POEZIJA PRIMOŽA ČUČNIKA

OLIMPIJSKI STADION, 1937.

Vozili smo se po središtu
i ispitivali ivice mape.
Dobri pravci, duži pravci i pogrešni pravci.
Dokle nismo pali s mape.

Potraži: Ovog trena u Kini
ljudi stradaju zbog arhitekture
a delimično zbog arhitektonskih vrhunaca,
i mašu zastavicama.

Teško je uznemirenje skriti.
I, priznajmo sebi, začuđenost.

Da ne znaju ništa o tome, ipak bi morali.
Oči: Vulkanske. Usne: Vrele.
Udovi: Programirani. Čitati: Ponovo štampati
treba sve zabranjene autore.

Istorija je zajeban autoput
nekog bibliotekara.

***

PREDRASUDE I PROCENTI

Dobra hrana, dobre ocene,
pa neka se kaže kako nisam začinjen
dubokim snovima i drugim
ukusima i mirisima, prirodnim i svežim potocima.

Park je ponudio drveće
i gola tela na sunčanju
i reka beše plovna, na sve strane kopna
zvali su nas neki brodovi, barem se dalo zaključiti
kako su nas se doticale budućnosti.

Mogu se unajmiti
i odvesti se, godinu dve unapred
i tamo postali pametniji od današnjih dana
koji nam ne daju nimalo znati.

Ali osećali smo se sasvim dobro,
radije nismo nasedali.
Nikada ne znaš ko bi te hteo samo navući
i ko bi te zaista doveo
do oblika.

***

PRVA PESMA

Prva pesma govori o starom načinu
življenja. Kako su samo stvari bile postavljene
na početku i kako se znalo gde će se kada
se okončaju u obrisima ponovo začeti

poznatim osećajima. A zatim otpočne
kukavica otkucavati večne sate i trava raste
uvis i cveće lepše cveta i popodnevni
šetači zagledaju se u izbledele boje.

Sneg je beo, samo još čistiji
i očit, nebo nad krovovima još plavo,
samo već plavo u zlatilu odmaklog
podneva i pesma još uvek odjekuje

u zimzelenom svom tonu. Zvezde
nas gleduju kao iznenađene
znance, susrele ponovo posle hiljada godina
i knjiga još posle hiljada godina svoje tvrdi
i posebna reka otpuzala je među
blistavo kamenje, odavno obrušeno
u njen tok i izglačano, kao otporna
srca posejanih na dnu njenog rukavca.

Ne nekakav mesec koji bi se mogao imenovati
već godina za koju se znalo kada
je otpočela, samo je u uho slivajući
zvuka trene kada se za vreme ne zna kao da

vreme bi uvek prošlost bilo, tvoj istočni greh
zakopan je još u snovima i iz praznih
džepova možeš još izvući prvu pesmu
koja te donese tamo. A jasna je sada i razložna,

samo refren njen kojeg si jednom napamamet znao
menja se da nikada ne zapamtiš reči.

***

KAKO ČITATI I ZAŠTO

Ne, vazda je doista bilo samo onako kako
je bilo zapisano. U zvezdama i promenama
na tržištu, u izdvojenim kućama i velikim
gradovima.
Isus je prava rešenja za sve sporove kazao
propovednicima u uglovima i na prenosivim
postoljima.
I samo tada imamo pravu zabavu.
Kako to čitati i zašto
imati sveto pismo kao temelj
biti taj napola ležeći čitalac
nervozne reči koja se sa stropa ljušti
sasvim diskretno kao objašnjenje.

Sada naše knjige govore svašta.
Ranije je bila večna ljubav,
a nekada je trebalo ići pogrešno.
Kako to čitati i zašto
treba kroz taj pakao i šta reći
bićima što su bila tu pred nama
i tu ostala kad ćemo već odavno biti mimo.
Kao da postoji još jedan pakao
što nije tako pekući i možeš se probuditi
iz njega kao iz more.

Sada ne, jer je stvarno samo što je
zapisano. U sveskama što se sklapaju nad nama
kao slomljena obećanja,
umirem od želje da opet te vidim srećnu
kakva si bila tada kada smo se susretali.
Još uvek slobodna i živa.
Osetljiva poput biljke u zakrpljenom lončiću
koja nije uvela i čitavo vreme izrasta
u nešto što će preživeti. Naše
približne predstave o strahu
kada smo se prepoznali jedno u drugome.

Bio je naš, tu dvojbe nema.

I uvek iznova objašnjiv, uvek iznova.

_________________________________________________

PRIMOŽ ČUČNIK (1971, Ljubljana) je pjesnik, kritičar, esejist i prevoditelj. Objavio je zbirke: Dve zimi (1999), Ritem v rôkah (2002), Oda na manhatanski aveniji (2003), Akordi (2004), Nova okna (2005), Sekira v medu – izbrane pesmi, (2006), Delo i dom (2007), Kot dar (2010) i Mikado (2012).
S poljskog i engleskog preveo je brojne autore – C. Miłosza, Mirona Białoszewskog, Piotra Sommera, Marcina Świetlickog, Adama Wiedemanna, Eugenyusza Tkaczyszyna Dyckog, Johna Ashberyja, Franka O’Haru, Elizabeth Bishop itd.
Glavni je urednik časopisa Literatura i utemeljitelj i urednik u izdavačkoj kući Šerpa.

pjesme su objavljene u knjizi “ČITATI: VOLETI – SAVREMENA SLOVENAČKA POEZIJA”, priredio i preveo Dušan Stojković, Presing, 2019.

fotografija autora: Jože Suhadolnik / Delo

POEZIJA LAZARA BRAJKOVIĆA

RAZGOVOR U TRBUHU

Od glava ostaju posečeni panjevi
na drugoj strani sveta
izmiču klimava postolja
urezane linije se gomilaju
ucrtavaju mape ugašenih prašuma

Sedimo na uglačanim stolicama
pod okriljem jedne mutne perunike
golicam jednu po jednu naježenu dlaku

Usta se pokrivaju modrim rukama
i tišine nema u kućama Tokija
svaka je glava
napukla iznutra i ozebla

Oštrica se budi u trbuhu
samuraju ne sudi zabava
o časti odlučuju oni
koji sa sobom tiho razgovaraju

***

ŠIŠMIŠ BEZ PEĆINE

Ne nadam se jutru bez magle
savija me stabljika oko vrata

U pećini bez ijednog šišmiša
bio sam vampir i nisam žalio krv
u mladoj ljusci goreo iznova
želeo sam čist san i nisam ga dobio

***

NAJMILIJEM

Poživi dovoljno da me šutneš u stomak
prodaj lake snove za one istrgnute
kada te guši miris oleandra
ispij vodu iz bare pokraj makadama
iseci stabljike lokvanja

Čega ćeš se najviše odreći kad se odrekneš mene?
U čemu je tvoj progutani srp
našao mrvu rapsodije?
nemoj da se smeješ nego jedi
kad te baba pita jesi li gladan

Dozivam te u svoje ruke
u koje si se zagledao vrlo snažan i mlad
mesec u šumama sekao ti je puteve
i svaka sova bila znak za proleće

Novo doba pružalo je ruke
otrgni se, ne strepi
pokaži da si odavno isprednjačio
ako te pitaju gde si izgubio mir

Sabij me u sebe i grči se
umiri sa mnom i u meni
svaki sprat je novi sloj
u kom se početnik teturao

Progutaj slavu namenjenu drugom
zagrli me ispod najčvršće kolibe
pretvori nas u svetlost koja se rastapa
i toči nektar vilinih poljana

___________________________________________________________________

LAZAR BRAJKOVIĆ rođen je u Užicu 30.6.1993. Osnovnu i srednju školu – gimnaziju završio u Požegi. Apsolvent Filološkog Fakulteta na grupi srpska književnost i jezik u Beogradu. Radio u Crvenom Krstu u Požegi kao volonter nekoliko godina, a stečeno razno iskustvo sa učenicima osnovnih škola na programu ,,Promocija humanih vrednosti“. Aktivno se bavi kuvanjem dve godine. U slobodno vreme radi i kao model u inostranim i domaćim reklama. Pisanjem se bavi od svoje sedamnaeste godine. Učesnik je mnogih manifestacija koje neguju pisanu reč i važnost umetničkog izražavanja. Na konkursu za prvenac u Kragujevcu bio je u najužem izboru. Festival kulture mladih u Knjaževcu doveo ga je u finale. Član je projekta „Mladi dolaze“, Udruženja književnika Srbije.

PUTOPISNI ZAPISI IVANA HOZJANA: TJEDAN NARODNOG OSLOBOĐENJA

I. POTPUNA OBUSTAVA
Budim se oko šest ujutro, odlazim na WC i vraćam se u krevet. Nakon par minuta čujem da netko s drugog kraja stana odlazi otpustiti višak tekućina. Međutim, umjesto puštanja vode čujem manično mrdanje zatvorenih vrata moje sobe. Nisam siguran je li to Sotona ušao u nekog od mojih roditelja ili mi se želi pokazati u vlastitom ruhu. Dok se pokušavam pomiriti s činjenicom da mi ne gine NLO otmica ili presječeni vrat, zamjećujem da sei i krevet počeo tresti. Dobro je, samo potres. Okej, malo jači nego ostali koje sam do tog trenutka iskusio, ali samo potres.
35 minuta kasnije uslijedio je drugi i taj je bio solidan, ali kao da mu je malo nedostajalo da bude ekstatičan poput prvog. Potom sam nakon svakog podmuklog šuma očekivao još malo akcije, ali uglavnom ništa ili mlitavo. Izvrsno! Nakon slatkiša (njih sam se riješio prije tri i pol godine), kave, alkohola i Pure Flixovih filmova navukao sam se na potrese. I to heroinski, prvi šut je bio najbolji, a kasnije sve slabije. Usto, brbljanje o ovoj situaciji dobiva nimalo smiješnu težinu kad uzmemo u obzir da je pritom jedna djevojka izgubila život. Koliko je neljudskih života izgubljeno zbog posljedica potresa, nikad neće biti obuhvaćeno u ljudskoj statistici.

II. SLOBODNO KRETANJE UNUTAR ŽUPANIJA
25.4. – 10.5. (s prekidima) POKLEK
Jedina neuobičajena stvar koju sam vidio na putu do Pokleka je red ispred dućana u Grdanjcima. Cesta je istrošena kao i prije, drveće zeleno kao i kad se konačno na 600 m nadmorske visine sjeti prolistati (brijestovi, hrastovi kitnjaci i cerovi klasično tromiji od ostatka), a policajac kopa nos na starom punktu pored nogometnog igrališta u Bregani. Tijekom vožnje sam strepio od posljedica kasnih mrazova nakon blage zime, ali ispada da mi je čak i ružmarin preživio. Dapače, narastao je dovoljno da ove godine prvi put možemo raditi sok. Finjak je došlo i da na vrijeme možemo posijati buče i paprike.
Naravno, čim smo stigli u selo, sve priče o distanciranjima i zabrani okupljanja pale su u vodu. Biba nas je izgrlila prije nego što smo otključali kuću, a zatim nas je 6 od dopuštenih 5 ručalo kod nje na terasi. Rade je prestao cugati i smršavio 20 kila, a Mario sredio WiFi svim vikendašima koji su došli raditi na daljinu. Bibina kujica Lili se zdebljala preko zime i stekla novu naviku. Sad me dođe pozdraviti za laku noć svaki put kad do kasno sjedim na terasi.
Simonini starci su nakon godina spavanja u tutačmobilu i improviziranoj straćari na zemljištu konačno izgradili kuću. Dostojanstveno drveno zdanje u skandinavskom štihu koje dobro štiti roštilj od vozila koja gube kontrolu u zavoju. Šumski put od Pokleka do Novog Sela Žumberačkog je također opet prokrčen, jedino nisam siguran može li izdržati do sezone čičaka.
Iako godinama nisam svojevoljno prisustvovao misnim slavljima, odlučio sam 3.5. odlepršati do Stojdrage u crkvu da razljutim svoje sekularne prijatelje ali na kraju nisam jer smo se dan ranije spustili po namirnice i plinsku bocu, a zatim vratili dovoljno kasno da vidim zaključana vrata i dvije goleme pisanice u dvorištu.

III. TJEDAN NARODNOG OSLOBOĐENJA
11.5. VIROVITICA
Ukinute su e-propusnice, otvaraju se birtije, a ja se vraćam u ured tek za tjedan dana. To znači da mogu dostojno obilježiti Tjedan narodnog oslobođenja, iako mi rjeđi vlakovi zbog radova malo kvare planove, odnosno umjesto prvih susreta s friškim zrakom pojedinih manjih mjesta uz prugu pomnije proučavam urbane prčvarnice. Tako se Špišić Bukovica pretvorila u Viroviticu, Carevdar sveo na uobičajeni pogled kroz staklo u proputovanju do Koprivnice, Donji Kraljevec baš i ne mogu uočiti sa stajališta Čakovec-Buzovec, Pitomaču odgodio za idući vikend, a Voloder cijelo vrijeme nosim sa sobom pjevušeći Đutkov stih „obišao sam sve terase“. Usto mi je vremenska prognoza malo poremetila raspored pa sam odmah prvi dan krenuo udarno vlakom u 6:49 za Viroviticu.
Pošto nisam bio siguran kako uopće funkcionira smještaj putnika u vlaku i mogu li lakše izvisiti za ulazak nego inače, do Glavnog kolodvora sam išao tramvajem umjesto da još ranije krstim prigradsku željeznicu. Usput sam prvi put u životu stavio onu maskicu. Kao, radim epidemiološki najneodgovorniju moguću stvar pa da ipak malo vodim računa o kontaktima. Iznenadilo me kako je teško disati s time. Kako smo se odmicali od Prečkog, razmak između putnika je bivao sve raznolikiji, a udio zaštićenih lica sve manji. Izlazim iz tramvaja i refleksno ubacujem masku u džep rezerviran za polovne maramice.
Glavna kolodvorska zgrada i prolaz između prvog i drugog perona omeđeni su metalnom ogradom pa se karte kupuju na 5. peronu. Dobivam povratnu koja vrijedi 6 dana i sjedam u kupe. Do Virovitice nitko od putnika nije pokušavao sjesti pored mene pa sam vidio samo dva konduktera. Jednog s maskom i rukavicama, drugog po starom. Nakon promjene lokomotive u Koprivnici bio sam počašćen podmuklim trubljenjem prije svakog poljskog puta do silaska.
Cug nije radio pa sam birtijanje otvorio dugom kavom na terasi Traina. Da je Cug radio, bila bi veća mogućnost da u njemu čujete riječ train popraćenu elektronskim beatovima dok u Trainu cug ne odzvanja toliko zvučnicima, ali mogao bi se zateći koji voz uz harmoniku i limene puhače. Pojurio sam prema dvorcu Pejačević da škicnem ima li kakvih izložbi dok sam još na nula promila, ali pogled na bravu me podsjetio da sam izlet prebacio s utorka na ponedjeljak. Usto sam se podsjetio i da, nemajući pojma kako trenutno funkcioniraju javni zahodi, nisam pikio već 5 sati.
Dolazim na terasu Roka i Matija mi potvrđuje da se mogu slobodno osloboditi bilirubina, a usput sam doznao još jednu dobru vijest: cijena pivice u Virovitici i dalje kotira između 10 i 12 kuna. Uslijedio je ležerniji krug po centru uz papanje pizze kod vatrogasnog doma, pokoju napojnicu u Lavu i Kod Bertija te pokušaje sviranja suvislih melodija na glazbenom mostu kad je naoblaka potjerala veći dio dječice i roditelja.
Da ne propustim posljednji (i jedini) vlak za Zagreb, ponovno sam se utaborio na terasi Traina, ali me intenzitet dana malo uspavao pa mi je potom pogled na sat sugerirao da je otišao prije pola sata. Kad se malo smirio adrenalin, pozvao sam Cameo i pitao kako stoje s krstarenjima do Zagreba. Vele da moram platiti 1 080 kuna u kešu na početku vožnje. Izvrsno! Dolazi taksi, sjedam iza pleksiglasa i veli taksist da bi mi naplatio 500 da sam ga zvao na njegov privatni broj. Pa evo, ako zatrebate taksista u Virovitici, kontaktirajte me. Vožnja je prošla dosta ugodno, poput svih dosadašnjih s prijaznim vozačima raspoloženima za razgovor. Istina, trajanje je pridonijelo količini primljenih informacija. Zapamtio sam da su dečki iz Pitomače imali sklonost bacanja petardi po taksijima i mjesto na kojem su 24 sata ranije kontrolirali prolaz putnika između Virovitičko-podravske i Bjelovarsko-bilogorske županije.

12.5. ZAGREB
Vrijeme je bilo dosta bljutavo, ali kako se popodne situacija smirila, odlučio sam napraviti krug po kvartu (Špansko, Malešnica, Stenjevec – funkcionira kao jedan kvart). Sjeo sam na terasu Glorisa, ali pošto je i dalje bilo brhić-brhić, ubrzo sam se digao i pobjegao u Metropolis. Po novom je interijer podijeljen na pušački i nepušački dio pa sam ja ostao jedini gost u potonjem čim se grupa starijih gospođa ustala. Na ekskurzijama do WC-a me neka srednjoškolka stalno zahaltavala. Budući da je s dvije frendice zauzela stol koji po novom smještaju blokira vrata ženskog WC-a, ja sam pitao čuvaju li unutra svoje žuto blago. Kasnije je neki naroljani lik počeo kružiti oko mene i komentirati kako se družim s fikusom. Nije fikus, lovor-višnja je. Ali barem mi je platio pivu poslije.

13.5. KOPRIVNICA
Prva etapa Tjedna narodnog oslobođenja za koju imam opravdani razlog: Grobenski mi treba vratiti pedalu koja je ostala kod njega tijekom tamnice. Dok čekam da se vrati s posla, odlazim na ručak u Calypso. Trenutno nude pet dnevnih menija i može se njupati samo unutra. Uzimam neku piletinu, Roberto me pita želim li pomes uz to. Nisam shvatio na što točno misli dok nisam dobio pomfrit, a zatim skužio da sam mogao dobiti i restani krumpir ili neku salatu. Al dobro, napunjen stomak za ostatak dana. Na izlasku me zamolio da mu nađem nekog geodeta za mjerenje u Fažani. Sad imam i njegov broj, za geodete se raspitujem.
Grobenski i ja se nalazimo na terasi Pixela. On naručuje pelin, ja se opredjeljujem za mineralnu jer mi odgovara presjeći jedan dan. U međuvremenu lokalnog celebrityja pored mene ispozdravlja mnoštvo, a ispostavilo se da je među njima bio i urednik Radio Drave koji je odlučio ne puštati Tonyja Cetinskog zbog izjava o cjepivima. Groba odlazi doma, a meni jedna gospođa ostavlja na pol popijenog Tomislava. Here we go again.
Vintage i Stars posjećujem prvi ili drugi put te u oba ločem mineralku. Zatim se upućujem u Cocktail na Žuju za dobra stara vremena. Nažalost, ne puštaju Fosile, ali sam skužio da prvi put u dva mjeseca čujem „I like it when you call me señorita“ i bio iznimno prpošan zbog toga. Za kraj je ostala Bijela kuća za koju se uopće nisam nadao da bi se odmah mogla otvoriti jer je služila kao karantena za vozače kamiona. Ali eto, i dalje ćelavi krezubi stričeki dobacuju kreativno nedolične komentare Mikeli, koja obučava već treću ispomoć u manje od godinu dana.
Po povratku doma počeo sam gledati drugi film o Billyju Owensu, urnebesno polukompetentnom kanadskom plagijatu Harryja Pottera, a prije početne špice zabljesnuo me rafal zvučnih signala za nove poruke. Javlja se Danijela koju sam u ponedjeljak zvao da navrati na pićence u Viroviticu ako joj je usput. Naravno, nije bilo, ali sam zato sad do negdje pet ujutro svakih deset sekundi prekidao film kako bih pročitao i napisao novu poruku. Nemam pojma kako sam u tom zombi zdanju uspio održavati raspravu o Romima u Pitomači, mršavljenju, autofagiji, ženidbi, rađanju i nedavnom nastupu Vatre za distancirane namjernike oko Muzeja grada Virovitice, ali drago mi je da smo se usuglasili da bi, uzevši u obzir strukturu biračkog tijela, Vukosavljevica trebala promijeniti ime u Vukosavdesnica. Film moram opet pogledati jer sam jako malo toga pohvatao. Ali, sudeći po recenzijama, nisam jedini.

14.5. DUGO SELO – KUTINA
Ohrabren pozamašnijim iskustvom s novim normalnim u voznom parku HŽPP-a, odlučujem koristiti prigradske linije prije međugradskih pa tako ulazim u vlak u Vrapču i presjedam u Dugom Selu. Sat vremena tratim na terasi Dixija i rokam mineralnu jer mi je želudac još uvijek u malo labavoj fazi. Posjet sanitarnom čvoru podrazumijeva suočavanje s držačem papira za ruke koji ih reže na dva mala i razmjerno neupotrebljiva dijela.
Ukrcavam se za Kutinu i pozivam Željka Belinića da mi se pridruži na piću. Nažalost, nije u mogućnosti zbog odvoza gnojiva na polje, ali sugerira mi da popijem pivo u njegovo ime u Bazi, kolodvorskoj birtiji koju dosad nisam posjetio. Na ulazu me dočekuje konobarica s majicom od Red Hot Chili Peppersa, na radiju recentni hitovi, a na vratima WC-a omoti ploča Ivice Šerfezija i Meri Cetinić. Terasa u ugodnom narančastom tonu zaštićena raslinjem me dobila na prvu.
Pekarna Moslavka i dalje omogućuje mašćenje tanjura u svom interijeru, čak imam dojam da su smjestili i jedan stol više nego ranije. Dok ostali konzumenti pobožno prskaju ruke medicinskom šljivovicom, meni je sinulo da sam jedino ja u posljednjih petnaest minuta učinio neoprostivi sigurnosni propust. Postiđen zbog svog propusta, pokunjeno ustajem i zaokružujem jogurt i burek na 20 kn. Po reakciji prodavačice rekao bih da mi nije previše zamjerila.
Odrađujem ležernu šetnju do gradskog groblja bez novih incidenata i za promjenu hvatam raniji vlak u 18:49. Željko mi se opet javio navečer. Pita za dojmove i spletom okolnosti dogovaramo objavu ovog izvještaja u Č-Č produkciji. S jedne strane sam iznimno počašćen njegovim kontinuiranim interesom za moj rad te nakon višemjesečne suše konačno imam teme za verbalno izražavanje, ali s druge strane nisam siguran želim li ispasti Hunter S. Thompson. Odnosno, ukoliko već jesam Hunter S. Thompson, volio bih biti manje ponosan na to nego Hunter S. Thompson.

15.5. #OSTANIDOMA
Nažalost, sa Željkom sam se čuo nakon što sam odradio veći dio mimohoda Tjedna narodnog oslobođenja pa se bojim da njegove dodatne sugestije ostaju neostvarene. Jutro sam proveo kontemplirajući o tome da se prošećem do nekog obližnjeg manjeg mjesta poput Ježdovca ili Novaka, ali shvatio sam da me dosta bole kosti i da bi bilo pametnije regenerirati se za sutrašnji izlazak dulji od 14 sati. Ni Križevci, poligon na kojem je Željko stekao svoje vojne vještine, nisu došli u obzir jer mi se nije dalo treći dan za redom putovati kroz cijeli Zagreb. Stoga za križevački kolodvor mogu ustanoviti jedino da je u ponedjeljak ujutro bio sablasno prazan, a u srijedu poslijepodne živ zahvaljujući proširenju terase Željezničara na kolodvorski plato. Ukoliko opet budem imao vremena i energije za slične eskapade, definitivno slušam Željkove sugestije.

16.5. ČAKOVEC
Nemam pojma jesu li to drugačija pravila u vlakovima iz šezdesetih koji nemaju ventilaciju, ali od otvorenog prozora me počinje bubati glava i malo mi je brhić-brhić. Selim se u drugi vagon. Prozor je zatvoren, ali jedan suputnik vagonom širi aromu kao da je pojeo leš mačke i izrigao ga po sebi. Nakon nekog vremena se čovjek navikne. Do Zaboka su postavili nosive konstrukcije za električne vodove, a sad kopaju kanale za uzemljenje. Nova crkva u Poznanovcu prilikom svakog prolaska iz nekog razloga uvijek pobudi različitu emociju u meni.
Noć prije puta nisam mogao zaspati, što je značilo da bih prve sate boravka u Čakovcu trebao investirati u druškanje s kofeinskim napitkom. Nisam baš najoduševljeniji naručivanjem kave u ugostiteljskim objektima jer količina koju obično dobijem bez mlijeka, šećera, šlaga i ostalih dodataka na mom stolu obično egzistira pet sekundi. Ipak, imam sreće da je duga kava u Joki doista bila duga, a usto i vrela, pa je uz jutarnju nuždu preživjela nekih dvadesetak minuta.
Selim se na terasu Pacifica na Jugu i promatram ulazna vrata kladionice. Već sam razmišljao o apsurdu otvaranja kladionica prije odobravanja nastavka sportskih natjecanja, ali ispada da su tijekom mog boravka na terasi čak tri osobe ušle unutra. Klade li se hoće li biti drugog vala korone ili je pomama za bjeloruskom ligom uzela maha? Par minuta skupljam hrabrost i ulazim unutra pitati stričekicu iza pleksiglasa kakva je ponuda. Ispada da je taman taj dan počinjala Bundesliga.
Na putu mi se prepriječilo mnoštvo drveća s perasto složenim listovima koje trebam vidjeti izbliza da determiniram vrstu pa dok bauljam između njih izgledam kao još veći idiot nego obično. Ispostavilo se da su najbrojniji crni i američki jaseni. U jednom trenutku me zaustavila skupina mladih pripadnika stanovite nacionalne manjine u bijesnoj makini i pitala trebam li prijevoz. Shvativši da čitav dan nisam ništa pojeo, ulazim u auto i upućujem ih do pekarne na stajalištu Čakovec-Buzovec. Poslušali su me.
Daljnje bauljanje me opet udaljilo od pruge pa sam se u trenutku kad je trebalo poći pa-pa našao negdje na cesti za Nedelišće. Pomiren s činjenicom da me opet čeka virovitički scenarij odlazim do bankomata, dižem tisuću kuna, sjedam na terasu Paladina i cuclam pivicu do 9 navečer. Ispostavilo se da u Čakovcu ne vrijede virovitički prohtjevi za međužupanijske vožnje i inicijalna vožnja me koštala samo tristotinjak kuna, ali se zakomplicirala jer smo po izlasku s autoceste sat vremena kružili po Podsusedu i zbunjivali jedan drugoga.

17.5. SCHREIBEN
Nedjelju provodim pišući izvještaj i zaključujem da je Tjedan narodnog oslobođenja uvjerljivo najbolji period mog dosadašnjeg života. Ispričavam se svim potencijalnim čitateljima koje vrijeđa moja epidemiološka ležernost. Ako vas to tješi, jedino sam na putu do pekarne pet minuta bio u malo opasnijem kontaktu s tri dečka, ali to je bilo u corona-free županiji.

______________________________________________________________________

IVAN HOZJAN rođen je 1992. u Zagrebu, gdje je završio studij ukrasnog bilja. Objavljen je na portalima Kultipraktik, ZiN Daily i Strane, u časopisima Paralele i The Split Mind te još ponegdje. Dobitnik je nagrada Sosed tvojega brega i Pišimo skupaj 2018.
Zaposlenik je HŽ Infrastrukture.

KRATKA PRIČA LAMIJE MILIŠIĆ

IZ OVIH STOPA

Bude me hladne, betonske krljušti. Stružu kožu. Ležim, skupljam smežurano tijelo, spokojnim kretnjama stišavam dah. Prstima milujem promrzlu mahovinu, činim je mekšom, topim je i želim udahnuti. No, njušim samo metalni smrad. Mahovina bestraga kopni, a tlo se umoči u masni želatin. Gutanjem se kroz njeg probijam do zraka. Sada mogu otvoriti oči. Duguljaste neonke zazivaju svjetlace. Sa stropa mi pogled klone ka ostatku tramvaja, praznom hodniku i sjedištima. Vozač naglo zijevnu i krenu skretati za remizu. Guram rasklimana vrata i izlazim na stanicu.
Ćutim polagano mekšanje glave, potiljak u kvasu. Utiskujem dlanove u užareni gelender. Zbog boli se lakše dozivam, brojeći udisaje cijedim mahovinu kroz zube. Muklo noćno pozorje gubi obrise. Između kapaka mi se usijeca slika mrtvog TV kanala. Boje stižu iz daleka. Čekam jarko zelenu, tražim pješački prijelaz. Desno niz ulicu svijetli trafika. Iza njenih leđa pruža se visoko stablo, grli limenu komoru sraslu u oronulu koru. Kupujem puna njedra slatkiša. Dok čekam kusur, pogled mi pada preko niskog krova, zgniječenog teškom krošnjom. Neuredan zavežljaj suhog granja zjapi iz njene guste nutrine, strši pred čelom. Šećerom jenjava bol u glavi.
Uz rijeku se žuta svjetla gužvaju u mrak. Ispod mosta vire široke, oštre sjenke. Zamišljam zvjerinja krila mitskog čudovišta, u noći dozvana u javu, kako grubo grle prolaznike na mostu. Niz njihov obod klizi riječni šum i rasipa se koritom. U stopama još osjetim prigušen drhtaj. Tutanj bojazni biva prisnijim kad čujem zvonce blizu ramena. Pored mene prolazi biciklo, u mamurnoj putanji odmiče i jenjava zveket. Tmina siše ovaj prizor, samo snažne boje košulje i ispucalih balona što se vuku za zadnjim točkom prate rupe na pločniku.
Niz most se kotrljaju bale magle. Par koraka daleka, prazna kesa čipsa se utvarno vine na vjetru. Na mostu se mrvi zrak, vrijeđa kapke. U ulici vlada zatišje. Iz mutne slike zgrada razabirem dijelove stanova. Jedna od prozorskih klupa savila se pod težinom desetak orhideja. Čini se kao da su srasle u staklo. Opet osjećam žarenje dlanova. Drobim džepove, skanjujem slabost u tih jecaj. Sve skončava povraćanjem. Nastojim biti što tiša, ne želim radoznale glave na silnim prozorima. S druge strane ulice čujem komešanje. Pod jednim prozorom neko skicira grafit. Stajem preko puta, pod izlog orhideja. Vidim ga kako crta široki, zlatni krug oko glave. Oreol se ubrzo gubi pod oživjelom masom boja.
Napuštam ga, vraćam se glavnoj cesti. Svjetla se uz put stapaju u blistavu strijelu, pastelnu žicu pod koju prislanjam tjeme. Rasanjuje me zvuk tramvaja, izgleda da onaj nije bio posljednji. Pokušavam se sjetiti šta se desilo prije remize. Kolebajući korake saplićem se i raskrvarenog koljena ipak prilazim šinama. Kroz prorez vrata proli se neonsko svjetlo. Sjedišta su prazna, barem u prvom dijelu, jer iza prvog zgloba svjetiljke ne rade. Na ivici osvijetljenog hodnika lebde dva balona, u obliku brojeva 9 i 2. Zakačeni su za palac, obješen o pupak širokog trbuha. Putnik ubrzo odvlači lice od tame, naprijed, ka mjestu gdje sam se ranije onesvijestila. Riječi su mu skrušene, zašivene u neki daleki spomen, divovsku sjenu koju nastoji prizvati:
– Gledao sam opet film o beznađu, ili je to bila hronika nepoznatog… – poznato ti je? Nego, gledao sam nedavno film: u kadru su bila dvojica braće, blijedih lica, pred blijedim zidom. Međutim… našao sam taj snimak, traka je oštećena. Između braće je najednom počeo bubriti roj sitnih, crnih balona. Upio im je lica i riječi, bio je stvarniji od njih. Greška. Štetočina. Shvaćaš?
Nakon ovoga se tišina počela prikradati, s njom i suzbijeno pucketanje u mojim ušima. Iz džepa sam kratkim pokretom uzela zdrobljene tablete i suho ih progutala. Putnik, koji nije izgledao ni kao da mu je 29 ni 92 godine, reče da ide sjesti. Potom se povukao u tamni dio, oko ugaslog lica su se caklila dva balona. Tramvaj se potom pokrenuo, a jedna prazna limenka otkotrljala se od zgloba ka tami.
Čujem mu uzdahe. Na tvrdom sjedištu počinjem osjećati sloj drvene kore. Prozor iza mojih leđa se smekšava i postaje lišaj. Prstima češljam gustiš, sve dok niz njega ne potekne bujica crnih buba. Tražim mahovinu… Iz tame se čuje pucanj. Otvaram oči, putnik je sad ispred mene, primiče dvojku ustima.
– Devetka mi je pukla. – reče piskutavim glasom. Gura mi balon u lice. Tek tad primjećujem da se tramvaj nije zaustavio na mojoj stanici. Na silu otvaram rasklimana vrata. Spokojno zatišje stanice. Otresam šake, niz jagodice mrvim potok crnih buba na beton. Sigurna od slutnji, usne opuštam u gromak, ali tuđinski smijeh. Niz pustu ulicu se pruži kričavi dašak helijuma.

__________________________________________________________________

LAMIJA MILIŠIĆ je književna, pozorišna i filmska kritičarka. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, te magistrirala 2018. na temu Joyceov „Finnegans Wake“ i McCarthyjev „Remainder“: kodiranje i jezičko raslojavanje. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Također je dobitnica specijalne nagrade na festivalu književnosti Bookstan 2017. Učestvovala je u Školi filmskog teksta u okviru 13. Pravo Ljudski Film Festivala. Objavljivala je tekstove iz područja književne i filmske kritike na portal Kritika.ba, te od 2016. objavljuje recenzije književnih djela u časopisu za književnost i kulturu „Život“. Kratke priče i eseje objavljuje na portalima Dunjalučar, Strane i HOĆU .ba, a pozorišne kritike u tuzlanskom časopisu “Pozorište”. Objavila je i istraživački rad Nije most budućnosti: Znanstvena fantastika Teda Chianga u časopisu „Novi izraz“ 71-72. Bavi se i književnom teorijom, ponajviše naratologijom i semiologijom, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i video-igre. Sekretar je P.E.N. Centra u BiH.

POEZIJA VIDE SEVER

MAKSIMIRSKA U VODI

danas su moji prijatelji dobro kada
prelazimo poplavljenu maksimirsku
imamo nove škrape po tijelu
i odlijevamo ih bez greške u beton
ono što se stvorilo u meni
je snažno i
sve trstike i hrđavosti
isplivale su dobrovoljno
iz nogavica u vodu
kao punoglavci iz staklenke
upute su se razmočile po džepovima ali
prijatelji znaju gdje stanujem
i gledaju me kako skačem
s terase u vodu do vrata
vješto da ne udarim
ljeto na dnu
prijatelji znaju
da je ovo nulta godina
i ne očekuju od sebe neprestanost
i glatka lica
preživiš ako plivaš po maksimirskoj
umreš ako hodaš
nokti su mi napokon kratki
za gladiti sve njihove dragosti
jer više nisam mačka
koju ne uspijevam uhvatiti tjednima
iako mi liže prozore
i ostavlja dijelove svojih mrtvih života
nismo lijepi
obrva slijepljenih od vode
i crvenih očiju
ljubimo se jezikom na trijemu sojenice
možemo
preboljeli smo dječje bolesti
i useljavamo se u vodu
obrnutom evolucijom
pa nema dvorišne zemlje u kosi
kada liježemo
čišći od destilata
zagrljeni grubim dekama
i pravimo se da je vrijeme starije
leđa su nam otkrivena
za žmarce
noga prebačena
jer nam je toliko žuto i
ne odlazimo još neko vrijeme
zapravo uopće

***

MEMOARI U BAZENU

na plutajućem stolu

ne pogađaj
prema neravninama karata
i brzim jezerima na kartonu

imam pet i ne znam
za asocijacije
ipak, sunce je crveno u meni,
a sreća je sve što pluta

gledam u karte i ne shvaćam
vodeno proricanje u parovima
dno – toplo
ljeto – gotovo

moram ih potopiti bar tri,
inače ću plakati zbog povlaštene suhoće karata

dobrovoljno,
bakina je karta natopljena na dnu,
šumeća tableta za stezanje kože

izbijaju nam bore
od nevinog dječjeg tarota
(ispod gornjeg sloja kartona
prva tuga želi prodisati)

tabani dotiču toplo dno
i raskvašenu karticu.
ljeto je gotovo.

***

LJETNI TALISMAN ILI PAKIRANJE

naša narukvica prijateljstva
rasprsnula se
pri prvom snu o plivanju
i dodiru s vodom

zrak je kao da idemo na more,
a tek je kasni svibanj
i sve što smijemo željeti
skutreno je u kovčegu s odjećom

mi smo prijatelji
zagrljeni već par mjeseci
u stanu tvojih čudnih roditelja.
ne brini,
i moji su se bavili okultizmom
prije odlaska na more
da me zaštite od utapanja
,
kažem i zagrlim malo dublje

dobro je
dok smo smrznuti ljetni prijatelji
i kad nam tvoja mama
čita putovanje iz dlana
da brže zaspimo

ipak, ja nisam ovdje da spavam
u ovakvom neredu
uz koji se sanjaju samo puno vode
koja nam natapa madrac
i tvoja genetika
izvezena u pet očevih ožiljaka
kao zviježđe na podlaktici

mi smo oni,
čujem u snu
i mjesečarim do vrata,
a mi i oni nas već čekamo kraj auta,
zatvorenog prtljažnika,
praznovjernih ruku na bokovima
i smiješkom iz već pročitanih
sutrašnjih novina

***

PROSTORVRIJEME

lejdi, pospremi stan
znam da će boljeti tvoju
prahom izobličenu svijest
vađenje riječke soli iz kose
i popluna,
bombona iz plastike
metajezika iz pozdrava
kodovi su ti se rasipali po kuhinji
i ne uspijevam razgovarati
s tobom
stvarno volim tvoju rijeku
u kojoj si ada,
kip submisivne slobode
ipak, izvuci orijentalne marame
iz rukava za koje te držim
nazovi mamu
reci
nemoj zvoniti, čut ću te po stubama
i izgubi sluh
molim te,
iz litre čaja neće proklijati tekst,
pjesma o vremenu
mrzi me i pospremi stan
fotelje već sjede na tebi
nakon desetog dima
možeš drkati na Bergmana na zidu
i dalje te ne prepoznaje jer
kako se sve ne zoveš
složi krevet
u kojem smo četiri dana
ulazile u suživot
voljela sam te
i kad nisi bila relativna
i prozirna u koraku
lejdi,
pospremi stan
rijeka ulazi kroz sve otvore
otvara rabljene škrinje
i čakre
lejdi,
lijepa si i jednobojna
ne rasipaj halucinacije preda mnom
ne zapisuj
mane i prednosti
zaglavljenosti u neredu
iza kojeg ne vidim
kako se zovemo
i jesmo li ikad izašle

_________________________________________________________________________

VIDA SEVER rođena je u Varaždinu 2001. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studira kroatistiku i komparativnu književnost. 2018. godine osvojila je prvo mjesto na Goranovom proljeću za srednje škole te dva puta prvo te jednom drugo mjesto na natječaju Po(e)zitiva. Također, sudjelovala je u državnoj smotri LiDraNo. Pjesme su joj objavljene u časopisu Tema.

TRI PJESME LUKE LATINČIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “SREĆNA SLAVA HVALA”

  • s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Prva knjiga poezije”, pobjednički rukopis

OVDE NEMA KISELE

najlepšu vodu sam pio jednog februara
u sremskoj ulici
tamo kod stepeništa
nakon sat vremena muzike koja ujeda
moj prijatelj sloba i ja
podelili smo je najbrže na svetu
i otrčali pevajući
o suzana
ili kaćuša
ili neka treća
ne sećam se
to nije bitno
lepo je sećati se
ali je mnogo lepše ježiti se

***

KRISTINA, MARKEROM

moj muž je taksista
i stalno mu govore
kakvo je ovo vreme danas

uši mu pune pljuskova
praznika
raduju ga april i hlad
boli ga dlan
raduje ga pačetina
ja je spremim
nekad
kad mi dođe
idu narandžina kora
i suvo grožđe
on se nasmeje
i kaže
to je to
jednom se hvalio
moja tina
nema bolje

a mogla sam s ovim što ga viđam na televiziji
mogla sam
kad je imao kožnu jaknu i megafon
bila sam pored dok je sve to trajalo
onda je stalo
za čas je nestalo
sad nosi sivi laneni sako
ja dišem pravilno
žvaćem polako
sedim za stolom u jednoj zgradi
kojom se šetaju turci s kravatama

sinove imam blatnjave
nemaju novčanike
jedan je kosta visok kao jarbol
drugi ne ume da kaže L
strče sa potkrovlja
ka punim kesama
skoče pa zarone
zgrabe i nestanu

ja plivam prsno do spavaće sobe
prođem kroz kašike i korpe
daljinskim naštelujem snove

istopim umor do zore

***

BOBAN I JORGAN

plašim se svakog ćelavog čoveka od 13.marta ove godine
imao je kola boje betona i čelo spremno da izjuri napolje

kad god je gužva
nađem bar jednog koji zaliči
pa se zamrznem
onda se sklonim u sive kapuljače
i dani se svedu na pojedenu šniclu

proveravam da li su javili
nisu

i umesto što već deseti put klikćem isto dugme
mogao bih da naučim kako se na finskom kaže
dobar dan pošto su vam ove makarone ili
sijalice ili
zavese
uradim četiri skleka
popijem teglu vode
popnem se na kesten
odzviždim koju himnu i uzviknem hej

nije lako kad ti sin nije pobednik
dva puta za redom
tri puta za redom
koprcaš se
krivudaš
rođake zanima
klimaju glavom

dok žališ što ga neće vaspitati kasarna
dok troši leta sklupčan i spor
dok skuplja hrabrost ispred kvake

čekaš kijamet
da odradi svoje

_________________________________________________________________

LUKA LATINČIĆ rođen je u Beogradu 1995. godine. Odrastao je u Zemunu gde je završio Zemunsku gimnaziju. Trenutno studira snimanje i dizajn zvuka na Fakultetu dramskih umetnosti i svira gitaru u garaž-rok sastavu Johanbrauer.

književna premijera: ZBIRKA PJESAMA STANKE RAĐENOVIĆ STANOJEVIĆ “KARNEVAL U AMNIONU”, Narodna biblioteka Budve, 2020; tri pjesme

KAD-IKAD ZNANJA

Po rođenju,
unaprijed znanim prezimenom,
zoveš se Ime.
Onda
bezubo i bezimeno
Vrijeme,
imenuje
potrebe i neznavenja,
prije iskustva.

Dođu
igračke,
cipele,
haljine,
kike,
kravate.

Odjenuti
malim i velikim školama
kao malim i velikim početnim slovima,
(dovraga s počecima)
znamenja i
kad-ikad znanja.

Zagrizeš teret suština
i vučeš
besomučno.
Najviše
očekivanjem da će sjenka oživjeti.
Daješ smisao svakoj nadi
dok, istovremeno,
u biću čezne iščeznuće.
Dubinom mi oko
vrtlog sazda.

Pristignu i sustignu razumijevanja,
ali to čak odavno
nije sjenka.
Nisi ni Onaj.

Dug je svaki put
težaka,
bremešan,
vremešan.

Zašto najprije
pakujem stvari
a povratak putu
zaboravim?

Pojavi se Dan
koji krvari.
Bez mog susreta sa njim,
i spasenja,
u biću mom,
najlakša je zemlja!

***

KADA TE, IZVJESNO, BUDEM ZNALA

Kad te poznajem
a ne upoznajem,
kad te znam
a ne znam,
kad te rastem i letim,
kad prestanem
a tu sam
makar svjetlošću svitaca,
godinama migoljenim iz svitaka
značajnih stranica,
na koje se zaboravi dok se brižno čuvaju
(kao na sve važno
do čega se stiže pješke)
svaki put i milion puta!

Kada te prepoznajem
a ne znam,
jesi li ti Lik
ili Bajkolik,
Ili Krajolik
ili Divolik,
čas Živolik,
pa Bljedolik…
Ili u Čudu
ili u Zbilji,
u Domu
ili u Špilji,
u Utrobi
ili Oduvijek Svoj,
Bespoticajan!?

Bez susreta dodira
nakon vrpce,
bez vida i njuha,
cijelo postojanje izgleda kao
lov na poznate riječi
čulom sluha.
I vječiti nedohvat!
(A nikad nebohvat
kojim sam te ovjekovječila
predsusretom naših postojanja.)
Godine su kišne gliste,
poneki ih trag zapiše
pa izbriše,
po neka humka podsjeti
da leti.
Vrijeme smo,
i kad plutamo
i ne znamo kud i gdje
u međuvremenima
pristižemo.
Kada te izvjesno budem znala,
dok nužnošću brige i ti znaš
bez dara prepoznavanja –
uz izmamljenu ti radost
mimike lica nepoznatog
(moramo postati nepoznati da bismo nestali)
kojom život trza i vuče
na udici
ribu iz okeana,
da opstane
posljednje pute.

Uz kasne susrete dodira,
Ti, lijepo znaj,
zbog tebe je!
Salute!
Salute!

***

TREN 2

Plovi nas vrijeme:
amebe, punoglavce,
jedno i višećelijske,
spravljeno prazne;
jedno na milione prelomljenih zraka
a dvoje kao jedno u svjetlosti
čuvara vrata od kosmosa.
Osjećanja (bez sjenki).

Kada medicinski radnik
konstatuje smrt
da li je on tada demijurg
ili sveznajući pripovjedač?

Iz Ničega Sve
nakon (ružnog) sna
vazduhom plamen
gutljajem vode
hljeb i zemlju u tijelo
oblikuju,
i potekne.
Ja bih!

Nebesima pod
zvjezdane skute
ušuškala tajnu
da ponovo sanja
u nedokučivoj postelji
sveznajućeg pripovjedača
(trebalo bi i postelje i trpeze naopačke
izmaći hulji, redaru-čuvaru beskućnom).

Demijurže,
želiš li ponovo da igraš
ni iz čega
Sve?

_______________________________________________________________________

STANKA RAĐENOVIĆ STANOJEVIĆ rođena je 25. januara 1977. na Cetinju. Diplomirala je na odsjeku za Srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Učesnik je brojnih festivala i pjesničkih susreta među kojima su: “Pjesnička riječ na izvoru Pive”, “Ratkovićeve večeri poezije”, “Trg pjesnika – Grad teatar Budva”, “Makarijevo slovo”, Međunarodni Beogradski festival poezije – “Trgni se! Poezija” , “Festival poezije mladih” – Vrbas, “Prvi regionalni pjesnički susreti” – Brčko itd. Takođe, dobitnik je priznanja i nagrada na festivalima poezije.
Objavila je tri pjesničke zbirke: “Nijemo govori ljubav (INTER NOS)” 1998. godine, “Pjesme” 2003. za koju je dobila nagradu “Spasoje Pajo Blagojević” i “Tajna polomljenih sitnica” 2012. godine. U oktobru 2017. iz štampe je izašla koautorska zbirka Personalni karusel. Zastupljena je u antologiji “Pjesnikinje Crne Gore 1975-2015” Jovanke Vukanović, prvoj ove vrste u Crnoj Gori.
Neke pjesme su joj prevedene na engleski, albanski i slovenački jezik i objavljivane u mariborskoj reviji za kulturu i društvo “Dialogi”, zatim u crnogorskom časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja “Ars” , “Književnom zapisu”, u “Inflight” magazinu i drugim.
Radi kao organizator književnog programa u Narodnoj biblioteci Budve. Živi u Podgorici.

POEZIJA KATJE PERAT

DEKONSTRUIŠI ME

Ja sam neka potpunost —
Imajući u vidu moj slobodoumni odnos prema stvarnosti,
Zlatni snovi avangardista
Rasklopljen identitet,
Trijumf beskorisne komplikacije,
Devojka što se pretvorila u veš-mašinu,
Raskomadano telo
Razbacano po pustinji —
Za to smo se borili,
To je ono kraljevstvo
Što se obračunalo s fašizmom,
Ja sam vaša pobeda,
Hvala, zaista,
Hiljadu puta hvala,
Ne, ne treba mi pažnja,
Ovako potpunoj, kakva sam,
Svemir i ja smo izravnali račune,
Ne duguje mi usluge, nikakve,
Ne, ne treba mi tvoja ljubav,
Meni s mojim samoljubljem, zamaskiranim u samodovoljnost,
Koje se sudara s tvojim,
Pa znaš da te ne volim,
Tako puna, kakva sam,
Upravo tako, zaista,
Tačno tako kako piše —
Šta vam je?
Ko vas je učio ljubavi
Ko vam je rekao
Da ljudima koji ostavljaju utisak verodostojnosti
Treba verovati?
Da je ono što vidite,
Nešto čime možete da raspolažete?
Sve te godine kritike,
Sva razumevanja,
Dubina ideologije,
A vi samo pravo —
Ako si rekla, tako je,
Hvala, zaista,
Hiljadu puta hvala,
Hvala na tvrdokornosti zamaskiranoj u poverenje,
Svakako da zahtevam pažnju,
Svakako da su mi potrebni ljudi,
Književnost,
Ljubavi moja,
Učini da
Bez rizika raspršim sva očekivanja,
Da zahtevam sve ono
Što nikad ne zahtevam od ljudi,
Obavezna spram pristojnosti, neprimetnoj,
Savršena domaćica,
Socijalna radnica,
Ja sam neka izmišljena potpunost,
Ja sam beskonačno mnogo izmišljenih potpunosti
Koje zahtevaju beskonačno izdržavanje
Ja sam ono što jesam,
Ja sam ono što znam,
Ja sam ono za šta sam se izborila,
Ja sam ono od čega se okrećem,
Ja sam ono ka čemu sam okrenuta,
Ja sam ono što mi pripisujete,
Ja sam ono što sklizne pored, neprimećeno,
Dekonstruiši me, to je jedini intimni zahtev koji mogu da
postavim,
Dekonstruiši me,
Uzmi me književnosti
I pripremi me za ljubav

***

KO OVO NE RAZUME NE ZASLUŽUJE DA ČITA DALJE

Jednom za svagda —
Barabe ignorantske,
Vi koji ne znate kako se ulaže trud,
Vi za koje je samorazumljivo
Da čitalac ima samo prava,
Ali ne i dužnosti.
Na neki način to je test vaše dobrote.
Otidite na ulice i pogledajte.
Sednite s nekim pesnikom
I prisilite ga
Da vam kaže istinu.
Ne biste verovali,
On zna istinu
I rado bi vam je rekao
I vi biste je, mogu se kladiti,
voleli čuti,
Samo stoga
Što ne trpite radoznalost,
Jer potrebno je svaku prazninu
Koja se otvori
Napuniti vatom, zar ne?
Da se može otvoriti nova, i želja onda sklizne u beskonačnost.
Mislite da lupetam u prazno,
Ali to više govori o vama nego o meni.
Niste pažljivi, zapravo, na granici ste da budete bezobzirni,
Ne znate kako treba prisluškivati ljude
Koji očajno žele reći neku istinu o nečemu,
Pa im je neprijatno, te govore o nečem trećem.
Zato je poezija uglavnom ni za šta,
Jer mi, bedni pesnici, lažemo do beskonačnosti,
Te se može slučajno desiti da je nešto i tačno.
Čista sreća ako ne ispunjavate bazični uslov
Da prepoznate prevaru.
Na kraju krajeva, vi ne morate znati
Kad se to uopšte nije nikada ni desilo,
Posebno s obzirom na to
Da znamo, kao što je neophodno za stvaranje kvalitetne
književnosti,
Reprodukovati stvarnost bez velikog truda
Iz praznog vazduha.
Sami recite
Nije li to čarolija.
Mađioničar si
I onda ti ljudi, koje čak ne voliš,
Plate 20 evra.
Dobro znate kako se intelektualci razbesne
Kada se prisete da su manje plaćeni
Od radnika što naslažu pločice.
To je još dobro, mislim,
S obzirom na to da radnici
Vole da jedu,
Dok intelektualcima treba razlog
Da im je loše.
Mislite da je to sarkazam, ali nije.
To je tako, stvarno.
Čini vam se da ste me, možda, izgubili,
Postala sam previše apstraktna,
Što za mene znači da se opet izmičem onom
Što bih volela da kažem
Ali to je zaštićeno i neće napolje
Da me ne bi osramotilo, no ništa strašno.
S obzirom na to da me ni pre niste imali,
Za vas to neće biti neki veliki gubitak.
Mislite da sam besna,
Ali kad biste znali kakva je noć za mnom,
Bilo bi vam sve jasno.
Desi se to, taj bes,
Kad ti ujutru
Smrdi iz ustiju
I uhvatiš se za ono što
Najmanje izmiče u tvom identitetu,
I zato je najmanje stvarno,
I kažeš sebi biću pesnik danas
Da ne bih morao biti čovek,
Da ne bih morao stupiti u prazninu
I biti sav ranjiv naočigled svih.
Samo vi mislite da je to banalno
I da ne zvuči bog zna kako,
Ali u traženju istine
Na kraju dođeš do toga
Da iz iste smrtne želje
Zbog koje ljudi gaze u krivinama
I probaju heroin,
Daješ srce fantomima koji ga ne žele,
Jer su izabrali ulicu,
S obzirom na to da im dobro ide s karakterom i jaknom.
Pojma nemate koliko truda to zahteva.
Ali je i to
Ljubav neke vrste,
Mada vrlo bedna.
I upravo dok mislim
Da je to prilika
Da se jednom zauvek istinski raspizdim,
Neko kaže
Ali Katja
Ti imaš koristi od toga da si nesrećno zaljubljena
I gledaj
Već pola godine nisam napisala nijednu dobru pesmu,
Sad pak cela poplava genijalnosti niotkud.
Čovek stvarno ne zna više
Na šta da se osloni u životu.

***

ENGELS

Sa sigurnošću mogu reći
Da je jedini muškarac koji bi me mogao voleti a da se ne
primorava na to,
Friedrich Engels.
Među onima koji dele drugo mesto postoji tih dogovor
Da mogu svakog trenutka u danu,
Bez obaveze,
I bez fotografa koji bi taj trenutak sabijao u večnost,
Položiti jedan drugome glavu u naručje
I zahtevati toplinu.

Krenem u WC
Da popravim frizuru i razmazanu maskaru.
Naletim na gomilu likova pobeglih iz udžbenika za istoriju.
U uskom hodniku tiskaju se u dugačkom redu.
Guraju se
Kao da ih na kraju čeka otkrovenje ili barem pita s
borovnicama.

Osećam se neprijatno
Kad me Robespierre uhvati za okovratnik i digne me uza zid,
Pa onda mlataram nogama deset centimetara nad zemljom.
Besan tip.
Toliko krvi za slobodu govora a sad svi tajac.
Niko se ne oseća pozvanim.
U uglovima se pipkamo s ostalim gubitnicima.
Niko ne bi da predloži svoj nacrt za bolje sutra.
Od natčoveka, koji bi se iznenada pojavio
i izvukao stvar, ni traga.

Žalim Robespierra.
Onaj njegov spis protiv smrtne kazne, bio je dobar.
Ivicom dlana idem oko njegovog lica.
Nije lep, a i mnogo je puta pogrešio.
Međutim, puna sam saosećanja kad tako uzrujan stoji preda
mnom.

Pred zakonom smo jednaki,
Ali biće potrebno objasniti mu
Da i jednakost, kao sve drugo na svetu, ima negde
Svoju granicu, koja je tanušna, i jedva primetna.
Ne može me uzeti sa sobom.
Vraćam se Friedrichu —
Ničeg velikog ni u njegovoj pojavi.
Nalazim sklonište u njegovoj milostivoj drugorazrednosti,
Kao pravoverni Jevreji u senci Njegovih krila.

_______________________________________________________________

KATJA PERAT (1988, Ljubljana) piše poeziju, prozu, kao i književne kritike i druge novinarske tekstove za brojne slovenske medije.
Od 2009-2012 bila je članica uredništva časopisa Idiot. Članica je uredništva Literature, a donedavno i Airbeletrine.
Za pjesničku zbirku Najboljši so padli (2011) dobila je nagradu za najbolji prvijenac i Kritiško sito.
2014. je objavila svoju drugu zbirku pjesama Davek na dodano vrednost.
Uz poeziju, objavila je i roman Mazohistka (2018) i zbirku eseja Naredite Ameriko spet obvladljivo (2019).
Na doktorskom je studiju na Washington University u St. Louisu.

pjesme su, uz dopuštenje autorice, preuzete iz časopisa Idiot, 14/2014

sa slovenskog preveo Ivan Antić

ČETIRI PJESME MILICE BEŠIĆ IZ RUKOPISNE ZBIRKE “PRAZNA MESTA”

  • s ovogodišnjeg natječaja/konkursa Trećeg trga, kategorija “Prva knjiga poezije”, uži izbor

HORIZONTI BEZ SITNICA

Iza koraka bi izrastala hrpa cveća, ptice su razletale nebo,
oni podizali glave da se udalje od srca i divljačkog lupanja
uljeza u košu, ličnosti stranca, to su dva čoveka
još uvek ne i armija. Hrabri i pored manjka stvari,
razmahali su se okrenuti kopnu, kroz tela, poput mača,
prolazila je sredina neba i zemlje. Linija se razvlačila,
metal tanjio. Obala je odlazila najvećom brzinom ikada
neprimećenom, kada je konačno pukla. Pogledali su ka nebu
jer je vidik nestao. Cveće je preraslo u tačke nagovešćujući o kraju.
Zemlje su bile horizonti bez sitnica.
Svaki dan je dan, kao i ovaj, ali mu je barem moguće
vratiti se. Sit, raspoložen, uslužan kao mrtvac.
Začas su se ribe okolo udavile, mulj ih je usisao
i na nebu se videlo Sunce. Skupina je pošla svojim kućama,
širokim sobama i šarenim lusterima, koji kao virovi skupljaju
sate i mirise dana. Sa ivica platnenih abažura kaplju masne kiše
do prljavih kofa. Selo sa dva groblja,
gde se mucavo jeca i trava se ledi od soli,
bulji u svoje zenice kao naslikano oko.

***

BELINE

Tavanica se taložila pod crepovima. Talas je mleo more
ostavljajući dubinu nad visinom, kosio je trave iz korena:
pljuvačka u vodi ili gorušica, beleći se pena sažima mrak iz
treptaja. Smešna površina gubila je prostor u kapljicama.
Stonogo biće kretalo se levo-desno, bilo je samo jedno
od množine supstanci koje se rađaju s udaljenim šakama i očima.
Pred zimskim okom sve je jasno od beline, ali je, kao stari ožiljak
pod vrelim uljem, srce uzdržano.
Jedino dvoglavi um, budan kad je hladno, razume
zašto dna ne zadržavaju smrt, pa ipak se neće zaustaviti, ipak
može preživeti. Vatra gori i more je prazno.
Cvrkutavi zvuk propao je bezopasno kao nož u vodu.
Pogled se čauri u jabučicu kao benigni tumor.
Sunce kruto tone u melanholije svih zapremina:
siguran je, poput mrve hleba u zatvorenoj tegli džema.

***

DRŽITE POGLED USPRAVNO

Luk brodova kojim se skretalo u desno poslao je talase u lica,
sprali su nam noseve, jabučice, usne, čelo i bradu,
s glave na kojoj još toliko može izrasti
i da raste i istovremeno otpada. Zašto bismo onda rekli
bili smo srećni, tužni, uplašeni, spokojni,
upotrebljivi sebi. Udaljavaju se barke kroz sever, klimaju
poput ramena nesigurnih žele li znati ono što kažeš da moraju.
Kad se bes spusti, snizi do grudi, ukavezi se i podvije rep,
držite pogled uspravno. Za nama glasnici i svedoci ogromnih jezika
što ližu i lažu dok se ne osuše, onda tresnu o trošne drvene podove,
velike nemani, izdahnuvši hladne vetrove. Staklene
površine snega otpuštaju kucanja zatočenika pod glatkim stopalima.
Vidne gore uzdižu se pa spuštaju, nebo je jo-jo u ruci deteta.
Palube se igraju šuge s kišom.
Okrenuo se, ima li koga, svi već spavaju.
Začu se lupa sudova u potpalublju,
večera je spremna, a zatim je vreme da legne, kad se svi
skupimo i oštećen prostor pođe za Suncem.
Umoran je, zaista, treba ga pokriti,
naprečac preko njega baciti ćebe i pobeći,
kao što hladnoća dolazi kad se noć završava.

***

REKORDNE TEMPERATURE

Kad kažeš bog misliš na stvaranje, zato se moraju vraćati
zaobilazeći put kojim su došli, iako je upitno
zašto su ga pratili gledajući mu u noge.
U istoj smo kutiji s mačetom koje raste, a dozivi u pomoć
se pretvaraju u pitanja. Celina je stalna dovršenost,
uverenje da se ide ka nepovratnom, da se trenutak
kad su stigli nije odigrao pre nego što su krenuli.
I ovo leto biće rekordno vruće,
sunce će pržiti sela kao krompirovu kožu, gradove kao trulo voće,
dok se čekaju apokalipse i revolucije,
a još jedna zemlja, pesma, još jedno nebo rastu
u izdeljeni globus, da pokažem gde ostajem
ponovo živa i ponovo smrtna.

____________________________________________________________________

MILICA BEŠIĆ rođena je 1991. u Leskovcu. Studirala je italijanski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Živi i radi u Beogradu.