GLJIVE
Postojao je jedan dio ljeta kad bi nam opšta nestašica novca pričinjala zadovoljstvo. Pojavio bi se sredinom ljeta bijeli kombi koji je vozio žilavi čovječuljak, nemirnog pogleda i sa jedva četvrtinom zuba u glavi. Sa njim je uvijek bio i debeli, ogromni, ćelavi srednjovječni čovjek, sitnih očiju i hijeninog osmijeha. Prvo pojavljivanje je bilo tek da se javi, da znamo da je tu, a od narednog dana dolazio bi u predvečerje, i tad bi na sumnjivoj vagi otkupljivao gljive od svakoga ko bi se pojavio.
Cjenovnik je mijenjao u hodu, klasu gljiva je određivao odokativno, a za sve prigovore imali smo se obratiti gospodinu u šuškavoj plavo-bijelo-crvenoj trenerci, koji je sa svojih 130 i ihihi kila bio najteži čovjek kojeg smo do tada vidjeli.
Gljive su brali svi. Naši roditelji, komšije, starci i starice, policajci, nastavnici, trgovci.
– Harun je juče prebio Esminog brata i uzeo mu sve gljive. – obavijestio nas je Hajro.
– Konjina. Triput je veći od njega. – rekla je Zana.
– Pa ja, zato ga je i prebio. Ne bi da je manji. – zaključio je Dino.
I mi smo se uključili u potragu. Ne zato što smo računali da ćemo nešto naći, nego jer nam je to bio savršen alibi da svaki dan besciljno lutamo šumama. Prvih nekoliko dana smo se trudili da donesemo makar kakvu gljivu kući, ali smo već treći dan odustali i jednostavno uživali zalazeći u dijelove šume u koje nas roditelji u drugim uslovima ne bi pustili ni u snu. Penjali smo se po drveću, pronalazili skloništa za buduće pustolovine, otkrivali pećine i jazbine za koje smo vjerovali da su kuće vukova, medvjeda, lisica i ludog Safeta, za kojeg se govorilo da 17 godina nije izašao iz šume. Našli smo i nekoliko izvora vode tako ledene da se nije moglo popiti više od dva gutljaja odjednom i dali smo im imena: Zanino vrelo, Dinov izvor i Guzovir.
Kako smo obično hodali onom stranom šume u kojem nema ljudi, pošto zbog njenog položaja nije bilo uslova da se gljive uopšte pojave, navikli smo da smo u šumi sami. Zato je naše zaprepaštenje bilo ogromno kad je Amel primjetio crveni kačket kako se miče iza ogromnog kamena.
– Ludi Safet! – rekao je Amel šapatom, ali smo ga svi čuli i razumjeli jer smo isto mislili.
– Šta ćemo sad? – pitao je Dino. Hajro i ja smo se pogledali, klimnuli jedan drugom i krenuli što smo mogli tiše prema misterioznom kačketu. Ni sami ne znamo kako nas nije čuo, jer smo uz sav oprez proizveli značajnu količinu buke, ali smo na miru nekoliko minuta sa kamena posmatrali kako naš nastavnik jezika pomoću šprice puni gljive vodom. Vjerovatno nas ne bi ni primjetio da Amel nije odlučio da nam se pridruži na kamenu, pri čemu je pokrenuo desetak kamenčića niz brdo. Nagli pokret glavom prema nama, pogled u špricu pa u gljive. I kao da se nije ništa desilo:
– Dobar dan! Vidim danas niste imali sreće. Ne odustajte, samo tražite, posrećit će vam se. Doviđenja. I pazite se zmija!
Gledali smo ga kako se udaljava na svojim dugim, poput lijeske tankim nogicama, koje su izgledale kao da će se svakog časa slomiti.
Vraćali smo se polako, šuteći. Bili smo umorni i gladni, ljuti na sebe što smo toliko daleko otišli bez kriške ili sendviča.
– Moram se odmoriti. – rekla je Zana iscrpljeno. Svi smo bili veoma umorni i nije nam teško palo napraviti pauzu. Posijedali smo razbacani oko šumskog puteljka poput vrganja i odmarali šutke.
Nakon desetak minuta odmaranja, odlučio sam potražiti šumske jagode. Svi smo voljeli jagode, godinama smo pokušavali doći do Ejupovih jagoda, najvećih i najslađih na ovim porostorima, ali nikako nismo uspijevali. Šumske jagode su bile sitne, ali si znale biti veoma slatke i, što je najvažnije, nije ih čuvao niko.
Obilazio sam mjesta za koje sam vjerovao da bi trebalo da budu dobra za rast šumskih jagoda, ali nisam imao sreće. Što je bivala manja šansa da ću ih pronaći, to su mi se više jele, i nisam želio da odustanem. Razmicao sam šiblje, zavlačio se ispod paprati. Iza jednog gustog žbuna, kroz koji sam se jedva provukao, ugledao sam dvadesetak čudnih gljiva, kakve nikad do tada vidio nisam.
– Hej, ovamo! Ovamo!
Brzo su se okupili, ali im se nije provlačilo kroz zbunje.
– Šta si našao? Zlato? – smijao mi se Hajro.
– Našao sam gljive.
– Pa uberi ih. – rekao je Amel.
– Ne znam jesu li otrovne.
– Onda ih ostavi. – Amel je imao odgovor.
Odlučio sam da ću ih ostaviti, ali i zabilježiti gdje sam ih pronašao. Na pedeset koraka od žbuna, popeo sam se na drvo i zavezao kesu za jednu od grana, tako da bude vidljiva onome ko zna da je tu. Vratili smo se na stazu i otišli kućama.
Nagovarao sam roditelje da navečer posjetimo njhovog prijatelja, nastavnika biologije.
– Umoran sam, odgodimo tu posjetu za sutra.
– A mogu li ja sam otići? Neću biti dosadan, neću biti dugo, samo nešto moram da pitam.
Macko, nastavnik biologije, živio je pedesetak metara od nas, tako da je jedina prepreka bilo to da ne budem na smetnji.
– Deset minuta i nazad.
Lupao sam na vrata uzbuđeno. Edin je mislio da njega tražim, ali sam se ja samo u trku pozdravio s njim i utrčao u dnevnu sobu. Macan je sjedio za stolom, gledao u zdjelu sa nezrelim jabukama i smješkao se.
– O, momčino, ko te goni? – rekao je šaljivo.
– Niko, niko. Moram nešto da vas pitam!
– Gdje su tvoji, dolaze li i oni? – zgledao se sa Hatom, njegovom suprugom.
– Samo ja. Nešto da pitam i idem odmah kući.
– Reci, momčino.
– Danas sam u šumi našao gljive.
– To je lijepo.
– Ali ne znam je li otrovna, pa je zato nisam ubrao.
– To je, vidiš, pametno.
– Pa sam došao da Vas pitam je li otrovna, vi to morate znati.
– Naravno da znam. Kako izgledaju?
– Nikad nisam vidio u životu takvu gljivu, duguljasta je, smeđa, kao da je od saća napravljena…
– Tako kako si mi je opisao ne mogu ti reći koja je gljiva.
– Stari, ti imaš onu veliku knjigu o gljivama, možda je prepozna po slici.
Macan je klimnuo glavom, pa se Edin brzo vratio sa knjigom.
– Da vidimo, da vidimo… „Pečurke našeg podneblja“. Eto, listaj odavde, polako.
Listao sam nestrpljivo. Već nakon nekoliko stranica, pojavila se fotografija, kao da sam je ja napravio danas. Ispod slike pisalo je Smrčak.
– To je ta!
Macan je pogledao i odmahnuo glavom.
– Ne može biti.
– Ali to je ta! Vidio sam je svojim očima.
– Možda ti se učinilo. Ne odgovaraju joj uslovi. Ne može biti ta. Listaj dalje.
Nisam htio da listam dalje.
– Kažem Vam da je to ta. Kad smo se vraćali iz šume, prolazili smo kroz Gaj, i ja sam ih našao tražeći jagode. Morate mi vjerovati. Čak sam i obilježio mjesto, da je mogu pronaći ponovo ako ne bude otrovna. I je li otrovna?
– Smrčak? Ovaj, nije otrovna. Ali nisi mogao vidjeti smrčka.
Rasprava mi je postala dosadna, a već sam saznao šta me je zanimalo. Zahvalio sam se Macanu, pozdravio Hatu, nabacio Edinu i otrčao kući. Pronašao sam gljivu kakvu niko od njih nije pronašao!
Sutra smo krenuli kasnije nego inače. Okupili smo se tek oko devet i ja sam gotovo trčao do Gaja. Pronašao sam drvo na kojem je i dalje visila zavezana kesa, i krenuo ka mjestu gdje sam jučer pronašao gljive. Usput sam nailazio na polomljene grane, ugaženu paprat, isječeno žbunje. I žbun iza kojeg je bio smrčak bio je isječen, kako bi se moglo iza njega proći. Umjesto smrčka, tragovi čizama. Stajao sam kao ukopan.
– Gdje su? – pitao je Hajro.
Razmilili su se tražeći ih, ali sam ja znao da traže uzalud. Znao sam gdje su bile.
Vratili smo se kućama. Nismo više išli u gljive.
Jedne jesenje večeri, kad su nam u gostima bili Amina i Omer, čuo sam kako stari govori kako i za skupljanje gljiva treba pameti i škole.
– Sjećaš se, Macan, biolog, jedini je našao smrčak, i to skoro vreću. A kila 100 maraka!
______________________________________________________________________
ELVIS LJAJIĆ rođen je 1983. godine u Sjenici. Živi i piše priče i drame u Sarajevu.
čovjek-časopis 