Svako jutro ustaje u šest.
Oblači radno odijelo. Odlazi u štalu.
Sa kravama se, kaže, najbolje ispriča.
Sa kućnih vrata žena ga doziva.
Kahva se hladi. Dok djeca spavaju, njih četvero
u sobici, govori mu da je stigao račun za struju.
Šest maraka više nego prošli mjesec.
Prije rata je radio u fabrici, imao finu platu,
čak i auto jedno vrijeme, dok ga nije prodao.
Dječija škola nije džaba. Kad mi nismo mogli, govorio
joj je, nek oni lakše žive.
K’o da lakši život sa školom dolazi. Peti im sin, najstariji,
nagodinu fakultet završava.
Mjesecima već crni oblak među njegovim obrvama
i munje iz očiju najavljuju oluju. Ko će znati šta se iza
brda njegove tišine valja, mislila je. Zato je i šutjela.
Uz tišinu dosipala mu još jedan fiildžan
gledajući ga kao što sunce gleda zemlju. U proljeće.
Kroz suhi kašalj i dim cigare govori joj da se sprema
za Njemačku. Ide na crno s bivšim kolegom iz fabrike,
B. S. On je već išao preko ženinog rođaka,
B. H., jednom u Njemačku. Drugi put u Belgiju, kad ih je
pohapsila EU policija. Ne razmišlja o tome.
Kao što nije mislio
bezglavo trčeći kroz kišu metaka i granata
kad je pogin’o mu brat u susjednom rovu.
Sve mu se sabralo u dvije riječi,
sav njegov život. Onaj prijašnji i ovaj sadašnji.
Kad legne da spava, pred očima mu slike
žene i djece, njihovih gladnih ptičjih usta
i orošenih obraza.
Dan se vuče poput penzionerskog mjeseca
u kojem penzija liježe sa zakašnjenjem.
Radi kod gazde P.B. na Čaršiji.
Cijepa mu drva. Po metru deset maraka.
Ruka, lijeva, natekla i pomodrila, ne da mu mira.
Bol toliko dubok da seže dvadest i kusur godina
unazad.
Na dan kad je stao na minu. Kad mu je ruka
jedva ostala u komadu.
Na dan kad je ostao bez većeg dijela desne noge.
Pola je osam. Žena pojačava ton na TV.
Nakon najave, udarna vijest:
u Cazinu se zapalio čovjek.
ADEM GARIĆ (1986, Doboj; Tešanj; Sarajevo; Erie, Pennsylvania), iz zbirke pjesama “SELIDBE”, Presing, 2019.
čovjek-časopis 