BIČEVAT ĆU TRAČAK NADE
Bježim od svijeta vježbe i znanja
Odijevam se u duhansku svilu
Svake noći alkoholnim mjehurićima
Ponovno osvajam ulične lampe
Dozivam nove bogove naoružan
Šupljim džepovima i brzim koracima
Izlizao sam čestice kože prebrzim
Mislima, ne smijem više nikada
Staviti posteljinu u srneći ormar
Zaljubiti se u samo jednu osobu
Zaustavljati galope istrošenog srca
Moram što prije isušiti močvaru
Pripadnosti, dopustiti uvredama
Da cvjetaju nekontrolirano kao
Opijum u Afganistanu
Moram goriti kao ugašena televizija
Smrskana prognoza vremena
Biti i dalje pravocrtni kondor slobode
Moram umrijeti zabrinut i
Neprijateljski raspoložen prema
Budućim blagostanjima
Sjati nevidljivo kao vršak
Narkomanske igle
Trčati sve dok se ne srušim
Pa trčati snovima kao kreten
Ispunjen refrenima
Želim biti nakaza koja guta ogledala
U robnim kućama zajedno sa svim
Isprobavanjima čarapa
Trebam vrijeme s klempavim ušima
Senzibilnog suradnika koji se razumije
U elektrotehniku slobode
Ne mogu se više suzdržavati
Formulama nestašice, odakle su
Dopuzale sve te žene koje
Se raspadnu pri prvom dodiru
Dok su se gradili dalekovodi princeze su
Zarasle, a anđeli ogrezli u čekanju autobusa
Basquiatovi proroci jebu poznate haljine
Muzeji prestravljeno očekuju november
Projekte
Ne zaustavljajte se nikada
Radije ponavljajte isto čudo
Sve brže dok se ne nagomilaju
Pogreške
Želim ispuniti život neobazrivošću
Uopće ne bježim
Napokon sam prohodao
Nisam idiot, riječi ne trebaju semafore
Ispunit ću raskrižja sekvojama istine
Ići ću spavati kada naoštrim
Nokte
Preselio sam na Hvar
Sutra gradim zid od tekućeg kamena
I ponovno pišem o sramoti
***
NE PLJEŠĆI
Ne razbijaj strukturu istine koja je
Tek počela plesti mrežu tišine
Iznad nestrpljivih glava
Ne misli na domjenak dok švedska
Djevojčica opisuje vrstu plamena
Koji je zahvatio našu kuću
Ne dodjeljuj nagrade fotografijama
Spaljene zemlje jer planine leda
Tek trebaju navodniti silikonsku dolinu
Ne pretvaraj najmanju spoznaju u trijumf
Tek trebaš upoznati izumitelje
Koje ćeš roditi kroz krvava usta
Nasmijan
Ne teturaj pogledom, nema pobjednika
Na vidiku
Čak i da se pojavi
Slijedi mu nobel s upaljenim
Fitiljem
Pred ušicom igle
Tapet je zgužvan
Ne zagađuj nebo iznad Holywooda
Sveta šuma će se osvetiti
Za konfete
_______________________________________________________________________
ANTEJ JELENIĆ rođen je 1983. u Splitu gdje završava opću gimnaziju i fakultet elektrotehnike. Poeziju i kratke priče do sada je objavljivao u različitim književnim i kulturnim časopisima poput Zareza, Vijenca, Knjigomata, Split Mind-a, časopisa Re te zbornicima “Reč u prostoru” i “Bez vrata bez kucanja”.
“Stalak za svijet” njegova je prva objavljena knjiga.
Iz pogovora Dorte Jagić: “Pred nama je – barem za ove prostore – posve neobična, vizualno dojmljiva i elementarno snažna pjesnička knjiga, upravo koliko je cijelim svojim umjetničkim habitusom nesvakidašnja pojava i njezin autor. Baš kao da Anteju Jeleniću, splitskom konceptualnom umjetniku i pjesniku, ovo ukoričenje nije otvorenje i prvijenac, jer, nesumnjivo, Jelenić je već osvojio vlastiti pjesnički glas. I slobodno ga pušta, s rizikom da ga se neće čuti kako treba. Slobodna od garancije razumijevanja, ovo je poezija svake hrabrosti, dužna reći krik i bijes životu i smrti. Su-putniku, čovjeku ovdje i sada. U vihoru lucidnih kolaža, rastakanja i sastavljanja svijeta, ova je poezija riješena na brojna nepristajanja. Nakapana bijesom na, recimo, neravnopravan sukob etike i estetike, na tapkanje u mjestu kristaliziranih, zamrznutih rješenja. Na institucijama uređeno življenje tihog očaja. Na, heideggerovski rečeno, bačenost u svijet i mirnog ostajanja u tom položaju. Od samoga početka zbirke, “eutopije”, Jelenić gradi i uspostavlja svoj pjesnički govor na platformi one antičke maksime da je čovjek ponajprije zoon politikon, dakle da je i pjevajući čovjek, političko biće. Od početka ove opsegom nemale zbirke, pjesme su premrežene bogatim i poznatim jezičnim inventarom političkog diskurza, pritom ga raznim postupcima ne otežavajući tendencioznošću i manifestnim iskazima. Poezija je to, ipak, slobodno raskoračena između gotovo svega što čovjek jest; između djetinjstva, melankolije i smrti, promišljanja o umjetniku, ljubavnih, intimističkih prisjećanja i ispovijedi, a ponajviše kritika brojnih suvremenih neuralgija kao što je migrantska kriza, prevara konzumerizma i turizma te izostanak prijateljskog odnosa prema biljnom, osobito životinjskome svijetu.”
čovjek-časopis 