KRATKA PRIČA LUKE PEJIĆA

K’O ZJENICU OKA SVOGA

Jer lanjske riječi pripadaju lanjskome jeziku,
A riječi godine što predstoji iščekuju novi glas.
I s jednim okončati znači s drugim započeti.

— T. S. Eliot, ‘Little Gidding’ iz “Četiri kvarteta”

Kad sam otvorio vrata njezine ordinacije, počelo je pjevati—tako mi Gospod Bog pomogao, krenulo je pjevati.
Tako se barem činilo. Ali bio bih se zakleo, ma kockao se u desnu ruku, da je zaista tako bilo. Doduše, kada se osvrnem na cjelokupni događaj, teško je biti siguran u išta, stvarno.
Kad sam bio malen, prije tako mnogo godina—nebesa, prije čitav svemir godina, tri minute nakon Velikoga praska—imao sam u nevelikoj kući svojih starih roditelja, sada mrtvih, sad sam ja star, nešto što sam volio nazivati vlastitim posjedom: tek kutak sobe omeđen zidovima, foteljom i dvosjedom, no dovoljno velik da se u to doba u njemu izvalim na tepihu. Nije ni moj posjed bio tek neka budalaština jednog klinje—čak sam različitim drvenim bojama pisao dokumente i ugovore vezane uz taj svoj kutak, čisto u slučaju da dođe do kakve nevolje, tek toliko da budem osiguran ako mi netko dođe i kaže da se odande maknem. “Dolaze gosti, pospremi to i sjedni na kauč kao sav normalan svijet ili idi u svoju sobu”, roditelji bi mi tu i tamo rekli, a ja bih im šutke pod nos gurnuo dokument o vlasništvu koji su oni sami potpisali, i tu bi se rasprava okončala. Papiri su praktički bili potpisani krvlju, da me se tada pitalo, u ljubičastim ili zelenim ili plavim bojama, jer su oni obični crno-bijeli, isprazni papiri tada izgledali kao neiskrene uvrede od fleka kojima ljudi psuju sami sebe.
I na tom posjedu, između ostalih koještarija koje su tada imale i ime i prezime, držao sam i jednu glazbenu kutijicu, koju je prije mene posjedovala moja baka, ili tetka moje majke—počivale u miru—morao bih dobrano razmisliti. Mada, od koje god da sam je naslijedio, rekla je da je od krucijalne važnosti da tu kutijicu čuvam “k’o zjenicu oka svoga”, i bogme sam je čuvao. Teško je s takvim stvarima, doduše, ali nije ju bio problem čuvati sve dok je ona bila u miru Božjem i bez želje da se izgubi, kako to inače biva sa starim predmetima koji čovjeku nešto predstavljaju i znače; čovjek prečesto shvati mnogo kasnije nego što bi bilo ugodno i korisno da takve stvari čuvati treba, vjerojatno zato što stekne naviku zaboravljanja na stvari od kojih ne može napredovati.
No sve to na stranu, kutija je bila drvena, s kojekakvim vitičastim, ornamentalnim rezbarijama po fasadi doma majušne balerine koja je tamo prebivala, i bile su to lijepe rezbarije, nalik pismu kakvoga egzotičnog jezika, a kojima vjerojatno u opisu posla nije bilo da predstavljaju išta doli ljepote, tek da navedu čovjeka da se počeše po bradi ili gdje mu je milo i kaže, koji je ovo vrag, mhm, aha, lijepo je to sve, nije da nije. A ona maločas spomenuta majušna balerina, figurica koja nije mogla biti duža od kažiprsta omanje ruke—u bijeloj haljini od drvenoga perja i isto takvim labuđim krilima što su joj se šepirila na leđima, i s prstima desne ruke na tjemenu, kao da će zavrtjeti samu sebe—počela bi se na vrhovima roza cipelica rotirati na podiju ukrašenim minijaturnim cvjetićima koje bi i muhe pogledale posprdno i odletjele na drugi kraj prostorije ako bi tko podignuo poklopac kutije. Sasvim sitni cvjetići, ali izuzetno pažljivo prebojeni—kao i oči dotične balerine, koje su, iz nekoga razloga, bile ružičaste kao i cipelice, i koje bi me svaki put natjerale da poklopim tu vražju kutiju: trepnule bi svakih nekoliko sekundi—možda desetak sekundi, možda petnaest, ali zaista, balerini nije bilo stalo do jedno te iste učestalosti treptaja, te bi ona tako otvarala i zatvarala oči po nekoj svojoj volji.
Ne trepće li čovjek kako bi navlažio oči? Jednom, jednoga vrlo napornog dana, kada je gotovo i samo bešumno strujanje zraka u zatvorenoj prostoriji predstavljalo vanjski stresor, otvorio sam kutiju i odmah—opet—požalio, te dobrim odbrusio: “Neće ti to navlažiti te tvoje đavolje oči”—i strašnom silinom spustio poklopac. K’o zjenicu oka svoga, sjetio sam se i trenutačno zabrinuo—što ako sam je pokvario? Ali nije se ta balerina dala, nije prestala treptati. No, ono što mi je malčice diglo krzno za vratom nije bilo tek njeno treptanje, nego i činjenica da sam se obratio drvenoj napravi veličine kažiprsta omanje ruke! A glazba koja je dopirala ispod podija dotične, visoki tonovi klavira, no opet tako lagani, bila je poput kakve uspavanke—iz nekog razloga mi je nekada davno na um pao Mjesec, pa sam melodiju prozvao Uspavankom za vukove… Ta balerinina pjesma—ona mi je zasvirala pod rebrima i odbijala mi se od mjehuriće pluća kao dijete u gradu od trampolina.
Bilo je sasvim razumno, pretpostavio sam, nikada to nikome ne obznaniti, jer bi me blago potapšali po ramenu, malko se nasmiješili, rekli kroz ponešto ukočene, crvene usne, he-he, ma je li, kažeš, srce ti zasviralo klavira, ha? i odvezli me—adagio, ćaskajući usput o poljoprivredi i urodu kukuruza te godine, kao da se vozimo na kasnoproljetni piknik—najbližem psihijatru, nebitno sasvim kakvu reputaciju taj psihijatar možda ima, bio jeftin ili skup, dokle god ima čarobni štapić kojim ispisuje nazive antipsihotika. U najbližu farmaceutsku tvornicu, možda, kako bi ljudi u bijelim kutama među mrtvim zidovima, gdje se fluorescentna svjetlost prelama kroz milijune epruveta, najnoviji medikament isprobali baš na meni—na čemu bih ja, podrazumijeva se, trebao biti itekako zahvalan, ali vjerojatno ne bih bio, kako to već ide kod pomahnitalih luđaka.
Pa ako i moram na psihijatriju, rekao sam si, neka to bude kad riješim problem aritmije. Ako čovjeka zaključaju u ludnicu, a da se prethodno nije riješio aritmije, ljudi u kutama bi mu vjerojatno rekli, hmm, aritmija, kažeš, jesi l’ siguran da ta tvoja aritmija nema veze s problemima s roditeljima još iz djetinjstva koje nikad nisi riješio? Ili pak možda, nije to ništa, to je nešto što se zove generalizirani anksiozni poremećaj, koji će nestati dok kažeš “keks” uz malu pomoć benzodiazepina i antidepresiva, ništa se ti ne sikiraj, bit ćeš ti k’o novi uz malu pomoć tabletice! A kad bih ja rekao tom svom doktoru farmaceutu da sam prilično, takoreći, imun na tjeskobu, jer zaista jesam—da je ne osjećam ni kad bih je stvarno trebao osjećati, zbog čega i jesam radio gluposti koje sam radio, koje su me mogle ubiti, u najmanju ruku ugnijezditi na odjel za intenzivnu njegu, i da zbog deficita anksioznosti nisam radio mnoge stvari koje jesam trebao raditi, jer me apsolutno i istinski boljela briga—on bi mi zasigurno ispalio, sinko, ništa se ti ne sikiraj, za sve, sve, postoji solucija u ovaj našoj industriji, a ja bih mu rekao da se uopće ne sikiram, ali mi on i ne bi baš mnogo vjerovao. I onda bih, vjerojatno, zbog te đavolske aritmije otegnuo papke na neudobnom krevetu nezgodne bolnice pod vječno odmornim očima nadzornih kamera.
Međutim, bilo mi je teško vjerovati da će zvukovi melodije nestati ako nestane aritmija. Istini za volju, bilo mi je teško vjerovati da će uopće nestati ta vražja aritmija—a ni prva doktorica nije bila puna optimizma. Tako je ona, dok je kroz stakla naočala promatrala elektrokardiogram, postavljala pitanja koja nisu izazivala pretjeran osjećaj spokoja, čak ni za mene, ili je pak bilo do tona kojim je ta pitanja postavljala, kao da nije sigurna koju točno riječ da izabere ni kako da potom te riječi organizira u suvislu rečenicu.
“Hmm”, rekla je ona, jedno veliko, debelo hmm, kroz koje su se provlačili svakojaki šaroliki pojmovi, kao što su, primjera radi, sida, rak, sifilis. “Jeste li ikada doživjeli”—i tu zastane ukočena jezika pa pogleda u ružno bijelo svjetlo koje nužno isijava s bijeloga bolničkog stropa, kao da se u njemu kriju odgovori na sve zagonetke svemira, i baš kad sam ju htio upitati je li joj dobro, treba li je par put lupiti po plećima da izbaci riblju kost, ona izbljuje ostatak pitanja kao da ga se boji, kao da je nagazna mina na koju je upravo, za ime Božje, zakoračila, i to zazvuči kao agresivan pokušaj kihanja kad se čovjeku ne kiše—”infrakt?”
“Infarkt?” upitam ja nju u nevjerici.
“Infrakt, da.” Buljila je u mene kroz svoje naočale dok sam sada ja deminirano, a njoj su, dok sam ja zurio u nju ne vjerujući u kakvoj sam se situaciji uopće našao, kroz ruke ispadali—bježali po prostoriji, posvuda po đavoljoj bolnici—i elektrokardiogrami i olovke i sve moguće stvari koje bi dotaknula.
“Nisam nikada doživio… infarkt”, kazao sam ja što je pristojnije bilo moguće.
“A imate li kakvih, ovaj”, opet zakoči pa za par trenutaka kaže tiše, kao da bi nas netko mogao prečuti, “psihičkih poremećaja?”
“Molim?”
“Psihičkih… poremećaja, možda, imate li?”
“Pretpostavljam da bih trebao provjeriti kod psihijatra, tako da, ovaj, moj konačan odgovor glasi—ne znam.”
“Pa uzimate li… možda… kakve psihofarmake?”
“Ne”, rekao sam. Nažalost, pomislio sam.
“Uzimate li možda kakve druge lijekove?”
I tako se ispitivanje otezalo dok su mojoj doktorici iz ruku bježali papiri i kemijske, što je na kraju sve ispalo vrlo tragično, ne samo zbog toga što mi je najčešća misao bila ta da mi treba Xanax, nego i zbog toga što je Buljka na kraju zaključila da nema blage veze koji se đavo dešava s mojim srcem, da bi bilo pametno otići na kojekakve sistematske preglede, pa i psihijatru—čisto da isključimo mogućnost da aritmiju izaziva moje još neotkriveno ludilo, jer nikad se ne zna! i možda još nekim specijalistima, koji—poželio sam u tom trenutku dreknuti na nju—znaju koji vrag rade.
Ali mi se rastasmo prijateljski, bez suza ili krvi, protresavši su ruke kao prava gospoda—na kraju se, negdje između mojeg i njezinog “doviđenja”, nasmije kratkim zvukom nalik bojnom pokliku, kao da tjera najgoreg neprijatelja sa svoje svete zemlje—i ja potražim rješenje drugdje, u poliklinici Srce, ne zbog toga što je bolja od ostalih poliklinika na svijetu—a ja se, iskren da budem, i ne razumijem bogznašto u poliklinike—nego zbog naziva: da sam imao ozbiljnijih problema sa probavom, vjerojatno bih bio otišao u polikliniku Debelo Crijevo.
Tako me sudbina povede na prvi kat povisoke zgrade ružičaste fasade, nad čijim je teškim drvenim vratima stajala ploča s velikim natpisom “Poliklinika Srce” i manjim ugraviranim ispod, koji je glasio: “Zato što nam je stalo!”—do keša, želio sam dopisati nečime—te kojekakvim raznim djelatnostima kojima se bave i brojevima telefona pokraj svake. Nedugo nakon što sam preko pulta upitao djevojku obučenu u barem pet različitih, kričavih boja, našao sam se pred vratima doktorice H. B. I kada bi me netko upitao koliko mi je točno vremena trebalo do tamo, koliko sekundi ili minuta, ne bih znao reći; vrijeme između kao da je bilo izbrisano, kao što profesori brišu informacije s ploče prije nego što ih učenici uspiju prepisati, i kada sam se poslije pokušao prisjetiti kako točno izgleda put do ordinacije, nisam imao ni najblažega pojma. To je vjerojatno najčudnija stvar u našim životima, kada vrijeme proždre samo sebe—jesmo li u tim trenucima uopće živi? Pokušajte jednom, barem to nije teško: ustanite se sa svojih prijestoljâ i sjednite na televiziju, a onda gledajte kako se niti u svijetu uvijaju i isprepliću kao crvi u vreloj vodi i ponovno pokušavaju sjesti kako spada na svoja mjesta u vašemu svijetu.
A kada sam otvorio vrata njezine ordinacije, počelo je pjevati, to moje nemirno srce, uz onaj neprestani, konstantni, visoki ton klavira. Pjesma je bila kao igla na staklu, na mojem mozgu, a ni riječi razumio nisam, iako sam svaku od njih poznavao. Stvar je bila vrlo klimava: i prvo i drugo je zaista bilo nemoguće—i to da vrijeme ima izuzetno samoubilačke tendencije, što je također mogla biti stvar moga ludila, i da svaka ova riječ iskače iz usta osobe koja u sve to strašno vjeruje. Zvukovi su bili tako tihi, a potom tako strašno visoki, da sam se kolebao postoje li stvarno u toj nevjerojatnoj šupljini negdje u mom prsnom košu iz koje se doimalo da izlaze—ili se to ludilo jednostavno počelo seksati s migrenom.
“Dobar dan”, rekao sam i na brzinu očima opipao doktoricu skrivenu u dimu prostorije, poput poluslijepe osobe koja panično lupa dlanovima u potrazi za naočalama usred kaotične, guste ulične tučnjave, ali sve što se od doktorice vidjelo bila je njezina riđa griva—sve ostalo je ostalo skriveno u plavosivom dimu kojeg je ona rigala poput zmaja. Nemaju li oni u zgradi protupožarni alarm, pitao sam se, zar nitko ne pomisli da je izbio požar? Barem je to bila zdrava misao, sasvim opravdana pretpostavka. Dim me agresivno udarao po plućima dok sam polako koračao prema njegovom izvoru i u istim trenucima u njemu ostavljao tragove, kao tijelo u snijegu—a kad sam napokon došao dovoljno blizu da dobijem skicu njezina lica, i kad sam napokon ugledao instrumente koji su me pokraj nje čekali na metalnome stoliću na točkiće, mišićna je mašina, jadna i izmučena kakva je već bila, zabrujala kao nikada tokom moga aritmičkog razdoblja, i ja na koncu prepoznam Uspavanku za vukove dok se dizala prema dimnom stropu u krešendu.
Pretvaram se u glazbenu kutiju, bila mi je prva pomisao. Pretvorim li se u balerinu…
“Dobar dan”, odgovorila je neobično dubokim glasom ta riđokosa žena između dimova cigarete, čiji joj je žar gotovo doticao vrhove prstiju, nad kojima su se izdizali jarkocrveni nokti nalik krvlju poplavljenim bodežima, kao da su i oni sami operativna sredstva. A kad je žar progutao cigaretu do filtera, doktorica—koja nije nosila bijelu kutu, zbog čega sam joj oprostio i dim i potencijalni rak pluća—filterom udari prljavu, opušcima preplavljenu pepeljaru te mi, smiješeći se simpatično punim, lijepim usnama, rukama pokaže ležaj koji se pokraj nje prostirao. “Raskomoti se”, samo što nije pjevala, “skini majicu, lezi.” Uputi mi potom osmijeh zbog kojega mi ona glasna melodija iz kutije prsne u bubnjićima.
Pitao sam se čuje li je i ona, tu melodiju. Bila je tako glasna u svom krešendu, stotinu put glasnija nego u samoj kutijici, a da ne spominjem visoki, paralizirajući glas koji je uz nju išao; da sam ju pitao čuje li ju i ona, i da je rekla da ne čuje, ne bih joj bio povjerovao. Nešto tako glasno ne može biti nestvarno.
Legao sam pred nju, glavom pokraj kratkog stolića s metalnim instrumentima, a doktorica zapali još jednu cigaretu—smiješak je bio prisutan čitavo vrijeme, kao kada se čovjeku njegov Veliki plan ispunjava pred očima i on si ne može pomoći—a potom iz kutije izvuče dvije bijele medicinske rukavice, izriga veliku traku dima preko mojih golih prsa, koja potom probode skalpelom s onoga stolića. “Samo budi miran”, kaže pjevno, “ovo je kao ubod komarca.” Povuče rez od dvadesetak centimetara, a ja, koliko god joj vjerovao, nisam mogao ne mariti što mi se po tijelu mota tako ubojita naprava, pa makar ona bila u rukama profesionalca. Iz nekoga razloga, na pamet mi padne zmija u Edenskom vrtu. Ali dok mi se krv u potocima slijevala niz prsa dok je nasmiješena riđokosa doktorica vadila rebro po rebro te ih uredno slagala na onaj metalni stolić, ja sam bio zagledan u nekakvu rupicu u plavosivom stropu i disao onoliko duboko koliko su mi dim i njezina zamaskirana ruka u prsima dopuštali, govoreći si kao malome djetetu da će sve biti u redu. Uznemirila me ideja da će me probosti noktom, ako već ne skalpelom, no izbacio sam i tu misao iz glave i trudio se biti uzoran pacijent. Zašto se sada vrijeme ne proždre, pitao sam se, ali kako nisam znao zašto se uopće ikada proždire, kao zmija s vlastitim repom u želucu, odbacio sam i to vražje pitanje i nastavio buljiti u onu rupicu.
Kada je dlanovima primila moje aritmično srce i iznijela ga iz prsa kao novorođenu bebu koliko su joj dopuštale krvne žile, koje su izgledale kao žice za provod električne struje nad gradom, pomislio sam da ću se onesvijestiti, možda čak i umrijeti. Ovo nije mogla biti istina, jer ovo nije moglo biti moguće. Ali opet, nekako, ono je—srce, to moje aritmično srce—pucalo svoje crvene metke prema svim dijelovima mojega tijela, koprcalo se u njezinim gumenim dlanovima, treslo se poput rakuna u vreći, plesalo ritmom koji je sve više sličio ritmu one melodije. Melodija je, dakako, još uvijek bila postojana, i doktorica je zurila u srce kao da će iz njega iskočiti kakav duhovit pijanist i pokazati joj note u stilu domaćice s receptom za kolače. A onda ga je dirala dok je ono pucalo i tutnjilo kao top, dirala ga na sve moguće načine i u sve moguće točke, okretala ga i obrtala, i smiješak joj se pretvori u duboku liniju među usredotočenim očima—kao da čeka i čeka, i čeka—
A onda kaže: “Ono otkucava.”
“Ono š-što?” upitao sam ja u polutransu; stvarnost se miješala s iluzijom kao šećer sa solju, i sada je napokon sve otišlo preko granice u prostranu zemlju gdje nisam imao nikakvog nadzora ni moći.
“Otkucava. Dok ne završi. Ne postoji ništa što možeš učiniti.”
Nijemo sam ju promatrao dok je ona promatrala srce.
Potom ga je odložila na njegovo mjesto u šupljini i stala redati rebra na njihova mjesta, dok sam za to vrijeme ja gledao onu sitnu stropnu točkicu i razmišljao o tome kakve će sekunde—sekunde, jer minutâ neće biti—nastupiti kada srce otkuca svoje, i pitao sam se, koliko će mu vremena trebati da otkuca: hoće li to više biti poput rođendanskog iznenađenja s jakom bukom nakon jake tišine? ili će mi dati nekakvo upozorenje, pa makar i zvižduk? ili će pak usporavati, usporavati, dok posljednji otkucaj ne bude nečujan?
Kada je poslagala rebra i uzela iglu da me zašije, rekao sam joj da nije potrebno, da bih volio nadzirati taj svoj izdajnički mišić dok otkucava sekunde do moga svršetka. Ona kimne glavom, i dok joj se smiješak vraćao na bijelo lice, pripali još jednu cigaretu. Mahnula mi je kad sam otvorio vrata. Nije bilo nikakve očigledne sućuti, ni traga nekom žao mi je, no to uopće nije bilo ni bitno.
Dugo sam putem do kuće razmišljao je li pametno popiti kavu kad napokon stignem i neće li to srcu samo pomoći da što prije otkuca svoje—moje—ali, ako ne popijem kavu, bit će to još jedna pobjeda njegove—moje—mane, stoga sam se s ulaznih vrata odmah zaputio prema kuhinji i aparatu za kavu. Pet minuta poslije, s balkona sam, zajedno sa svojom vrelom gorkom kavom, promatrao to suludo mjesto koje me je okruživalo: kuća, stablo, kuća, stablo, čovjek, čovjek, čovjek. Kada bih opet tu i tamo postao svjestan one glazbe—a blaženi su bili trenuci kad na nju ne bih mislio—samo bi ju dodatno pojačalo naglo ubrzanje njezina udomitelja izdajnika.
Stao sam pred ogledalo i skinuo majicu, koja je sve vrijeme skrivala neobičnu scenu. Kava je svoje učinila—ali nema veze, mislio sam si. I tako je ono počelo lupati i lupati, još žešće nego prije, a ja sam to shvatio kao ono upozorenje kojemu sam se nadao, a od kojega, iznenađujuće li spoznaje, nisam imao apsolutno nikakve koristi, i samo mi je još falila balerina da manično zaigra na usavršenu melodiju. Usavršenu—tako je djelovala, kao da se melodija uselila kako bi ju usavršilo moje uporno srce nepredvidivoga ritma, što, naravno, nije imalo nikakva smisla—ali čitav scenarij nije imao nikakva smisla, stoga zašto ne otići s ludilom do krajnosti? Za minutu je udaralo tako snažno da su rebra počela ispadati jedno po jedno, dok sam ja u nevjerici promatrao. Ali barem nije bilo boli, barem nema toga, zahvaljivao sam Svevišnjem i svim njegovim svecima. Ali ta je luda stvar podivljala, borila se sama protiv sebe, i osjećao sam kako se sve urušava—ona je neku moju apstraktnu budućnost, koju sam uobičavao graditi ciglu po ciglu kada ne bih mogao zaspati, rušila maljem kao bijesno dijete što ruši majušne kuće od kockica. I divljalo, i divljalo—i dok sam ja rukama hvatao rebra, ono je samo iskočilo, palo mi na dlan kao masivna lopta, koprcalo se kao divlja, ljigava riba.
Napokon—bilo mi je jasno kao dan—još samo nekoliko otkucaja i gotovo. I nisam li bio u pravu: posljednjih nekoliko otkucaja, od kojih je, bio sam siguran, drhtala čitava soba—ali bilo je teško biti sasvim siguran u bilo što u tim strahovitim trenucima kada sam imao osjećaj da me razapinje vlastito tijelo—nešto je počelo grepsti—eksplodirat će, pomislio sam zabezeknut—zabijati iznutra male iglice, bušiti iz uništene unutrašnjosti mišićne zidove tog organa, i kad je konačno eksplodiralo, kad sam pomislio da sam mrtav, iz arbitrarno prosječenih vratašcâ izleti roj cvrkutavih, plavozlatnih ptičica i kaotično se raširi prostorijom, marširajući u zraku nalik kakvoj vojci, tu i tamo se amaterski zabijajući u moje bijelo lice, koje je bazdilo po nevjerici. Dok je Uspavanka za vukove još uvijek svirala, usađena u kratku drvenu daščicu, s istim onim roza cipelicama i roza očima, preko kojih su se tu i tamo spuštale vjeđe, iz mišićnog organa polako istupi balerina u istom onom rotirajućem plesu, kao kukavica iz onih starih ura koja zaključava stari i pozdravlja novi sat.

________________________________________________________________________

LUKA PEJIĆ rođen je 14. veljače 1996. u Slavonskom Brodu. Završio je Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Od osnovne škole pokazuje zanimanje za književnost, a prvu književnu nagradu za najbolji literarni rad osvaja u gimnaziji. 2019. konkurira za književnu nagradu Prozak za najbolju kratku priču. Objavljivao je esejistiku za časopis Dunjalučar. Bavi se uredništvom i prevoditeljstvom, a u slobodno vrijeme vodi i blog Bibliopolis (www.bibliopolis.home.blog) posvećen književnoj kritici.