LIČKA DICA
pala je u vlažnu kosu modrog jezera
između obnovljene babine kuće
i koščatih stopala rasplesanog velebita
majka je potrčala spasiti je od smrti
koja se tog jutra grohotom smijala
izljevajući se iz soca babine kave
izvukla ju je pa nosila u naručju
bosom nogom gazeći svoje strahove
po makadamskom putu smrti u inat
a baba je smireno gladila život niz svoje
proročke pletenice konstatirajući kako
lička dica u jednom životu umru petput
nisam to zaboravila one godine kada je
smrt trčala po osunčanim livadama
naše obitelji ubirući mi sve koje volim
kao što djeca beru tratinčice s lakoćom
i za neku višu svrhu tako smo i mi
nizali svoje mrtve u malene vjenčiće
a ja sam tada prvi put naglas proklinjala
svoju ličku krv koja me je od majčina glasa razdvojila za još pet beskonačnih života
***
SIZIFOVA ŽENA
Kamenje s obale rijeke nosila bi kući.
Spustila bi ih na mirisne poplune.
Milovala. Cjelivala. Draškala.
Čvrsto bi ih privinula uz topla njedra.
Nježno gladeći kamen, čekala je
tratinčice što niču.
Danima joj ništa novo nije rodio kamen,
no, ona nije bila jedna od onih što odustaju.
Četkala bi ga. Strugala. Polirala. Češljala.
Privila bi ga još jednom uz jalovu utrobu.
Pa milovala. Cjelivala. Oplakivala. Grlila.
Mladost joj je prolazila uz voljeno kamenje,
no, ona nije bila jedna od onih što odustaju.
Jedne sparne ljetne večeri posjetila sam je u okamenjenom domu. Čvrsto me je zagrlila svojim staračkim rukama i prošaptala:
“Jednoga dana izrast će mu tratinčice.”
Njezine sjajne oči još uvijek pune života i dalje su sanjale cvijeće. Tada sam joj prišla bliže i potiho rekla:
“Uzaludan je posao mijenjati ljude.”
Ni tada mi nije vjerovala.
Te noći zaspala je uz kamen.
Sizifova žena.
***
ČUVARI SLOBODE
čuvari tvoje slobode, oni su što te hrane
utučeno je šaptala moja baba dok joj je od
čvrstih koštica marelica poskakivalo zubalo
čuvari tvoje slobode, oni su što te hrane
ponavljala sam si pod krovnom prozorom
očeve kuće noću dok sam spuštala zvijezde
samo bi one isprale tuđe prljave ruke s ovog
tijela sačinjenog od ostataka prerano užeglih
prerano ostarjelih, nimalo rumenih marelica
zvijezde bi ipak došle klizeći suzama sadile su
sjeme divljih trešanja pod mojom kožom da kad
u proljeće sazriju trešnje ne jedem iz zdjelice
čuvara slobode
________________________________________________________________________
MARTINA PAVIČIĆ rođena je u 1989. godine u Zagrebu. Uspješno je završila je XII. gimnaziju u Zagrebu, a neuspješno je studirala na Učiteljskom fakultetu. Piše poeziju, članke i tekstove na temu ljubavi, duhovnosti i feminizma, a trenutno završava svoju prvu zbirku poezije. Radi kao dadilja te osmišljava i piše projekte za organizacije civilnoga društva.
čovjek-časopis 