SOCIJALNA DISTANCA USLIJED COVIDA-19
Jutros sam se probudila sa 27 godina
Zadnje što sam propustila bilo je prijateljstvo s Sinaryjem iz Gane
Stanovao je na jednoj od mojih usputnih stanica i radio je na institutu za biokemiju
Moj otac je mogao predavati na institutu za biokemiju, ali umjesto toga srastao je sa provincijom i postao prosječna verzija sebe
Sinary se smijao i meni i mojim izgovorima
Ti zapravo ne želiš nove prijatelje rekao je
Što bih ja o tome znala?
Sve prijatelje sam ostavila i krenula u besmislene podvige sa nekom nakazom koja ne zna da stane, koja više ne može da stane
Moj život su refleksije u prozorima i naslonjači koji sad pomalo nalikuju na ljude
Poznavala sam divne ljude i samo se nadam da ću otići dovoljno daleko
Sinary misli da uzalud nosim rukavice ako ne ostajem kući za vrijeme epidemije
Smiješno mu je što imam 27 godina i živim sama
Ne zna da se plašim i njega i svega
I da ovo nije bio moj izbor
Umjesto mene odluke donosi žena koja sjeda u noćni vlak za vrijeme policijskog sata
Sasvim joj je svejedno šta će biti s nama
Ja ću plaćati njezine kazne
I žuriti na razgovore za posao na koje ona redovito kasni
Ja ću se izvinjavati roditeljima zbog njezine pljuvačke
I umjesto nje učiti s nećakinjom prirodu i društvo
Ona ne voli djecu i često ni sama ne znam tko je tu dijete i koga da prvo opomenem
Jutros sam je povela u šetnju s jednim mladićem koji mi se već dugo sviđa
Nemilosrdna je
Sjedila je neprimjereno, prekrstila noge,
Smijuljila mu se i pitala što radi za vikend,
Onako, koketno,
A ja sam samo htjela da čujem nekog drugog,
Da ne režimo, ni ona, ni ja
Da se vlak odvoji i odvede nas u suprotnim smjerovima
I sad me sramota kako mu se smijala
***
DIJAGNOSTICIRAN KVAR NA MATIČNOJ PLOČI
30 godina gledamo jedna u drugu
Koja će više izdržati
Ona prva izgubi, ali rekla bih da to radi namjerno
Počinje uvijek isto, s pritajenim smijehom
Pa sve jače
Pa sve glasnije
Svaki tren pomalo
Svaki dan sve više
Da ne mogu da ustanovim kad se to moj glas otima
Pa i ja počinjem da vrištim
Evo je,
Ponovno počinje
Gleda me u podbradak i lagano zateže svoju bradu
Meni znoj sa čela kapa
Sve se više nakuplja i godinama sam sve tromija
Ali ona tu ne prestaje
Lista albume kada sam bolovala od anoreksije
Pa onda navlači kožu preko lica
“Ni tada nije bilo bolje”
Pa mi se ceri, a fotografije kao da nisu moje
I ja kao da nisam svoja
Nekad kad se ne veri, pritaji se u jedan kutak
Pa kaže da joj je žao
Da će prestati, da će otići
A onda me odvede do željezničke stanice
Sjednemo na sam početak pruge
Jedna s jedne, druga s druge strane
I mašemo nogama
Gore, dolje
Pod krinkom zaigranosti me navuče svaki put
Da ne bude upadljivo,
Kao da smo stare prijateljice
I leškarimo
Gore dolje
Čega se bojiš – pitala bi
To su samo djelići sekunde
Pljaas! – lupi rukama
Manje mi treba da izgovorim
Kad čujem buku skačem
I vlak protutnji pored mene
A ona opet
Sitno pa sve krupnijim koracima
Pa se zakocene
Odjednom krvarim
Čvrsto stišćem komadiće ogledala u desnoj ruci
***
KAKO MI OD SVIH KUĆA U KOJIMA SAM ODRASTALA NAJVIŠE NEDOSTAJE ONA NA NERETVI
Kako sačuvati mladost?
Otputovati prije nego je probudimo i primijeti da se pakujemo
Neprimjetno, kao kad odlazimo na posao s kojeg ćemo produžiti na Blues festival
Neprimjetno sasvim, ležerno
Kao da najradije ne bi,
Pa uzmemo komadić čokolade i ubacimo kovanice u teglu
I pričamo da se nismo naspavali još otkad se sat vratio,
I da će biti bolje opet kad budemo spavali sat dulje
I izaći i zaključati vrata jednom i polagano se udaljavati
Kao da čekaš susjedu da skupa koračate do posla
A onda nestati,
I ne stajati i nestajati još više
Iz ulica,
Iz grada,
Iz gradova,
Iz države,
Iz misli
Svesti se na prigušen zvuk istrzanih žica
Ugušiti svaki vrisak,
Izblijediti svaku boju na fotografijama
Po zidovima oslikavati željezne police i prekrivati ih paučinom
A onda trijebiti paučinu i skidati željezo
Ako želiš, a ja želim da ostane onako
Kao poruke koje više nikad nećeš pročitati,
Ali ih svejedno gomilaš u arhiv,
Kao papirići na kojima više i ne znaš šta piše, ali primjeriš ako onaj predzadnji fali
Ako ne provjeravam gdje je,
Uvijek se imam gdje vratiti
Iz daljine,
Predugo je prošlo da bih ispričala sve
Pa onda radije neću ništa
Ni ona neće,
Ostala je onakva kakvom sam je ostavila
Što sam više godina od nje
Muzika sve slojevitije kožu proždire
____________________________________________________________________
SANDRA CVITKOVIĆ rođena je u Doboju 1992. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Poezija joj je objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak. Dobitnica je nagrade Zdravko Pucak za prvu zbirku pjesama Lucidni Zapisi. Radnim danima boravi u Minhenu, vikendima gdje i kako stigne.
čovjek-časopis 