LAGANI HOD PO IVICI NOĆI
nosim oca i majku na ramenima
preko potoka i kamenja
u noć
i preskačem kao uvijek
mjesta na stazi
što odišu mirisom
pogrešnog sjećanja
(očev prvi auto bio je smeđ
ili crn)
dok ih nosim, šapuću mi
kako su ponosni
ali nikad ne završe misao
(majka je prva u gradu
imala kasete grupe Boney M)
ne pitaju se gdje ih nosim
znaju da ću ih spustiti
tamo gdje mislim da valja
(otac je pred odlazak u vojsku
ofarbao sebi šišku u plavo,
jer je znao da će ga ionako
ošišati na ništicu)
nekada, kad spavaju dok ih nosim,
čujem kako govore u snu
pričaju o sebi u mladosti
i u trećem licu
(mati je imala kolekciju lutaka
a među njima i jednu tamne puti
koju je baš voljela)
često pitaju jesam li umoran
a ja sam navikao govoriti da nisam
(otac nikada nije ubio čovjeka)
hladno je na ivici noći
(mati nikada nije ubila čovjeka)
lagano je hoditi
sa takvim teretom
***
KAMENI UZDAH
Kada sam prvi put primijetio dubinu njenog uzdaha
u stećak sam se pretvorio,
čekajući kiša da me zaboravi sa zemlje
I stajao sahranjen u samoga sebe
na zvizdanu
1000 godina
čekajući kiša da me zaboravi sa njenih ruku
I rekao sam najprisnijem prijatelju vjetru
da ne čeka od kamena riječi
da ga spase
jer ga neće spasiti
i da ne čeka od neba
da ga spasi
jer gleda u njega
svi gledamo u njega
a ne može nas sve spasiti
jedne od drugih
poda mnom je uzdahnula duboko
čuješ li je i ti?
jasno kao žubor neke rijeke
cvrkut umornih ptica
koje ne mogoše poletjeti sa ove zemlje
u meni ključa stogodišnji bijes predaka
i zaglušujuća mirnoća očevog pogleda
prevladat će,
barem se nadam,
ono što će me učiniti prolaznim
____________________________________________________________________
ERNAD OSMIĆ rođen je u Brčkom 1989. godine. U periodu od 1992. do 1999. godine živio je u Hamburgu, Njemačka. Dodiplomski i master studij završava u Tuzli na Filozofskom fakultetu na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Bavi se pisanjem i čitanjem. Objavio je zbirke poezije „Inat jezika“ (2016.) i „Bosanski robot“ (2018). Živi i radi u svom rodnom gradu.
čovjek-časopis 