Trebala je još pokupiti rozi pleteni džemperčić, pletene hlačice i kapicu. Isplela joj majka. Za dijete. Prvo. Mislila je da je nazove Sofija. Mudrost. Kao mudrost. Majka je plela dugo u noć. Djevojčica će sigurno lijepo izledati u tome. Nazvala je taksi. Otići će. Ipak, blizu je to. Samo nekoliko kilometara. Da majka nije nepokretna, došla bi ona. Samo da joj pošalje sms:
Mama stizem.brzo cu. za dvadesetak minuta
Do poroda je ostalo još deset dana. Nije to mnogo. Brzo će da prođe. Dok je njena majka nosila nju u stomaku, dizala je i vešni lonac. I ništa joj nije bilo. Uzet će šta treba i vratiti se. Sjediti u stanu i moliti Boga da sve bude u redu. Čekalo se devet mjeseci. Ali, sada sve izgleda tako blizu. Uzela je bijelu torbu. Iako je jesen, s prozora je vidjela navalu bijelu svjetlosti. Anđeli su se smiješili. Kiša je padala. Ona je vidjela sebe u bijeloj bolnici, na bijelom krevetu. Iznenada njena utroba se raširila. Boljelo je, ali je vrijedilo. Krv je potekla. Suze su same krenule.
Gasi televizor. Novi bombaški napadi u Siriji. Hiljade djece umire. Dječak na stolici sjedi i gleda u prazno. Gleda u nju. Ona nije prazna. Ona je puna života. Njeno dijete već ima svoj krevetić. Ići će u vrtić. U najbolju školu. Bit će neko i nešto. Možda je njenoj djevojčici Sofiji sada najljepše u utrobi. Ne zna kako je mjesto na koje dolazi okrutno. Mirna je ovih dana. Sinoć joj je pričala bajke. Sama se sebi smijala. Nije da ona vjeruje u bajke, ali nije ni da vjeruje. Ipak, ne bi ona htjela da njena djevojčica Sofija bude sponzoruša kao Snjeguljica. Osjetila je i da neće biti. Nije imala nikakve reakcije dok joj je čitala. Možda da joj večeras kad se vrati pročita nešto drugo, nešto ozbiljnije za život. Snjeguljica je sponzoruša, mogla bi joj čitati nešto od Silvije Plath. Tako su je učili na fakultetu. Ne bi ona to ni primjetila, ali šta je tu je. Može se i bez tih bajki živjeti. Ali, ne može ona njoj objasniti pod kojim je ona staklenim zvonom, i jedna i druga. A i kako bi da joj priča o smrti. Šta bi joj rekla? I smrt je postala otrcana. A možda je bolje da voli i čita bajke. Neće završiti kao ona, njena majka. Nije toliko ni teško biti samohrana majka. Obezbjedila se. I majka će joj pomoći od penzije i invalidnine. Život je sranje ako nemaš para. Ali nema veze, ona će imati svoju Sofiju i Bog će njoj dati posebnu nafaku. A možda je vrate na posao. Možda šef shvati kako je ona bila dobar radnik za tih petsto maraka. Sofiju će u vrtić, i vratit će se. Možda da ode na kurs za medicinsku sestru, pa ona i Sofija odu u Njemačku. Dobra je plata. Dobro se plaća pranje guzica.
Ona će ipak reći kako je Sofijin otac divan čovjek. Ali je sada na nebu. Neće reći da ju je ostavio trudnu. Njen otac je heroj. Neka bude tako. Rekao je da će njih dvoje pobjeći i vjenčati se. Imati topli dom i radosnu dječicu. Psa u dvorištu, i prskalicu za zelenu travu. Ona će se odreći svojih petsto maraka i biti uzorna i čedna domaćica. Donosio joj je suvenire s putovanja. Zadržala je samo suvenir iz Venecije, grada ljubavi. Uzeo taksi i iznenada otišao.
Ja nisam spreman da imam djecu. Izvini.
Svakako će je učiti da vjeruje u ljubav. Ali, ne u ovu njenu. Nego, neku iskrenu, nestvarnu.
Taksi je ispred zgrade. Polako ide niz stepenica. Komšinka se samo nasmiješila. Budalo, zadihat ćeš se, sjedi u kući, rizično je… cijeli će komšiluk brujiti o tome kako je neoprezna. Iako je već kurva. Ali ona zna da nije, samo ne može majci iskvariti. Ipak je to njeno prvo unuče. A ona njeno prvo dijete. A ovo je njeno prvo dijete.
Taksista se iznenadio kada je vidio njen stomak do vrata. Izašao i otvorio vrata. Sama je rekla da ide do majke po džemperčić. On nije na to ništa rekao. Pretpostavljala je da se to pita. Ali se nije pitao. Zamislio je svoju ženu sa njenim stomakom. On je, ipak, voli. Iako ne mogu imati djecu. Iako su probali i vantjelesnu oplodnju i prošli sve bolnice na Balkanu. Ali ako Bog da, jednog dana će imati sina. Ili kćerku. Nema veze. Samo da Bog da da je živo i zdravo. Nije bitno šta. Ali nema ništa. Samo organi. Samo se jede, pije i sere. Kada dođe kući, ona će biti nervozna. I on će. Otići će u kafanu i popiti koju.
Ponekad mu se čini samo da sanja. I da će se jednog dana nešto promijeniti. Možda trudna žena počne da se porađa u njegovom taksiju. Ovo je prva trudnica koju prevozi. Ili prva kojoj je stomak ovako velik. Uzet će dijete i pobjeći. Negdje. Daleko. Daleko od svoga života.
Prvo je počelo da boli u dnu. Crveno svjetlo. Šutnja. Da li da kaže? Možda je samo lažna uzbuna. Dešava se. Trzaj auta oteo joj je jak uzdah. Trebala bi da kaže.
Trebala bih u bolnicu. Porađam se.
Samo to da kaže i već je tamo. Bolnica je blizu. Ali ona nije spremna. Šta se ima biti spreman. To je vrlo jednostavno. To je priroda. Pukne vodenjak i dijete izađe. Budi i ono bude. A ima i carski rez. Ostat će živa. Samo da Safija bude dobro.
On je vozio kao nikad u životu. Kao da se njegovo dijete rađa. Kao da je to njegova žena mlađa za dvadeset godina. Nekada je izgledala tako lijepo i dotjerano. Crna kosa, bijel ten i crvene usne. Svi su gledali u nju. A samo ju je on imao. Sada je opet tu, ista ona njegova razdragana djevojka. Ista ona mladost koja ne može prohujati. Ne boj se, sve će biti u redu. Ja sam tu.
Koliko dugo to nije rekao. Prvih par godina, stalno je ponavljao. A onda je postalo besmisleno. Držao ju je za ruku i smiješio se.
Izvukao iz auta. Ona ga gledala. I kroz bol govorila hvala. Jer da je ostala u stanu, još teže bi bilo. Sada njena Sofija dolazi. A neki je muškarac drži za ruku. Manje boli. Učinilo joj se kao da vidi svog izboranog oca. Ista je bolnica, bljuje jetru. Drugi odjel. Oni stoje ispred. On je na morfiju i umire kao da ga nikada nije bilo. Preselio je, rodio se. Tako kažu. Pio je. Tako to bude. Sudbina.
Svukli su je. Sama je u sobi. Skopčana na žice. Gleda linije svog života na monitoru. To je bilo samo to. Uvijek neke crte koje se ne mogu preći. Doktori šapuću a ona ne čuje. Ni ne želi da čuje. Samo da njena Sofija dođe pa nekada bude šta bude. Bolovi su nepodnošljivi. Mora da ovako izgleda svako novo rađanje. Ovako izgleda kada se pupoljak otvori.
I svijet je bio nepodnošljivo bolan prije nego što je stvoren. Bože, Bože… je li ovako mora da boli…. Poslije smrti samo se zaspi, nema ništa.
Kada se probudila, osjetila je kako je plafon bolničke sobe suviše blizu. Guši je. Kao da je došla do kraja. Opipala je rukama stomak. Ali je bio prazan. Samo je osjećala jaku bol. Kao da je blizu vatre ili potopa. Ništa to nije bitno. Samo da vidi svoju Sofiju. Da je nasloni na svoje grudi, pa neka svijet ide k vragu. Ali niko ne dolazi. Sestre je gledaju, ali ona je nemoćna bilo šta da kaže. Dovedite mi moj mali život… odzvanjalo je u svakom njenom djeliću.
On je sjedio u čekaonici ne usuđujući se da uđe. Iščekivao je nepoznatog muškarca. Vidio je negdašnjeg sebe, kako juri stepenicama, sasvim otvorenih očiju i znojnih ruku, pitajući se: gdje je moja žena, gdje je moje dijete?
Sati su prolazili, ali on nije došao. Možda je na putu, možda mu nije stigla javiti.
Toliko je bio radostan zbog te nepoznate žene, zbog sebe. Ne zna da li je gore što nikada nisu mogli da imaju djecu, ili da ovo dožive. Da njoj izvade mrtvo dijete iz stomaka. Pitao je za dijete. Stavili su ga u vreću i odnijeli u poseban odijel. Zamrznuli su ga. Sada je trebalo reći toj nepoznatoj ženi da joj je dijete mrtvo, da je već tri dana kao bezvoljna masa pluta u njoj. A ona mu je pričala priče. Zvono se srušilo. I više ništa nije postojalo osim organa. Ni zvono, ni bilo koji glas. Dugo minute traju. I njega nešto probada. Trebao bi ući i reći jedno
žao mi je… u pičku materinu život je takav. Rodila si mrtvo dijete. Ali, gledaj mlada si. Možeš opet imati djece. Nemoj plakati. Moja žena i ja nemamo već 20 godina djecu. Možda i više. Pa se uvijek nadamo. Lažem, ja se ne nadam
Bolje da i od njega čuje nego od doktora. On joj može pružiti nadu. On može zvučati toplije od njih. On joj je držao iskreno ruku. Oni su je rezali. I izvadili to sad zaleđeno stvorenje iz nje. Nepoznata žena je još uvijek topla, vrela. Kroz nju još uvijek struji život.
Bilo je kasno. Mogao je da ublaži istinu. Ali nije bol. Samo je čuo njen jecaj. Samo je čuo Sofija, Sofija, Sofija… a onda je prestalo. Muk je vladao holom. Već je pala noć. Misli i riječi su utihnule.
Ona je zurila u plafon i nije mislila ni o čemu. Nije osjećala ništa. Nije željela ništa. Kao onaj dan kad ju je ostavio. Opet je bila prazna. Puna praznine. On je stajao ispred sobe zureći u njen lik. Sada mu se činila tako lijepa u svojoj beživotnosti. Zamišljao je jednu scenu iznova i iznova. Ulazi, zagrli je i kaže kako je sve u redu, kako će imati drugu djecu.
Pa Bog je milostiv. Ali, ovo je moralo da bude ovako. Jebiga, to je sudbina. S vremenom se sve prihvata. I manje boli.
Ujutro su je sestre podigle s kreveta. Ona je željela da sahrani svoju Sofiju. Bit će to mala dženaza. Tek da je dostojno isprati. Samo da se makne iz ove sobe. Sve zbog Sofije. Samo da javi svojoj majci da je dobro, da se ne brine. Majci je i srce slabo. Samo da se sjeti gdje je ostavila mobitel.
Mama nemoj se brinuti.ja sam dobro.nemoj se brinuti.molim te.jos sam u bonici.mama docu kuci.ljubim te puno
Ne može to tako. Vi ste rodili mrtvo dijete. Ono je umrlo u Vama. Tijelo ostaje kod nas. Na njeg se ne gleda kao da je ikad živjelo. Nije proplakalo.
Zagledala se u lik bolničarke, koja je već ovo izgovorila bezbroj puta.
Nije proplakalo. Nije proplakalo. Nije proplakalo. – odzvanjalo je njenim izmučenim tijelom. Bolničarka je držeći je za ramena osjetila suze na svojim rukama.
Jebem vam sve, ja hoću da vidim svoje dijete!
To što je čučalo u njoj više nije moglo biti unutra. Derala se. Htjela je da je svi čuju. Njoj, koju je ostavio kreten kojeg je voljela, koja je skupljala krpice za svoju kćer Sofiju, podnosila što je svi zovu kurvom, kažu da to što je nosila u svom stomaku, nikad nije bilo živo! U pičku materinu, nikad nije bilo živo!
Jesam li to kamenje nosila!
Takav je zakon, gospođo.
Jebem ti zakon! Daj mi da vidim svoje dijete! Pas vam mater! Bog udahne dušu četrdeseti dan! Zove se Sofija! Razumiješ! Sofija se zove!
Digla je pesnicu da udari bolničarku. Mjesto lica jedne žene koja je hladokrvno navikla na ovaj posao, vidjela je veliku vučicu koja joj grize utrobu.
Ne brinite se, sve će proći
Neće, ništa ne prolazi. Sve to ostaje, sve ostaje!!!
Osjetila je kako ga još voli. A on je ne drži umjesto bolničarke. Zamislila je njegovo lice i vidjela kako pije tonik na plaži. S nekom drugom. S nekom ljepšom. S nekom koja neće još djecu. S nekom koja zna da uživa u životu. Sve to ona nije mogla. I nije bila tamo. Bila je ovdje. Sama. Potpuno sama.
Ona joj je kao iskusna bolničarka pokušavala objasniti, ali sve je bilo besmisleno. Ispred nje je bila histerična i ranjena žena. Svezali su je i vratili u krevet. Oči su bile uprte ponovo u plafon. Imala je viziju. Sofija miriše. Tek ju je okupala. Igra se. Okolo je sve bijelo. Neograničeno. Sve sluti na apsolutnu čistinu.
Mama, mama, dođi…
On je zamišljao kako se tijelom njene kćerke igraju studenti medicine. Na policama hladnjače poredana su neproplakana tijela. Niko ih nikada nije ugledao osim doktora i studenata medicine. Oni se smiju. Uveče će ti isti studenti popiti piće ili ispušiti nargilu u baru, pričajući kakav je osjećaj prvi put držati dječije srce u rukama. Valvula, cuspis, nephro, intestimun crassum, cardia….
Vidio je veliku najlonsku vrećicu. Skalpel. Bijeli mantil. I svi su bili sretniji od žene koja je pričala bajke tom stvorenju kojem vade organe. Pušio je cigaretu za cigaretom. Negdje na parkingu. Ne usuđujući se da ode. Ne usuđujući da završi s posljednjom cigaretom.
Ona je vidjela kako Sofiju anđeli nose. Smiješila se. Bila na granici razuma. Učinilo joj se da joj se Bog smije. Učinilo joj se da samo sanja. Ona koja nije imala kontrolu nad svojim tijelom. Ona koja nije imala kontrolu nad svojim životom. Nad sudbinom. Spustila je pogled prema dolje. Iz njenih grudi curilo je mlijeko. U kateter se slijevala mokraća. Suze su bile slanog okusa. Okus pokvašenih venecijskih obala.
____________________________________________________________________
EMINA ĐELILOVIĆ-KEVRIĆ rođena je 8.12.1989. godine u Travniku, živi u Vitezu. Nakon osnovnog studija u Zenici, na istom fakultetu je i magistrirala na temu “Konstrukcija pamćenja u južnoslavenskoj literarnoj zajednici: reprezentativni modeli logorskog iskustva u književnosti”. Dobitnica je nagrade Mak Dizdar za neobjavljenu zbirku poezije, nagrade Oslobođenja za kratku priču, nagrade Festivala dječije književnosti za najbolju bajku. Autorica je zbirke poezije “Ovaj put bez historije” (Dobra knjiga, 2016). Objavljivala je poeziju i tekstove u mnogobrojnim bh. i regionalnim časopisima.
čovjek-časopis 