ČETIRI PJESME TEE TEKIĆ

*
Kad ne znaš bolje, u njemu rezbariš dječačka imena i srdašca.
Izvještavanjem prstiju naučiš da su posude za vodu korisnije,
a a ponekad uspiješ izrezbariti čitavu stolicu,
ili drveno uzglavlje kreveta. Vještiš se dalje,
štaka, olovka, za osloniti se ovisno o godinama
karniša po kojoj se mogu rastvoriti dugački tamni
zastori. Kutija za začine, manje romantična oklagija, podmetak
za stol što se pod njom klima u brašnu, ili samo čačkalica.
Sve ih izdaješ po putu, kako gdje vidiš
da je drugom potreba, nužnost ili želja –
od drvenog tereta na leđima ostaje ti – malen križić oko vrata.

*
ta je ogromna kugla vatre pradavno sletila iza sedam sela
u naručje od sijena
a mi smo se godinama navodili po njoj,
kao da će, kad joj naposlijetku stignemo ostati išta od ognja,
sijena, ili sjećanja gdje je uopće svjetlost vukla svoj rep
kroz gusto i mlado ljetno nebo.
kad zamišljamo ravnicu, uvijek je zamišljamo kao trenutak
nikada ne uzimamo u obzir rad kojim se širi preko svojih krajeva

jer takvo bi poimanje zasigurno slomilo
sasušenu granu koja podupire kantu mlijeka visoko u prsima
i sprječava da se izlije po ono malo vatre ispod
koja se želi vratiti na svoje izvorište.

BEZ KRVI

Ovako je s tobom – kruh od riječi – prava pravcata
želja sazrijela na jedini moguć način. Pod kakvom prljavom
krpom, vremenom.
Ovako je bilo prije – bacanje zečjeg mesa, da bi se
po njegovom krznu napravio kalup za tvoje tijelo u mojim rukama,
objesile šape iznad ulaznih vrata – malo više vjerovalo u sreću.
Ako pozivaš k sebi stvarne ljude, jasno je da negdje moraju izuti cipele.
Ako i dalje od svuda naviru samo zečevi – barem vuci čiste rezove,
odmah pokaži nož, osiguraj da ti ne pođe za rukom.

*
U pjesmi o tebi odavno nema
mjesta leptirima –
sav se njihov posao, vjetar i mirisi
skupio u teške zrele jabuke.
Pjesma o tebi je košara za jabuke
i jasna slabost mojih ruku
da je snažno drže iznad glave.
Dosad bi se po pjesmu uzverala u rascvalu voćku,
pretvarala da sam dio njezine snage i da posjedujem sve
što bi netko imao kad bi bio stablo u proljeće; leptire, mirise
i bezbroj latičavih mogućnosti u koje se možeš osuti.
Ali u pjesmi o tebi odavno nema mjesta leptirima.
Pjesma o tebi traži znojan posao
i dug dan pod jakim suncem –
Pjesma o tebi je košara za jabuke
i još je nisam isplela.

_________________________________________________________________

TEA TEKIĆ rođena je 1994. godine u Slavonskom Brodu.