STIPANČICA
čekam poštara ili oca
pismo ili glavu,
bacam novčić
koji nestaje u zraku
zrak je topao,
tople su i žene sa žuticom
štogod one čekale
nosi iste naslove
“propast senjske obitelji
zapravo je propast očeva i
hladnih sinova ili
kako uložiti u mađare”
jednom je ante priznao
naša kći ima temperaturu
naša kći slaba je kći
naša kći i nije toliko naša
***
RACINE, BEDRA
ne smijem gledati bedra,
stoji u statutu samokontrole
“oči-bedra-batina”
udžbenik kaže: “bedrene su kosti najčvršće u tijelu”
ne znam što teorija kaže
o mojemu moralu
“trebam li čvrsto mrziti”?
protiv statuta:
“u susramlju dodirnih ploha
naša su bedra ona koja se
najviše dodiruju i najviše srame”.
***
PROUST, PROSTO
možemo se složiti
da su čajanke bez čaja
najbolje čajanke,
da se na takvima tvrdi:
”ovaj čaj nije dovoljno zaslađen
kako da se prisjećam
ako nema šećera?”
nema ni keksa,
lipe ne rastu u dvorištu,
ispod čega me majka
uopće nije ljubila?
jednom sam slučajno
pripremio čaj,
prisjetio se zašto ga ne pijem
i zašto su moje čajanke
uvijek uz litru rakije
____________________________________________________________________
FILIP MARKOVIĆ rođen je 2000. godine u Zagrebu, živi u Novim Jankovcima, slavonskom selu pored Vinkovaca. Nakon završene Gimnazije Matije Antuna Reljkovića u Vinkovcima upisuje Rudarsko-geološko naftni fakultet u Zagrebu. U srednjoj školi intenzivno počinje pisati poeziju te tako za rukopis “Pantera” 2019. godine osvaja drugu nagradu na Goranovom proljeću. Iste godine sudjeluje na smotri LiDraNo. Na vinkovačkoj pjesničkoj manifestaciji Jutro poezije u sklopu Dana Ivana i Josipa Kozarca osvaja prvo mjesto.
čovjek-časopis 