NISAM JA NIKAD PUCAO
Pucao sam na odsluženju vojnog roka, ali to se ne računa. U ratu nisam bio. Nije to bio moj rat. Dijete miješanog braka, koji više ne postoji. Umrli su. Nestao sam odmah devedesetprve i pobjegao tetki u Italiju. Muvao se tamo i izbjegavao zemljake. Ako čuješ nekoga koga razumiješ, okreneš se i trčiš u drugom smjeru. Trajalo je to dok nije završilo. A onda, ne možeš više tetki na teret. Otišao sam kući. U stan od roditelja se neko uselio. Ostala kuća mog djeda. Pričali su da je bio gazda, a ja ga se sjećam kao starca. Ali, ostavio je komad zemlje i praznu kuću bez dijela krova. Pravo na obnovu, nisam imao. Nisam izbjeglica, ni doseljenik, ni povratnik. Samo propali student. No, dobar je osjećaj kad nešto stvaraš ispočetka. Ideš prema naprijed, svaki je dan sve bolje. Susjed, dobar čovjek, naučio me povrtlarstvu. Sve, od uzgoja sadnica pod najlonom, do uzgoja paprika. Preorao mi njive svojim traktorom. Dao mi i novca za gnojivo. Vratio sam mu od uroda. Dobar čovjek, vidio je da se trudim. I krenulo je. Dobro je rodilo. Zaradio sam za život do idućeg uroda i svoj mali, stari traktor. Oko mene su ljudi živjeli normalno. U dva svijeta. Doseljeni Hrvati i Srbi povratnici. Imali su svoje gostionice i svoje dućane. Gostionice sam izbjegavao, a dućane mijenjao. Onda me onaj dobri susjed upoznao s njom. Njegova rođaka. Kasnije mi je, dok sam mu pomagao ukrcati stajnjak u kola, u povjerenju rekao:»A što ti ne oženiš Maricu. Vrijedna je mala, taman za tebe…I mješana ko ti. Ne biste se svađali u koju ćete crkvu.»
I oženio sam je. I zaljubio se. Ona lijepa, a opet žilava, jaka. I lice i sise i sve… Znala brzo sve o paprikama. I točno se sjećam kad smo začeli našu Anu. Tamo iza kuće. Nekako nam je došlo. Ana je bila moja mala Marica. Samo plava s kovrđama. Sad to zvuči nekako ko u bajci. Štedio sam za auto. Još malo i moglo se. Neki stari, polovan. I kako smo se mi tamo našli, gdje smo prolazili baš tuda, baš u to vrijeme. Maloj se pišalo. Ušle su u gostionicu, u wc. Čekao sam na terasi. Kraj mene je uletio neki…znao sam ga iz viđenja. Čuo sam opet Hrvate i Srbe, četnike i ustaše. Naguravanje muških. Psovke. I onda, onda pucnje. Uletio sam. Marica je ležala na leđima i tresla se. A na trbuhu joj je ležala Ana. Gledala je u strop, u… Sahranio sam je sam bez Marice. Kad se vratila iz bolnice nije me ni pozdravila. Stala je pred mene, odmotala zavoj i otkrila lica bez oka. Kako gledati u to lice. Nije to Marica. Spustila je glavu, otišla u sobu i zatvorila vrata. A ja sam otišao do susjeda. Nije ga bilo, ali znao sam gdje drži pušku. I sad sam tu, na crkvenom tornju. Dolje ništa na nišanu, neko gluho popodne. Evo, neka žena. Čini se zgodna ovako iz daljine. K’o zna jel’ Hrvatica ili Srpkinja? Više nije važno.
______________________________________________________________________
MLADEN BLAŽEVIĆ rođen je 1969. godine u Rijeci. Radio je kao novinar u brojnim dnevnim i tjednim novinama. Pokrenuo je i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. je objavio prvi roman „Tragovi goveda“ u „SKD Prosvjeti“, a 2015. drugi roman „Ilirik“, također u „SKD Prosvjeti“. Napisao je scenario za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma „Je letrika ubila štrige“, te je autor, scenarist i voditelj putopisnog serijala Istriana Jones. U izdanju društva „Poiesis“ iz Ljubljane 2017. objavljena mu je dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama „Posljednji tasmanijski tigar“. Dobitnik je nagrade „Post scriptum“ za književnost na društvenim mrežama za 2018. godinu, temeljem koje mu je objavljena zbirka pjesama „Mogućnost povremenih oborina“, Jesenski i Turk. Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik. Živi u selu Ćuki, kraj Vižinade u Istri.
čovjek-časopis 