IZ OVIH STOPA
Bude me hladne, betonske krljušti. Stružu kožu. Ležim, skupljam smežurano tijelo, spokojnim kretnjama stišavam dah. Prstima milujem promrzlu mahovinu, činim je mekšom, topim je i želim udahnuti. No, njušim samo metalni smrad. Mahovina bestraga kopni, a tlo se umoči u masni želatin. Gutanjem se kroz njeg probijam do zraka. Sada mogu otvoriti oči. Duguljaste neonke zazivaju svjetlace. Sa stropa mi pogled klone ka ostatku tramvaja, praznom hodniku i sjedištima. Vozač naglo zijevnu i krenu skretati za remizu. Guram rasklimana vrata i izlazim na stanicu.
Ćutim polagano mekšanje glave, potiljak u kvasu. Utiskujem dlanove u užareni gelender. Zbog boli se lakše dozivam, brojeći udisaje cijedim mahovinu kroz zube. Muklo noćno pozorje gubi obrise. Između kapaka mi se usijeca slika mrtvog TV kanala. Boje stižu iz daleka. Čekam jarko zelenu, tražim pješački prijelaz. Desno niz ulicu svijetli trafika. Iza njenih leđa pruža se visoko stablo, grli limenu komoru sraslu u oronulu koru. Kupujem puna njedra slatkiša. Dok čekam kusur, pogled mi pada preko niskog krova, zgniječenog teškom krošnjom. Neuredan zavežljaj suhog granja zjapi iz njene guste nutrine, strši pred čelom. Šećerom jenjava bol u glavi.
Uz rijeku se žuta svjetla gužvaju u mrak. Ispod mosta vire široke, oštre sjenke. Zamišljam zvjerinja krila mitskog čudovišta, u noći dozvana u javu, kako grubo grle prolaznike na mostu. Niz njihov obod klizi riječni šum i rasipa se koritom. U stopama još osjetim prigušen drhtaj. Tutanj bojazni biva prisnijim kad čujem zvonce blizu ramena. Pored mene prolazi biciklo, u mamurnoj putanji odmiče i jenjava zveket. Tmina siše ovaj prizor, samo snažne boje košulje i ispucalih balona što se vuku za zadnjim točkom prate rupe na pločniku.
Niz most se kotrljaju bale magle. Par koraka daleka, prazna kesa čipsa se utvarno vine na vjetru. Na mostu se mrvi zrak, vrijeđa kapke. U ulici vlada zatišje. Iz mutne slike zgrada razabirem dijelove stanova. Jedna od prozorskih klupa savila se pod težinom desetak orhideja. Čini se kao da su srasle u staklo. Opet osjećam žarenje dlanova. Drobim džepove, skanjujem slabost u tih jecaj. Sve skončava povraćanjem. Nastojim biti što tiša, ne želim radoznale glave na silnim prozorima. S druge strane ulice čujem komešanje. Pod jednim prozorom neko skicira grafit. Stajem preko puta, pod izlog orhideja. Vidim ga kako crta široki, zlatni krug oko glave. Oreol se ubrzo gubi pod oživjelom masom boja.
Napuštam ga, vraćam se glavnoj cesti. Svjetla se uz put stapaju u blistavu strijelu, pastelnu žicu pod koju prislanjam tjeme. Rasanjuje me zvuk tramvaja, izgleda da onaj nije bio posljednji. Pokušavam se sjetiti šta se desilo prije remize. Kolebajući korake saplićem se i raskrvarenog koljena ipak prilazim šinama. Kroz prorez vrata proli se neonsko svjetlo. Sjedišta su prazna, barem u prvom dijelu, jer iza prvog zgloba svjetiljke ne rade. Na ivici osvijetljenog hodnika lebde dva balona, u obliku brojeva 9 i 2. Zakačeni su za palac, obješen o pupak širokog trbuha. Putnik ubrzo odvlači lice od tame, naprijed, ka mjestu gdje sam se ranije onesvijestila. Riječi su mu skrušene, zašivene u neki daleki spomen, divovsku sjenu koju nastoji prizvati:
– Gledao sam opet film o beznađu, ili je to bila hronika nepoznatog… – poznato ti je? Nego, gledao sam nedavno film: u kadru su bila dvojica braće, blijedih lica, pred blijedim zidom. Međutim… našao sam taj snimak, traka je oštećena. Između braće je najednom počeo bubriti roj sitnih, crnih balona. Upio im je lica i riječi, bio je stvarniji od njih. Greška. Štetočina. Shvaćaš?
Nakon ovoga se tišina počela prikradati, s njom i suzbijeno pucketanje u mojim ušima. Iz džepa sam kratkim pokretom uzela zdrobljene tablete i suho ih progutala. Putnik, koji nije izgledao ni kao da mu je 29 ni 92 godine, reče da ide sjesti. Potom se povukao u tamni dio, oko ugaslog lica su se caklila dva balona. Tramvaj se potom pokrenuo, a jedna prazna limenka otkotrljala se od zgloba ka tami.
Čujem mu uzdahe. Na tvrdom sjedištu počinjem osjećati sloj drvene kore. Prozor iza mojih leđa se smekšava i postaje lišaj. Prstima češljam gustiš, sve dok niz njega ne potekne bujica crnih buba. Tražim mahovinu… Iz tame se čuje pucanj. Otvaram oči, putnik je sad ispred mene, primiče dvojku ustima.
– Devetka mi je pukla. – reče piskutavim glasom. Gura mi balon u lice. Tek tad primjećujem da se tramvaj nije zaustavio na mojoj stanici. Na silu otvaram rasklimana vrata. Spokojno zatišje stanice. Otresam šake, niz jagodice mrvim potok crnih buba na beton. Sigurna od slutnji, usne opuštam u gromak, ali tuđinski smijeh. Niz pustu ulicu se pruži kričavi dašak helijuma.
__________________________________________________________________
LAMIJA MILIŠIĆ je književna, pozorišna i filmska kritičarka. Rođena je 1995. godine u Sarajevu, gdje je diplomirala filozofiju i komparativnu književnost 2016, te magistrirala 2018. na temu Joyceov „Finnegans Wake“ i McCarthyjev „Remainder“: kodiranje i jezičko raslojavanje. Dobitnica je nagrade za najbolju studenticu Filozofskog fakulteta UNSA u akademskoj 2016/17. godini, te Zlatna značka UNSA. Također je dobitnica specijalne nagrade na festivalu književnosti Bookstan 2017. Učestvovala je u Školi filmskog teksta u okviru 13. Pravo Ljudski Film Festivala. Objavljivala je tekstove iz područja književne i filmske kritike na portal Kritika.ba, te od 2016. objavljuje recenzije književnih djela u časopisu za književnost i kulturu „Život“. Kratke priče i eseje objavljuje na portalima Dunjalučar, Strane i HOĆU .ba, a pozorišne kritike u tuzlanskom časopisu “Pozorište”. Objavila je i istraživački rad Nije most budućnosti: Znanstvena fantastika Teda Chianga u časopisu „Novi izraz“ 71-72. Bavi se i književnom teorijom, ponajviše naratologijom i semiologijom, te istražuje načine prevođenja književnih formi u druge medije, kao što su film i video-igre. Sekretar je P.E.N. Centra u BiH.
čovjek-časopis 