Umjesto žalobnosti pomisli na rajolik prizor esplanade Malekona. Na bogove Monmartra koji su mi ovoga jutra došli na poklonjenje. Samuraj sam, olovo je moj bušido, koitalna sam zmija čiji je rep ukrućen, moja ljubav sija u noći poput elektrode, var je dubok, plinski, autogeni,
spajajući razlomljeno, napuklo i ubogo. Ja sam velika bijela psina, s raljama u koju staju sve šume Apenina, Agnes, sjećaš li se, cijelo to ljeto, bio sam tvoj cepelin, tvoj Hrist i Adam, torpedo bijah za tvoju podmornicu. S crnih si
najlonskih čarapa na mene slala električne munje, u dlanove moje, frkćući, kao na Pindu Zevs kad presretnu Tifona, pucali su federi poljskih kreveta, sa stropova otpadao je malter Vavilona, gorilo je, kao nebo nad Sajgonom, kao tijelo svinje sprženo brenerom. Rekla si:
Tvoja je krv vrela, ti moraš na jug, ja idem gore sjevernije.
Bio sam poput crvenokošca kojem su otrgli vampum pred vješalima, svi moji totemi bjehu srušeni, svetilišta popaljena. Mora sam ruma preplovio u tvoje ime, bijah Cubano Sato, Caballero, revolveraš bez pravog izazivača, od sjećanja na tvoje tijelo stvorio sam mitologiju, tvoje oči otvarahu mi pute kojima nikad ne mišljah da bih mogao poći.
Ostrvljen bijah, svakom si mi sabljarkom koju ulovih, iznova probola srce, uplašena bijela golubice santerije, sa dušom đavola. Nedjelja je, drugojulska, 1969, Anno Domini, vrijeme je da upalim vatre kvazara u čađavim očima dvocijevke, i da se Erida konačno smiri, a moj davni brat, Paradžanov, snimi film o nama, bojom prezrela nara.
***
MARTOLOŠKA
Fison, tavnosrebrn, u štukaturi tmastih magli, obgrljuje nas, kad su mi tvoje noge ukrštene o vratu, hobotnica si pred harpunom, pred giljotinom dok upirem se o zrak, ispljunut poput koštice, koščice riblje, odbačene s gozbena tanjira. Prolazim preko runjavih algi, lišajnog kamenja što snatri u podnevlju, sjenama, među kojima kernje mudruju, snuju palasture.
Oči su ti bobe crne zove, burjanke, Crmnica zbijena u vinsku kominu što vrije, negažena, mrkota grka u ždrijelu, isprva, pa osladne kad se ispije naiskap.
Čun sam što klizi smolastom vodom, tamnom poput ugljena, zemljom Ormuzdovom, uvalom karličnog limba. Oko hrptenjače je tvoje čigrište zmijama što vibriraju i palacaju na moj torzo u kojem gori čudo.
Sablja sam dimiskija što te siječe stihijski. Vidra budeš, povučeš se u spilju, a otud se čuje kikot kalašture.
Takva je ljubav spočetka, s toplim rujem zore prilazi, okasni li, paučina bude, mrenom što vid zamračuje.
Na kraju postane i zlatnik što ga djeca nađu u pijesku geomantijskom, istovjetnom onom u kojem Pitagora iscrta vremenu krug. Suza vilinska pod gorom Sutormanom, u boji ahatovoj, olovo bablje u stravi,
od kojeg noću udovi se tržu, i nesvjesno se u krila s pomrčinom vržu, kad iskra skoči u plam petrolejke, u potrgane gusalostrune, nad buktinjom kreveta.
***
UMBRA KRAMERI
Ne uzimaj uzalud srca mojega.
Kad duša je lakmus, nad gorjem orlušina, zvijer što goni i biva progonjena.
Ihtis, libris, crna iz žuči na suncu krv zgrusla. Ko te je volio juče – voljeće te uvijek.
Damari se nabiru kao povesma od nesna, tkanje je žurno, u žilama plavet neba, indigo ispisan iz preobilja u ništ.
Ljubav je disanje drugom.
Sjakti se zraka nebesna u ribljem oku, vilin-konjica slika, u zlataru podneva, u jantaru pčela, dan predvojen kao lice Janusa. Voda živa, a močvara biva prelja odsudnom čekanju da siđeš dovde. Glas da ispuni se sušt na obali, gdje pijesak vije vjekovne nesanice.
U trudnoj vodi gdje mrgodna Umbra krameri tuži u osamljenju. U udivljenju prolazi vijek pod krošnjama gdje mlačno je
i turobno. Za prelest uspinjanja kazna pad je. U sandalama koje gore od zenita sjenka se nadvija nad površjem vode. Tu sam još uvijek. Čuješ li bućkanje talasa.
RADOMIR D. MITRIĆ rođen je 29.4.1981. godine u Jajcu, u Bosni i Hercegovini. Završio studij književnosti Filozofskog fakulteta u Banjaluci. Njegovi autorski radovi su objavljivani u brojnim regionalnim i međunarodnim časopisima, zbornicima i antologijama, i prevođeni na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, ruski, bugarski i mađarski jezik. Za književni rad dobio nekolika ovdašnja i inostrana priznanja. Do sada objavio šest knjiga poezije i jedan roman. Živi u Kragujevcu.
Poraz nacističke Njemačke 9. maja 1945. godine Martin Heidegger dočekuje zaklonjen u dvorac Hausen u Oberauli, zakloništu što mu ga je priskrbila njegova ljubavnica, princeza Margot von Sachsen-Meiningen. Često se, naime, kad je riječ o Heideggerovim ljubavnicama, pomisli umah na Hannah Arendt ili Elisabeth Blochmann ili pak na suprugu filozofa Wilhelma Szilasija, Lily Szilasi. Arendt, Blochmann i Lily Szilasi (usput rečeno, sve tri židovskog podrijetla) su zacijelo najpoznatije, ali nisu bile jedine. Pored njih Heidegger je ljubovao s još barem tri žene, uglavnom plemkinje, mladom povjesničarkom umjetnosti Marilene Putscher (za čiju je knjigu o Rafaelovoj Sikstinskoj Madoni čak napisao jedan prilog), potom groficom Sophie Dorothee von Podewils i na kraju princezom Margot von Sachsen-Meiningen.
Ergo, udobno smješten u dvorcu, Heidegger piše dijalog pod naslovom Večernji razgovor između Mlađeg i Starijeg u logoru ratnih zarobljenika u Rusiji (Abendgespräch in einem Kriegsgefangenenlager in Rußland zwischen einem Jüngeren und einem Älteren), dijalog koji završava sljedećim riječima: “Na dan kad je svijet slavio svoju pobjedu i još nije spoznao da je već stoljećima pobijeđen od vlastitog ustanka (Am Tage, da die Welt ihren Sieg feierte und noch nicht erkannte, daß sie seit Jahr hunderten schon die Besiegte ihres Aufstandes ist).” Izjava je napisana na dvije razine, s dva značenja, naizgled neposrednim i posrednim.
Neposredno značenje jest značenje konstatacije da je svijet pobijedio Njemačku, a da pritom nije uopće svjestan kako je zbog svojega čina već stoljećima i sam pobijeđen. Svijet je dakle bio pobijeđen još i prije nego što je u Drugom svjetskom ratu pobijedio Njemačku. Je li pritom svijet bio pobijeđen zajedno s Njemačkom ili bez nje, to iz rečenog nije jasno. Odgovor naviješta drugo, posredno, performativno značenje izjave, i to u smislu: Dragi moji Nijemci, ne sekirajte se previše, naš je poraz u usporedbi s onim što čeka svijet i što se u svijetu već događa tek puka malenkost. Zapravo smo mi kao pobijeđeni od strane svijeta sada još i u boljoj situaciji, jer je za nas “opustošenje kao nešto prošlo već prošlo (worin schon die Verwüstung als etwas Vergangenes übergangen ist)”, dočim za one druge, koje sve najgore tek čeka, još nije. Ali samo još malo strpljenja i bit će: “Ono što si upravo kazao, pokazuje samo da se povijesni opstanak naroda (das geschichtliche Dasein eines Volkes) i njegovo trajanje (Dauer) ne temelje u tome da ljudi iz njegova pokoljenja uništenje samo prežive i žive dalje i možda, kako kažu, opet grade iznovice, kako bi dotadašnje (Bisherige) još jednom potvrdili u promijenjenom obliku (in einer abgewandelten Form noch einmal zur Geltung zu bringen). Čisto trajanje usuda (die reine Dauer des Geschickes) utemeljuje samo čekanje koje čeka došašće (das Warten, das des Kommens wartet)”. Nahodimo se tako pred sličnim irealnim viđenjem prezentnog svijeta kakvo je bilo Heideggerovo viđenje poraznog stanja nakon kraja Prvog svjetskog rata, samo s pomakom, odnosno okretom, ali okretom unutar istog.
Što je savjetovao Heidegger dvadesetih godina 20. stoljeća? Treba se odlučiti za odluku. To je savjet, savjet namijenjen osobnom postupanju. Tridesetih godina taj osobni a besadržajni aktivizam Heidegger kolektivizira, pomiče ga, usmjerava ga na narod kao narod i njegovu premalu volju za moć. Moramo svi, svi slojevi naroda, uzgojiti moć za premoć. Jer “pojedinac, gdje god već bio, ne vrijedi ništa”, piše u pismu Eriku Wolfu od 20. decembra 1933. godine. Potom se nahodimo posred okreta, obrata iz osobnog, odnosno kolektivnog aktivizma u pasivnost, ali lišenost sadržaja ostaje posvema ista. Rješenje bi imalo donijeti čisto čekanje, čekajuće čekanje na došašće. Došašće čega? “Što drugo puštamo dolaziti u čistom čekanju nego došašće (was anderes lassen wir kommen im reinen Warten als das Kommen)?” Jedino se u tome nahodi sadašnja “istinska premoć” Nijemaca, njemačkih pjesnika i mislilaca nad drugim narodima, narodima bez pravog mišljenja i bez pravog pjesništva
U tom čistom čekanju na čisto došašće, ovdje i sada, zadnji bog (der letzte Gott) iz Prinosa filozofiji (Beiträge zur Philosophie) nema više mjesta. Sad je sve ovisno jedino i samo o bivstvovanju. No ne bilo kakvom bivstvovanju, nego određenom, možda čak i odlučnom bivstvovanju. U svakom slučaju nije posrijedi bivstvovanje unutar praznog odlučivanja za odlučivanje ili praznog čekanja na čekanje, nego bivstvovanje koje čovjeka krajnje određuje, no ujedno i bivstvovanje koje je od njega neovisno. Još gore, to bivstvovanje čovjeka ne usrećuje, ne donosi mu sreću, nego ga upravo unesrećuje. To nije dakle usrećujuće bivstvovanje, nije bivstvovanje koje daruje dobro, dobronosno bivstvovanje, nego bivstvovanje koje donosi zlo. Zlonosno bivstvovanje. To je bivstvovanje koje je s onu stranu dobra, ali nije s onu stranu zla. To osvjetljenje, zapravo pomračenje bivstvovanja, prema kojem je zlonosnost “temeljna crta (Grundzug) samog bivstvovanja”, čini se nekako čudno i samom Heideggeru, pa zatim svojem prvom govorniku stavlja u usta iduće retoričko pitanje, namijenjeno Mlađemu: “No ne čini li ti se također da je misao da je bivstvovanje u temelju svoje biti zlonosno (bösartig) teško opterećenje (eine arge Zumutung) za čovjekovo mišljenje?” Mlađi se slaže da je odista iznenađujuće pristanemo li na to da “zlo prebiva u biti bivstvovanja (das Böse wohne im Wesen des Seins)”.
A Stariji umah objašnjava: “Jer je opustošenje zbog svojeg podrijetla iz bivstvovanja svjetska prigoda (Weltereignis) koja opkoljava (umlagert) zemlju, ljudi nikada ne bi smjeli prisvajati pravo suditi o tome (die Menschen sich nie ein Urteil darüber anmassen)”. Mlađi se s time ne samo slaže, nego i sažima: “Jer ćemo jednoga dana iz iščišćenog uvida (geklärteren Einsicht) u bit opustošenja spoznati da opustošenje vlada ondje i upravo ondje gdje zemlju i ljude nije pogodilo ratno razaranje.” Stariji sada samo još dopunjuje: “Jer dakle svijet sja u sjaju uspona, koji zrači prednostima i usrećujućim dobrima (die Welt im Glanz des Aufstiges, der Vorteile und der Glücksgüter erstrahlt), gdje se poštuju ljudska prava, gdje postoji građanski poredak i gdje je prije svega zajamčen pristup stalnom zadovoljenju nesmetane ugode (und wo vor allem die Zufuhr für die ständige Sättigung eines ungestörten Behagens gesichert ist), tako da ostaje sve pregledno proračunato i priređeno u korištenje (alles übersehbar ins Nützliche verrechnet und eingerichtet bleibt).” Ljudska prava i na njima zasnovana demokracija ne mogu dakle situaciju poboljšati, naprotiv, samo je još više pogoršavaju. Demokracija je dakle prethodnica bivstvovnog opustošenja.
Pustinja raste, rekao bi Nietzsche, i rasti će sve brže, dodaje iz drugih ishodišta Heidegger. U času globalne krize te i takve se katastrofične i apokaliptične ocjene opet vraćaju i čak umnožavaju, podjednako kao što se s druge strane vraća utopijska ideja o komunizmu kao jedinoj mogućoj svijetloj budućnosti. Oba su ekstrema, ultra-aktivistički (komunistički) i ultra-pasivistički (apokaliptični), opasni, samo je pitanje koji je opasniji. Jer gdje raste opasnost, ne raste nužno i ono spasonosno. Prije ili kasnije je nužan samo prijelom: na bolje ili na lošije. Pritom mogućnost opustošenja ili čak uništenja ne dolazi od zlonosnog bivstvovanja, nego proishodi iz nas samih. Ono što je kod marksista komunista i kod hajdegerijanaca katastrofičara i apokaliptičara najspornije, čak krajnje sablasno, jest njihov otvoren prezir spram morala. Moralni idiotizam. Kod komunista zbog jednačenja svakog morala s klasnim moralom i potom, na temelju toga jednačenja, opravdanja nasilja nad klasnim neprijateljem, odnosno ubijanja tih neprijatelja u revoluciji kao klasnoj borbi. Kod apokaliptičnih pak hajdegerijanaca u sljedećem smislu: “Opustošenje što ga imamo u mislima i koje ćemo morati polako misliti još strožije, nije nešto zlo u smislu moralne slaboće (moralischen Schlechtigkeit) njegova navodnog prouzročitelja (Urheber). Štoviše, ono što pustoši kao ono zlonosno (das Bösartige) jest zlo samo (Böse selbst). Zato moralna ogorčenost ne može ništa protiv pustošenja, pa čak i ako upotrijebi za svoj megafon (Sprachrohr) svjetsku javnost.” Ovo i ovakvo Heideggerovo naklapanje (Gerede) nije moguće označiti drukčije nego kao krajnje cinično. Nakon što su njemački nacisti izazvali to što su izazvali, moralno prigovaranje tom zlu znači za Heideggera tek – trubljenje. Cjelokupna svjetska javnost jest jedan sam megafon koji se neopravdanim moralnim prijekorom okomljuje na nedužne, nevine nacističke Nijemce. Jer krivo je, ako je uopće netko kriv, zlonosno, zločesto, opako bivstvovanje što ga u svojim rukama nema čovjek, nego ono u svojim rukama ima čovjeka.
Heidegger niti jednom ne iskazuje žalost zbog zla što su ga izazvali njemački nacisti. On ga kao takvog, kao zlo, uopće ne poznaje i ne priznaje. Svaki moralni prijekor smatra nečim nedostojnim: “Jer moralna nadmoć/ superiornost (moralische Überlegenheit) ne može nikada obuhvatiti/shvatiti zlo, a kamoli da ga može ukinuti ili barem ublažiti (aufzuheben oder auch nur zu mildern imstande ist).” Dakle, ništa se u tom smislu ne dade učiniti. Zlo je zlo, zlo je takvo kakvo jest. Gledamo li na sve sa stajališta zlonosnog bivstvovanja, nema ni zločina ni zločinaca. Nemoralni dakle nisu oni koji su počinili zločin, “zločinci” kao oruđa bivstvovanja koje uzrokuje zlo, nego su nemoralni oni koji “zločince” proglašavaju zločincima, naime zbog svoje navodne moralne nadmoćnosti, odnosno superiornosti. Iz biti bivstvovanja ugledane bi mogle biti samo nemoralne žrtve, nipošto zločinci. Nemoralne su bile žrtve kada su se (možda) odupirale, sve dok nisu bile umorene, a sada su nemoralni oni koji govore u njihovo ime, u ime mrtvih. Štoviše, o moralu u kontekstu bivstvovanja, koje je u svojoj zlonosnosti očito s onu stranu moralnosti i nemoralnosti, uopće ne bismo smjeli govoriti. Ne može biti kriterij razlikovanja dobra i zla, budući da je bivstvovanje samo nešto zlo. A što je onda kriterij zla? Na temelju čega možemo uopće govoriti o zlu, prepoznati bivstvovanje kao zlonosno, kao zlohotno, zločesto bivstvovanje? Kazuje nam Mlađi: “Moglo bi naime biti da su sa svoje strane moral i svi posebni (sonderbaren) pokušaji da puku njime (moralom) predočimo svjetski poredak i zajamčimo svjetsku sigurnost, također samo izrod zla (Ausgeburt des Bösen), isto tako kao što svjetska javnost ostaje pri svakom pozivanju na moral u svojoj biti i načinu nastanka tvorba (Gebild) i proizvod (Erzeugnis) procesa (Vorgang) što ga imenujemo pustošenje.” U istom smislu kao njemački pokolji i razaranja? Jesu li možda moral i smrtonosno bombardiranje naposljetku zlo u jednom te istom značenju? Kako se može o moralu govoriti kao o izrodu zla, a ujedno samo zlo, a preko njega i zločine, smatrati nekakvom osobinom, gotovo poslanjem (Geschick) bivstvovanja?
Heidegger razglaba dalje: “U svakom je slučaju Nietzsche moral, dakle platonističko-kršćanski moralni nauk, zajedno s kasnijim oblicima njegova sekulariziranja, na primjer umnu etiku (Vernunftsethik) prosvjetiteljstva i socijalizma, tumačio kao pojave volje za moć. Svoje mišljenje je naselio (angesiedelt) ‘s onu stranu dobra i zla’. No Nietzsche nije uvidio da mora to ‘s onu stranu’ kao područje čiste, dakle k sebi dolazeće (zu sich selbst gekommenen) volje za moć nužno ostati samo protusvijet (Gegenwelt) platonski mišljenom svijetu. Zato je i njegov nauk o ‘uzgoju i uzgajanju’ (Zucht und Züchtung) samo krajnja potvrda morala. No ako postavimo da je volja sama zlo, tada je područje čiste volje za moć još najmanje ‘s onu stranu dobra i zla’, ako inače uopće može postojati neko s onu stranu zla (wenn anders es überhaupt ein Jenseits des Bösen geben kann).”
No što je zlo, o tome kod Heideggera nema ni riječi. Postoji kršćanski viđeno dobro i kršćanski viđeno zlo kao ono suprotno dobru kako ga kršćanstvo, odnosno platonizam predstavlja. No jesu li onda Platon i Pavao jedno te isto? Razumiju li oni dobro i zlo u istom značenju? A što onda s tvrdnjom da je volja već kao takva – zlo? Možemo li onda, uzvratno, i zlo definirati kao volju? Ne samo volju za zlom ili volju za moć/vlast, nego upravo volju kao volju?
I ako Nietzscheovo kritičko negiranje metafizičkog morala Heidegger proglašava protusvijetom, slikom u zrcalu, odnosno negativom toga istog morala, ne hvata li se sam u zamku pozitiviranog negativa, kada krajnjoj volji za moć, volji za voljom, suprotstavlja svoju zlovolju (Widerwille) prema volji?
Za sve ljudsko odgovoran je čovjek i zato tu odgovornost ne može (kršćanski) prenositi ni na Boga, u smislu da samo slijedi njegove naloge ubijanja, niti (komunistički) na Zakone povijesti, koji nalažu klasnu borbu, zajedno s ubijanjem, sve dok ne pobijedi komunizam. Ali je ne može prenositi ni na Bivstvovanje, u bit kojega bi spadala i njegova zlonosnost, njegova zlobnost. Heideggerovo zlonosno bivstvovanje nastupa kao kakva Osoba, zato ga i valja pisati velikim početnim slovom, premda nije, prema Heideggerovim izričitim jamstvima, Apsolut, odnosno Bog. No to Bivstvovanje s velikim početnim slovom ipak djeluje kao nekovrsni presjek kršćanskog osobnog Boga i komunističkih objektivnih zakona Povijesti, kao presjek božje volje i povijesne nužnosti, što je Heidegger naziva usudom.
Usredotočen na pitanja svoje egzistencijalne, tu-bivstvovne krivnje, svoje iz vlastite savjesti proizašle nečiste savjesti, Heidegger egzistencijski ostaje nepogođen. Ostaje bez loše savjesti zbog sve većeg zla u njegovoj nacističkoj okolici, bez osjećaja krivnje zbog masovnih umorstava, bez osjećaja odgovornosti za svoju nedjelatnost. Ostaje, drugim riječima, bez loše savjesti zbog svoje etičke distance i/ili moralne indiferentnosti. I zato pri kraju rata, uz sva faktička opustošenja i uništavanja ljudskih života, na kraju svojega dijaloga ne zaboravlja napisati: Zamak Hausen u dolini Dunava (Schloß Hausen im Donautal). Uništenja i opustošenja što ih je izazvao njegov narod, Heidegger iz sigurnog zakloništa što mu ga je zajamčila njegova ljubavnica ne vidi, ne vidi ih kao takve i zato ih i ne osuđuje. Što umjesto toga čini? Jednostavno pod egidom navodno zlonosnog bivstvovanja uživa u svojoj doskočici da je svijet već stoljećima pobijeđen vlastitim ustankom. Da svijet podnosi već stoljećima svoj vlastiti, puno gori poraz.
Svijet je dakle za svoje takvo stanje sam kriv, kriv zbog ustanka protiv bivstvovanja kao bivstvovanja, dočim Nijemci nipošto nisu krivi, jer je sve što su činili i što ih je naposljetku dovelo do poraza tek posljedica zlonosnosti odnosno zločestoće toga istog bivstvovanja. Nikakvog priznanja krivnje, ni njega samog ni ostalih Nijemaca, pa onda ni nikakve loše savjesti, nikakva grizodušja i kajanja. Načelno ispostavljanje ontološko egzistencijalne krivnje služi u tom kontekstu kao alibi za prezir prema ontičkoj političkoj krivnji, kao sredstvo njezina potiskivanja, kao njezin pokrivač. Nije slučajno da se posred svoje tadanje etičke apstinencije Heidegger ne osvrće na Kantov kategorički imperativ.
Heideggerovo političko-nihilističko stajalište rezultat je njegova gubitka i filozofske, ne samo političke orijentacije i ima svoje posljedice i za njegovu misao. No ona je, ta misao, od početka bila i ostala rasporna. Sadrži gradbene elemente još neocrtanih zdanja. Zato valja tražiti dalje, ali ne mimo Heideggera. Prepustiti njegove metafizičke reziduume, poput eshatologije bivstvovanja, njima samima i posvetiti se onoj dimenziji njegove misli koja je u odnosu na metafiziku antipodna karaktera.
______________________________________________
MARIO KOPIĆ (Dubrovnik, 1965.) hrvatski je filozof, publicist i prevoditelj. Njegov znanstveni interes obuhvaća fenomenologiju, filozofiju kulture i filozofiju religije, etiku i povijest ideja. Autorska djela: Filozofija i umjetnost (zbornik), Delo 11-12 /1990, Beograd 1990. Iskušavanje rubova smisla: Pabirci iz estetike, Dubrovnik 1991. S Nietzscheom o Europi, Zagreb 2001. Nietzsche e Evola: Il pensiero come destino, Roma 2001. Proces Zapadu, Dubrovnik 2003. Izazovi post-metafizike, Sremski Karlovci – Novi Sad 2007. Nezacjeljiva rana svijeta, Zagreb 2007. Gianni Vattimo: Čitanka (ur.), Zagreb 2008. Dušan Pirjevec: Smrt i niština (ur.), Zagreb 2009. Sekstant. Skice o duhovnim temeljima svijeta, Beograd 2010. Otkucaji drugoga, Beograd 2013. Prozori. Ogledi o umjetnosti, Dubrovnik 2015. Tama u zjenici sunca. Filozofski ogledi, Dubrovnik 2018. Žudnja i stremljenje, Zagreb 2018.
tekst je preuzet iz Zeničkih sveski, časopisa za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, 29/2019
Kroz zatvorena stakla, pogledam ka nebu, sa kauča. Proveravam da li je dan vredan pamćenja.
Beli, gušavi oblaci prazno zure nazad ,,Šta bi ti od nas?’’ Ako se pitate kakvi su to oblaci, gušavi To su puna grla oblaka. Pokrili su sve, sive se ponegde. Dan je mutan i glava je teška iz strepnje da možda propuštam poslednju važnu lekciju pred ponovno rođenje.
Godina Vaz-zdrsa. ,,Zdrs’’ i ,,ampak’’ su jedine reči koje znam na slovenačkom. ,,Zdrs’’ je pad, a ,,ampak’’ sam zaboravila šta znači.
Godina ustanka, sa kauča bar. Ništa se ne dešava, nema remećenja. Samo suvi život mada ne bez oblaka. Još osam minuta pa osmočasovna smena. To je jedino što sam spremila danas.
***
RAZGLEDNICA
Podrignem na tunjevinu i pola od pola Bauntija Na trenutak mi se vraća sve: ulje i lepljiva čokolada – čak ni ne peče. Jedan visoki talas me zapljuskuje iznad grkljana. Riba i kokos. Na moru sam.
***
PVO
Kad sam bila mala uglavnom sam spavala dobro, ali ponekad bih se preznojavala, prestrašena zbog svih zamislivih čudovišta.
Krijući isprekidani dah, suve kapke bih zatvarala jako, da se slučajno ne prevarim i vidim utvare koje su me okružile i samo čekaju da provirim.
Ja znam da ste tu, Ipak, dok vas ne ugledam tvrdiću da vas nema, kako mi kažu i svi ostali – možda ne Klajv Barker i Stiven King,
Žmuri i ostani prisebna. Zadrži pravo na to, ni u strašnim filmovima ne veruju glasnicima. A život svakoga časa može postati horor.
Ako ih slučajno i spaziš kada kapci na sekund popuste i otvore se – kakve prodaje! nastavi da se prevrćeš u noći i poričeš topli dah, jezu njihovog prisustva. Ne veruj ni rođenim očima, ubedi se da sanjaš.
U sred leta pokrivena preko glave, dok sasvim ne nestane vazduha. Tada otkrivam telo, ali obavijem celo ćebe oko vrata. Pale se arterije, gori kiseonik i meso oko čvrsto zarivenih noktiju, sve i da zaspim, ne smem da pustim, Ne večeras!
ProtivVampirskaOdbrana tako sam to zvala. Samo bih tako ponovo zaspala. Tek negde oko četiri, kada treba da svane i nakon što bih čula bar dva petla -Što je sigurno, sigurno je-
DUNJA MILUTINOVIĆ rođena je 1987. u Beogradu, gde i živi. Večiti apsolvent nemačkog jezika i književnosti. Na svoje zaprepašćenje radi po korporacijama. Do sada uglavnom u ulozi mecene (hvala korporacijama), izlazi prvi put sa nečim svojim.
*** Trenutak je uvijek dobar moraš nabaviti mrežu za hvatanje trenutaka ako je ne nabaviš ostaju ti tek dani a to nije dobro može biti i opasno … dani provedeni u zbrajanju propuštenih šansi svega onoga za što misliš da ti nedostaje na što misliš da si imao pravo a nikada dobio nisi … ako uhvatiš trenutak kao dug pogled s prozora veselit će te jutro kao što te dok si bio malen veselila vrećica slatkiša
*** Nikada nisam volio raditi barem ne ono što čovjeka zamara a ipak mora jer tako je sve u svijetu postavljeno ne da nisam volio raditi ništa naprotiv volio sam volim još i danas sjediti posve sam ili s prijateljem na klupi ili na žalu pored mora u kafani ili gradskom parku šutjeti ili pričati sasvim je svejedno šetati
*** Živjeti na otoku monotonija nedešavanje i sklad trag aviona na nebu čudo koje nisam dugo vidio mislio sam avioni više ne lete
*** Danas je praznik kao onoga dana kad me otac mlad čovjek držao za ruku i vodio na utakmicu dok su na vjetru plesale zastave istina nebo je sivo i kiša rominja volim taj zvuk istina Mak je pokisao i spustio rep pokisao sam i ja no ima struje i radi fen praznik je
***
BONACA … kopno je zateglo more poneka brodica izmaglica i galeb … pred očima nepažljiva promatrača baš ništa se ne događa svijet miruje
TUGOMIR MATIĆ rođen je u Zagrebu 1957. Od 1978 objavljuje poeziju i prozu. Velik dio života proveo je u Sarajevu gdje je i počeo objavljivati. Do danas je objavio pet knjiga poezije, kao i proze Sarajevsko pivo i skandinavske noći i Jazz za zaboravljenog strica. Živi u Račišću na otoku Korčuli.
U iznajmljenom, prašnjavom stanu, u zamračenoj sobi budio sam se samotan.
Odluku sam doneo, majci i ocu da se ne vraćam, braću i sestre da ne pozivam, od očiju drugova da se sklonim i da pustim da me život troši. U gradu svog rođenja sam se nastanio.
Srastao sa navikama zaostao sam i zakasnio u svemu. Ono što sam propustio već se odbacivalo i zaboravilo. Zbog prepuštanja svetlima iznad horizonta moja nemoć je rasla. Proleća se tog u visinama i nizinama proročanstvo ostvarivalo.
I baš te prizore, od kojih sam se sklanjao i od njih odvraćao pogled, ja sam zavoleo: duge senke ljudi u Prvomajskoj ulici pored gomilica povrća na zemlji u jutarnjoj izmaglici na kraju zime iz koje će sa suncem izaći pravednik; svoju senku u pustim popodnevima na daščanim ogradama i zidovima kuća sam lovio. Vid mi se izoštrio, a snaga smanjila.
Lutajući pustim ulicama Gornjeg grada osećao sam svoje telo tanano, toplo i nevino, radost za koju nisam znao odakle dolazi. Želeo sam da iz budućnosti čeznem za tadašnjim sobom, da oplakujem sebe i prošlost u njoj.
I ja sam se tada zaklinjao: da ću za ozarenje i svetlost misli – što tek u predsmrtnom trenu dolaze – svaki dan se otvarati, za zborenje sa jastuka o istini života na zemlji. Te da će mi možda to: uvid mrtvoga u svet živih, gde još ništa nije gotovo, od poezije biti garantovano.
Kada bih se uveče iz šetnje vratio i seo za sto, svesku na kvadratiće, ni đaka više, ni studenta vrednog, sa crtežom devojčice na koricama, drhtavim rukama otvorio, nisam mogao da odlučim šta od zapisanog vredi jedan stih, šta strofa, nedelje te, da li nedelja beše kad sam započeo pisanje ove pesme.
NENAD MILOŠEVIĆ (1962, Zemun), iz zbirke “PESME IZ LIMBA”, Kulturni centar Novog Sada, 2019.
Trebala je još pokupiti rozi pleteni džemperčić, pletene hlačice i kapicu. Isplela joj majka. Za dijete. Prvo. Mislila je da je nazove Sofija. Mudrost. Kao mudrost. Majka je plela dugo u noć. Djevojčica će sigurno lijepo izledati u tome. Nazvala je taksi. Otići će. Ipak, blizu je to. Samo nekoliko kilometara. Da majka nije nepokretna, došla bi ona. Samo da joj pošalje sms: Mama stizem.brzo cu. za dvadesetak minuta Do poroda je ostalo još deset dana. Nije to mnogo. Brzo će da prođe. Dok je njena majka nosila nju u stomaku, dizala je i vešni lonac. I ništa joj nije bilo. Uzet će šta treba i vratiti se. Sjediti u stanu i moliti Boga da sve bude u redu. Čekalo se devet mjeseci. Ali, sada sve izgleda tako blizu. Uzela je bijelu torbu. Iako je jesen, s prozora je vidjela navalu bijelu svjetlosti. Anđeli su se smiješili. Kiša je padala. Ona je vidjela sebe u bijeloj bolnici, na bijelom krevetu. Iznenada njena utroba se raširila. Boljelo je, ali je vrijedilo. Krv je potekla. Suze su same krenule. Gasi televizor. Novi bombaški napadi u Siriji. Hiljade djece umire. Dječak na stolici sjedi i gleda u prazno. Gleda u nju. Ona nije prazna. Ona je puna života. Njeno dijete već ima svoj krevetić. Ići će u vrtić. U najbolju školu. Bit će neko i nešto. Možda je njenoj djevojčici Sofiji sada najljepše u utrobi. Ne zna kako je mjesto na koje dolazi okrutno. Mirna je ovih dana. Sinoć joj je pričala bajke. Sama se sebi smijala. Nije da ona vjeruje u bajke, ali nije ni da vjeruje. Ipak, ne bi ona htjela da njena djevojčica Sofija bude sponzoruša kao Snjeguljica. Osjetila je i da neće biti. Nije imala nikakve reakcije dok joj je čitala. Možda da joj večeras kad se vrati pročita nešto drugo, nešto ozbiljnije za život. Snjeguljica je sponzoruša, mogla bi joj čitati nešto od Silvije Plath. Tako su je učili na fakultetu. Ne bi ona to ni primjetila, ali šta je tu je. Može se i bez tih bajki živjeti. Ali, ne može ona njoj objasniti pod kojim je ona staklenim zvonom, i jedna i druga. A i kako bi da joj priča o smrti. Šta bi joj rekla? I smrt je postala otrcana. A možda je bolje da voli i čita bajke. Neće završiti kao ona, njena majka. Nije toliko ni teško biti samohrana majka. Obezbjedila se. I majka će joj pomoći od penzije i invalidnine. Život je sranje ako nemaš para. Ali nema veze, ona će imati svoju Sofiju i Bog će njoj dati posebnu nafaku. A možda je vrate na posao. Možda šef shvati kako je ona bila dobar radnik za tih petsto maraka. Sofiju će u vrtić, i vratit će se. Možda da ode na kurs za medicinsku sestru, pa ona i Sofija odu u Njemačku. Dobra je plata. Dobro se plaća pranje guzica. Ona će ipak reći kako je Sofijin otac divan čovjek. Ali je sada na nebu. Neće reći da ju je ostavio trudnu. Njen otac je heroj. Neka bude tako. Rekao je da će njih dvoje pobjeći i vjenčati se. Imati topli dom i radosnu dječicu. Psa u dvorištu, i prskalicu za zelenu travu. Ona će se odreći svojih petsto maraka i biti uzorna i čedna domaćica. Donosio joj je suvenire s putovanja. Zadržala je samo suvenir iz Venecije, grada ljubavi. Uzeo taksi i iznenada otišao. Ja nisam spreman da imam djecu. Izvini. Svakako će je učiti da vjeruje u ljubav. Ali, ne u ovu njenu. Nego, neku iskrenu, nestvarnu. Taksi je ispred zgrade. Polako ide niz stepenica. Komšinka se samo nasmiješila. Budalo, zadihat ćeš se, sjedi u kući, rizično je… cijeli će komšiluk brujiti o tome kako je neoprezna. Iako je već kurva. Ali ona zna da nije, samo ne može majci iskvariti. Ipak je to njeno prvo unuče. A ona njeno prvo dijete. A ovo je njeno prvo dijete. Taksista se iznenadio kada je vidio njen stomak do vrata. Izašao i otvorio vrata. Sama je rekla da ide do majke po džemperčić. On nije na to ništa rekao. Pretpostavljala je da se to pita. Ali se nije pitao. Zamislio je svoju ženu sa njenim stomakom. On je, ipak, voli. Iako ne mogu imati djecu. Iako su probali i vantjelesnu oplodnju i prošli sve bolnice na Balkanu. Ali ako Bog da, jednog dana će imati sina. Ili kćerku. Nema veze. Samo da Bog da da je živo i zdravo. Nije bitno šta. Ali nema ništa. Samo organi. Samo se jede, pije i sere. Kada dođe kući, ona će biti nervozna. I on će. Otići će u kafanu i popiti koju. Ponekad mu se čini samo da sanja. I da će se jednog dana nešto promijeniti. Možda trudna žena počne da se porađa u njegovom taksiju. Ovo je prva trudnica koju prevozi. Ili prva kojoj je stomak ovako velik. Uzet će dijete i pobjeći. Negdje. Daleko. Daleko od svoga života. Prvo je počelo da boli u dnu. Crveno svjetlo. Šutnja. Da li da kaže? Možda je samo lažna uzbuna. Dešava se. Trzaj auta oteo joj je jak uzdah. Trebala bi da kaže. Trebala bih u bolnicu. Porađam se. Samo to da kaže i već je tamo. Bolnica je blizu. Ali ona nije spremna. Šta se ima biti spreman. To je vrlo jednostavno. To je priroda. Pukne vodenjak i dijete izađe. Budi i ono bude. A ima i carski rez. Ostat će živa. Samo da Safija bude dobro. On je vozio kao nikad u životu. Kao da se njegovo dijete rađa. Kao da je to njegova žena mlađa za dvadeset godina. Nekada je izgledala tako lijepo i dotjerano. Crna kosa, bijel ten i crvene usne. Svi su gledali u nju. A samo ju je on imao. Sada je opet tu, ista ona njegova razdragana djevojka. Ista ona mladost koja ne može prohujati. Ne boj se, sve će biti u redu. Ja sam tu. Koliko dugo to nije rekao. Prvih par godina, stalno je ponavljao. A onda je postalo besmisleno. Držao ju je za ruku i smiješio se. Izvukao iz auta. Ona ga gledala. I kroz bol govorila hvala. Jer da je ostala u stanu, još teže bi bilo. Sada njena Sofija dolazi. A neki je muškarac drži za ruku. Manje boli. Učinilo joj se kao da vidi svog izboranog oca. Ista je bolnica, bljuje jetru. Drugi odjel. Oni stoje ispred. On je na morfiju i umire kao da ga nikada nije bilo. Preselio je, rodio se. Tako kažu. Pio je. Tako to bude. Sudbina. Svukli su je. Sama je u sobi. Skopčana na žice. Gleda linije svog života na monitoru. To je bilo samo to. Uvijek neke crte koje se ne mogu preći. Doktori šapuću a ona ne čuje. Ni ne želi da čuje. Samo da njena Sofija dođe pa nekada bude šta bude. Bolovi su nepodnošljivi. Mora da ovako izgleda svako novo rađanje. Ovako izgleda kada se pupoljak otvori. I svijet je bio nepodnošljivo bolan prije nego što je stvoren. Bože, Bože… je li ovako mora da boli…. Poslije smrti samo se zaspi, nema ništa. Kada se probudila, osjetila je kako je plafon bolničke sobe suviše blizu. Guši je. Kao da je došla do kraja. Opipala je rukama stomak. Ali je bio prazan. Samo je osjećala jaku bol. Kao da je blizu vatre ili potopa. Ništa to nije bitno. Samo da vidi svoju Sofiju. Da je nasloni na svoje grudi, pa neka svijet ide k vragu. Ali niko ne dolazi. Sestre je gledaju, ali ona je nemoćna bilo šta da kaže. Dovedite mi moj mali život… odzvanjalo je u svakom njenom djeliću. On je sjedio u čekaonici ne usuđujući se da uđe. Iščekivao je nepoznatog muškarca. Vidio je negdašnjeg sebe, kako juri stepenicama, sasvim otvorenih očiju i znojnih ruku, pitajući se: gdje je moja žena, gdje je moje dijete? Sati su prolazili, ali on nije došao. Možda je na putu, možda mu nije stigla javiti. Toliko je bio radostan zbog te nepoznate žene, zbog sebe. Ne zna da li je gore što nikada nisu mogli da imaju djecu, ili da ovo dožive. Da njoj izvade mrtvo dijete iz stomaka. Pitao je za dijete. Stavili su ga u vreću i odnijeli u poseban odijel. Zamrznuli su ga. Sada je trebalo reći toj nepoznatoj ženi da joj je dijete mrtvo, da je već tri dana kao bezvoljna masa pluta u njoj. A ona mu je pričala priče. Zvono se srušilo. I više ništa nije postojalo osim organa. Ni zvono, ni bilo koji glas. Dugo minute traju. I njega nešto probada. Trebao bi ući i reći jedno žao mi je… u pičku materinu život je takav. Rodila si mrtvo dijete. Ali, gledaj mlada si. Možeš opet imati djece. Nemoj plakati. Moja žena i ja nemamo već 20 godina djecu. Možda i više. Pa se uvijek nadamo. Lažem, ja se ne nadam Bolje da i od njega čuje nego od doktora. On joj može pružiti nadu. On može zvučati toplije od njih. On joj je držao iskreno ruku. Oni su je rezali. I izvadili to sad zaleđeno stvorenje iz nje. Nepoznata žena je još uvijek topla, vrela. Kroz nju još uvijek struji život. Bilo je kasno. Mogao je da ublaži istinu. Ali nije bol. Samo je čuo njen jecaj. Samo je čuo Sofija, Sofija, Sofija… a onda je prestalo. Muk je vladao holom. Već je pala noć. Misli i riječi su utihnule. Ona je zurila u plafon i nije mislila ni o čemu. Nije osjećala ništa. Nije željela ništa. Kao onaj dan kad ju je ostavio. Opet je bila prazna. Puna praznine. On je stajao ispred sobe zureći u njen lik. Sada mu se činila tako lijepa u svojoj beživotnosti. Zamišljao je jednu scenu iznova i iznova. Ulazi, zagrli je i kaže kako je sve u redu, kako će imati drugu djecu. Pa Bog je milostiv. Ali, ovo je moralo da bude ovako. Jebiga, to je sudbina. S vremenom se sve prihvata. I manje boli. Ujutro su je sestre podigle s kreveta. Ona je željela da sahrani svoju Sofiju. Bit će to mala dženaza. Tek da je dostojno isprati. Samo da se makne iz ove sobe. Sve zbog Sofije. Samo da javi svojoj majci da je dobro, da se ne brine. Majci je i srce slabo. Samo da se sjeti gdje je ostavila mobitel. Mama nemoj se brinuti.ja sam dobro.nemoj se brinuti.molim te.jos sam u bonici.mama docu kuci.ljubim te puno Ne može to tako. Vi ste rodili mrtvo dijete. Ono je umrlo u Vama. Tijelo ostaje kod nas. Na njeg se ne gleda kao da je ikad živjelo. Nije proplakalo. Zagledala se u lik bolničarke, koja je već ovo izgovorila bezbroj puta. Nije proplakalo. Nije proplakalo. Nije proplakalo. – odzvanjalo je njenim izmučenim tijelom. Bolničarka je držeći je za ramena osjetila suze na svojim rukama. Jebem vam sve, ja hoću da vidim svoje dijete! To što je čučalo u njoj više nije moglo biti unutra. Derala se. Htjela je da je svi čuju. Njoj, koju je ostavio kreten kojeg je voljela, koja je skupljala krpice za svoju kćer Sofiju, podnosila što je svi zovu kurvom, kažu da to što je nosila u svom stomaku, nikad nije bilo živo! U pičku materinu, nikad nije bilo živo! Jesam li to kamenje nosila! Takav je zakon, gospođo. Jebem ti zakon! Daj mi da vidim svoje dijete! Pas vam mater! Bog udahne dušu četrdeseti dan! Zove se Sofija! Razumiješ! Sofija se zove! Digla je pesnicu da udari bolničarku. Mjesto lica jedne žene koja je hladokrvno navikla na ovaj posao, vidjela je veliku vučicu koja joj grize utrobu. Ne brinite se, sve će proći Neće, ništa ne prolazi. Sve to ostaje, sve ostaje!!! Osjetila je kako ga još voli. A on je ne drži umjesto bolničarke. Zamislila je njegovo lice i vidjela kako pije tonik na plaži. S nekom drugom. S nekom ljepšom. S nekom koja neće još djecu. S nekom koja zna da uživa u životu. Sve to ona nije mogla. I nije bila tamo. Bila je ovdje. Sama. Potpuno sama. Ona joj je kao iskusna bolničarka pokušavala objasniti, ali sve je bilo besmisleno. Ispred nje je bila histerična i ranjena žena. Svezali su je i vratili u krevet. Oči su bile uprte ponovo u plafon. Imala je viziju. Sofija miriše. Tek ju je okupala. Igra se. Okolo je sve bijelo. Neograničeno. Sve sluti na apsolutnu čistinu. Mama, mama, dođi… On je zamišljao kako se tijelom njene kćerke igraju studenti medicine. Na policama hladnjače poredana su neproplakana tijela. Niko ih nikada nije ugledao osim doktora i studenata medicine. Oni se smiju. Uveče će ti isti studenti popiti piće ili ispušiti nargilu u baru, pričajući kakav je osjećaj prvi put držati dječije srce u rukama. Valvula, cuspis, nephro, intestimun crassum, cardia…. Vidio je veliku najlonsku vrećicu. Skalpel. Bijeli mantil. I svi su bili sretniji od žene koja je pričala bajke tom stvorenju kojem vade organe. Pušio je cigaretu za cigaretom. Negdje na parkingu. Ne usuđujući se da ode. Ne usuđujući da završi s posljednjom cigaretom. Ona je vidjela kako Sofiju anđeli nose. Smiješila se. Bila na granici razuma. Učinilo joj se da joj se Bog smije. Učinilo joj se da samo sanja. Ona koja nije imala kontrolu nad svojim tijelom. Ona koja nije imala kontrolu nad svojim životom. Nad sudbinom. Spustila je pogled prema dolje. Iz njenih grudi curilo je mlijeko. U kateter se slijevala mokraća. Suze su bile slanog okusa. Okus pokvašenih venecijskih obala.
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. godine u Travniku, živi u Vitezu. Nakon osnovnog studija u Zenici, na istom fakultetu je i magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj literarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije, nagrade Oslobođenja za kratku priču, nagrade Festivala dječije književnosti za najbolju bajku. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016). Objavljivala je poeziju i tekstove u mnogobrojnim bh. i regionalnim časopisima.
onda sebe iz sobe iznosiš napolje i šetaš šetaš među ljudima koje upoznaješ preko hrane koju jedeš a ti žvaćeš sa tri glave jer ne možeš progutati svu prljavštinu svijeta, zato moraš da piješ
ponovo ti bude muka i tako svaki izlazak u grad završi u klozetu i muči te mulj neiživljenog promašenog iskustva, nataloženog u pljuvačkama svih ljudi koje si ikad sreo
hoćeš da ga obrišeš, hoćeš da se obrišeš i izrastu ti nove ruke dok kaplje tvoja krv kao hekatonhiri mašeš iako nikog nema mogao bi i da se grliš ponekad
sve što si ikad pomislio dok se tuširaš i dok ležiš sam i dok kupuješ patlidžan na pijaci sve to, urezano je u tvoju kožu i svi te vide i ne postoji odjeća za palimpsest koji si postao pa ti hodaš go
i bježiš u brda i tvrdiš da kiklopi nisu stvarni onda sanjaš sirene pa još sigurnije tvrdiš da metamorfoze nisu moguće svi ljudi koje znaš su oduvijek isti na kraju i ti si čovjek a još plačeš kad vidiš ljubičice
zamisli izađeš na ulicu i ne stidiš se
***
(BEZIMENA)
tog jutra pila si mlijeko kako se u pustinji pije voda, imalo je okus prošlog života
neutješno neutoljivo rane nisu zacjelile
opet si iskašljala staklo „O’ sweet nuthin at all“ čuje se na radiju
žena koja prodaje jabuke plakala je s tobom, kupila si kaktus
planinari uvijek pogaze cvijeće nenamjerno
sanjala si vatru kamina više ti nikad nije bilo toplo unutar crkve je tako hladno
tamjan miris te je vodio disko kugla je osveštana vinovnik ekstaze
tog jutra izgledala si krotko
***
ODRASTANJE JE UKRADENA MLADOST
samostalnost je prljava šerpa otvorena čokolada prazan frižider i pokvaren bojler
hladan stan, mokar veš i topla kafa puna piksla loših izbora puna pakla nadanja
bajat keks i pivo za ručak popodne na sunčanoj strani zgrade i neizdrž u vazduhu koji nas mami
slučajan susret odložen ispit divni strani ljudi pakosni strani ljudi
ANĐELA PILJAGIĆ rođena je 1999. godine u Banjaluci, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studira Opštu književnost sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu.
Pletena košara riže dugog zrna visoka oko metar prva je od mnogih košara na koje naiđe ako izađe iz zgrade u kojoj stanuje, skrene lijevo pa na uglu opet lijevo. Dućan kojem košare pripadaju drži Albanac, kako to ovdje obično biva, a njegova kći kolegica joj je s fakulteta. On radi od 6 ujutro (osim zimi jer po jutarnjem mraku nitko ne dolazi) sve do 10 uvečer kada proda i po par kila fustuka studentima kojima je nakon večernjih predavanja potrebna najjeftinija zelena radost u gradu. Ona ne jede fustuk. Tvrdi da je alergična, ali time samo štiti svoj grozan ukus. Sve košare nose 50 kilograma tereta, još uvijek su nešto lakše od nje. Ova napunjena rižom je, nakon fustuka naravno, najprometnija. Kupci najčešće za nju pitaju, iz nje uzimaju i u nju guraju prste. Pod prstima je sadržaj nježan, lagan, lako prohodan. Ipak, podići ga cijelog nikad ne bi uspjeli.
***
OVA JUTRA
U ova jutra kada je sunce kroz smog samo malena bijela zjenica, u ova jutra kada je sočna voda samo ona iz čuture, u ova jutra kada je idila pred tobom samo samotnost
ukrast ću nas ovim jutrima
postaviti nas među krda krava na slovenskim bregovima dodijeliti nam zelenu zemlju na sjevernim padinama zasaditi nas na livade osipane rosopasima i cikorijama ostaviti nas na gazu Savinje nedohvatne ovim jutrima
***
A JA ŽELIM
Zar je ovo sada život? Četiri mila zida, gola i topla kao i ja, znaj, kao i ja. Zar ovi rijetki avioni koje hvatam s prozora, zar ono sunce koje je odbjeglo desno, van okvira sve je sada kao sunce, sve mi ne da gledati. A ja samo želim jagode, velike crvene jagode koje nikad ne kupujem, tako su skupe zašto su loše jagode tako skupe? I želim cvjetne krune, da ih pletemo od zemljinih vlasi, da smo djeca da smo ponovno kao djeca, slobodni pod kupolama brezinih grana. Zar ove prazne ruke koje nosim, zar ona prazna postelja u kojoj sanjam pune šake jagoda i pune džezve crne kave A ja želim samo mlaki vjetar, dugu kosu, sobu na istočnoj strani i pletenicu od dva para ruku.
SARA MALIĆ rođena je 1999. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Velikoj Gorici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira komparativnu književnost i švedski jezik i kulturu. Poeziju redovito objavljuje na svojim društvenim mrežama, a objavljivana je na portalima “Strane” i “Poeziju na štrikove”. Sudjelovala je na književnoj tribini “Učitavanje” te pjesničkoj tribini “Govorimo glasnije”.
OVDE IMA TOJ ŠTO TAMO NEMA, A TAM NEMA ŠTO NEJE IMALO
K’d olista, trava ozeleni lipa štrklja, preko krov proodi jorgovan se iz pupolj razviva slunce sija i pol’k zaodi tražim bolje al bolje ne biva.
***
R’ZBULKALO SE U DUŠU
R’c’vteli se zumbuli u bače R’c’vtele se ljubičice u šumu U livade se r’c’vteja vrtipop S’mo se u moju dušu r’zbulkalo Pa na nikud Nit c’vti, nit vene.
***
JABUKA BOJŠANKA
Ovoj je jabuka Bojšanka s’s glatku i t’nku koru zelenkasta s’s stranu rumena kude gu slunce greje s’s belo meso, mekana i sočna ubava, more lepotanka. Na travu padnula neje se ubila omeknula, a slatka k’d gu capneš voda iz usta poteče a u mešinu osetiš milinu u zdravlje će se izede će se prave banice, kolačići za decu zdravi sokčići po neki kompot za zimu ostalo će turimo u slamu za ponatam da ima na njum s’m treba suvoća na vrućo i u vlagu nejće zatoj u podrum će traji sve nakude proleće.
***
KUDE SI Z’ŠTO TE NEMA
Nema te na sobori u kolo da zaigraš Na izvor te nema vodu da zavatiš Nema te po vinogradi i njive Na sedenke te nema pesmu da zapevaš Nema te na praznici selo i familiju da zaličiš. Nema te, od oči si doleko Čekam, i sve se plašim Da te nejće ima ni u moje srce.
DEJAN ĐORĐEVIĆ (Velika Sejanica kod Leskovca, 1970), pesnik, književni kritičar, esejist. Objavio tri zbirke pesama: Jesam i nisam i Ne/pristajanje, Budim se da bih te voleo-jedna pesma prevedena na petnaest jezika, Kraj i beskraj, elektronsko izdanje. Živi i radi u Leskovcu kao profesor književnosti.
čovjek-časopis 