvijenac istodobno je roman o odrastanju i priča koja nepogrešivo hvata cajtgajst Zagreba u posljednjim danima socijalizma. Kralj hakla roman je kakav je Zagreb dugo čekao.” – Tanja Tolić
„Ovim romanom Dražen Lisak svrstao se među autore proza o gradu poput Majetića, Majdaka, Davora Slamniga i Pere Kvesića. Kralj hakla, živo hvatajući Zagreb s kraja dvadesetog stoljeća, značajan je doprinos književnosti trećeg milenija.“ – Edo Popović
čovjek-časopis 