Month: April 2020

S DRUGE STRANE OŽILJKA

– Idiote! Mogao si nježnije otvoriti taj prozor. – pomislio je gušter u trenutku u kome je ostao bez repa. Njegov krik probudio je uspavane bube na starim želuzinama. Čak je i puž zakačen za jednu od letvica pružio svoje rogove i naćulio ticala. Rep se grčio i koprcao, odvojen od tijela kome je donedavno pripadao. Činilo se da je čovjek koji je počinio nedjelo zastao dirnut nekom malenom žalošću koja je trajala tek toliko koliko je bilo potrebno da se pronađe neka lopatica kojom bi gušter bio izbačen iz bijelo okrečene sobe koja je mirisala na lavandu.Naga žena sjedila je na krevetu i vrištala:
– Izbaci ga! Izbaci!
Kao da jadniku nije bilo dovoljno što je raspolovljen, bolje rečeno rastrećinjen, jer je rep činio trećinu njegovog tijela.
– Treba očistiti šiblje oko kuće!- rekao je čovjek i pomeo guštera s prozora zajedno s njegovim repom koji se i dalje trzao, zaprepašten iznenada stečenom neovisnošću.
– Dvorište je zapušteno. – rekla je ona.
Gušter se s mukom pomicao po travi i trpio sažaljive poglede skakavaca.
– Obogaljen sam! Moj život je izgubio trećinu svog smisla!- premetao je u glavi mučne misli i pokušavao otići što dalje od repa koji više nije bio njegov.
Zbunjeni ga rep nije ni pokušao slijediti.
U daljini se moglo vidjeti more obrubljeno maslinama i siluetama starih kućica od kamena. Vjetar je, kao neki obijesni ždrijebac, jurcao između oblaka i raznosio ih kojekuda. Ponekad se zavlačio u šarene ručnike na obali ili tjerao ukočena tijela suncobrana da mu se predaju u zagrljaj.
Čovjek je pogledao ženu i rekao:
– Danas bi riba mogla trzati kao luda.
– Svašta ovim svijetom luta poluludo!- dobacila je i ustala.
Zrikavci su već pjevali. Miris mora miješao se s mirisima biljaka koje rastu samo u ovome kraju svijeta. Obogaljeni gušter sklupčao se na kamenom zidu i liječio suncem. Rep je počeo lutati kroz travu. Trznuo je poskoka koji je drijemao u grmlju.
– Briši mali!- prosiktao je rogati kralj a rep mu se, brže bolje sklonio s puta.
Napredovao je sporo. Osjećao je, uprkos svemu, kako je pun nekih novih mogućnosti, nečega što bi moglo biti drugačije, bolje.
– Nemam ime! – pomislio je. Nemam ni glavi ni noge ali, sve bi to moglo narasti baš kao što će i gušteru narasti novi rep. On me nosio na mjesta koja su pripadala velikim stvorenjima. Njihove kuće mirisale su na nešto toplo. Možda, ako budem imao malo sreće i ako se dovoljno dugo budem održao u pokretu, pokrenem procese obnavljanja koji će od mene stvoriti cjelovito biće. Moram biti uporan.
I tada se začela ta misao da bi na mjestu na kome se razdvojio od tijela jednog malenog guštera moglo izrasti novo, moćnije biće čiju sudbinu neće određivati veranje po želuzinama.
– Možda s te strane naraste poskok?
Brzo je odbacio tu misao. U svom oslobođenom svijetu želio je bića koja ne gmižu, koja se mogu nositi s čovjekom pa čak biti i moćnija od njega.

– Miriše!- promrmljala je žena i prihvatila šalicu iz koje se izvijao dim.
Čovjek je zapalio cigaretu i počeo petljati oko udica.
Gledala je kako veže prozirnu nit. Izgledao je sasvim predan onome što čini. Sjedili su zajedno a opet i nisu. Ne, nisu bili zajedno.
On je, možda, i sjedio tu ali se zato ona stalno vraćala istim putem do onog mjesta u vremenu koje su oboje pokušavali izbrisati, zaboraviti. Pokupila je posuđe i počela spremati stvari za plažu.

– Danas bismo mogli na stijene pored uvale. Čini se kao dobro mjesto. – dobacio je ne dižući pogled.
– Idemo na stijene !- složila se i počela nanositi kremu za sunčanje.
Onda je, sasvim neočekivano, stala između njega i prozora.
Na sebi nije imala ništa. Bjelina njezinih dojki prelazila je u tamniju nijansu na dijelovima kože koju nije pokrivao kupaći kostim. Nije to bilo savršeno izvajano tijelo. Stisnuo joj je bradavice i primakao usne. Ona je izgledala kao da je svaki njegov dodir boli. Podozrijevala je kako on u cijelu igru, kao začin, miješa slike djevojaka čije grudi strše u zrak kao da su namagnetisane. Njegov se rep podizao njušeći u zraku kao da pripada nekom drugom biću. Gledala je u mislima njegov falus kako odmiče od njih dvoje. Prodirao je kroz vrijeme i prostor u žene koje su se smješkale očima punih značenja. Vlasnice uskih prolaza skrivenih u čipkastim gaćicama koje su se nazirale ispod suknji, zategnutih hlača, klizave i tople, svijale su se oko njega i pružale mu užitak. Bio je to svijet odmetnika u koji ona nije imala nikakav pristup, svijet odsječenog repa koji pripada biću koje traži nešto što mu ona ne može ponuditi. Imala je samo to svoje mekano, nabujalo tijelo i svijet unutar njega. Osjećala je njegovo uzbuđenje više nego svoje. Legla je na izgužvanu posteljinu u nadi da će prizvati sve to što je bilo u njegovoj glavi u svoju vlastitu vaginu. Zamislila je da su na nekom drugom mjestu. Osjetila je kako joj sokovi nadolaze iz dubine tijela iz nekog skrivenog izvora u materici.
– Kako si topla, vlažna. -stenjao je sve dok se iz njega nije izvio uzvik olakšanja.
Otvorili su oči. Nadvio se iznad nje i gledao je pogledom punim nježnosti, pogledom koji je u tom trenutku pripadao samo njoj. Bio bi to savršen trenutak da joj je pošlo za rukom ušutkati glas koji ju je natjerao da ustane i bez riječi ode iz postelje dok je njegov pripitomljeni rep još uvijek grcao bisernim suzama.
Gušterčić je te večeri doživio čudesan preobražaj. Na mjestu na kome je nekada nosio rep počelo je nicati nešto. Nekakvo biće se izdvajalo iz tijela koje je nosio i raslo u svojoj neobuzdanoj želji da se ostvari u prostoru. Podizao se s kamena. Koža mu se rastegla sve dok nije počela pucati. Mišići su mu bujali hranjeni čudesnim moćima. Kamen se izgubio na tlu ispod tijela u koga su bile usađene tamne oči pune neke neviđene jeze. Biće mraka bilo je sasvim dovršeno kada su svilene haljine noći protkale prve niti zore. Odšunjalo se u kamen i uplašilo poskoka prije nego se vinulo u zrak i nestalo.
Rep je umirao. Posljednjim snagama poželio je da ima ime, tu jednu riječ koja bi ga proglasila cjelinom. Dobri duh masline nadvio se nad njegovim samrtničkim trzajem i prošaputao nešto što nije moguće izgovoriti jezikom ljudi. Trzaji su prestali. Jedna mrvica života bila je oslobođena.
Žena je, idućega jutra, ustala s kreveta i otišla u kupaonicu.
Mobitel u sobi oglasio se temom iz filma Dobar, loš, zao. Zastala je osluškujući žubor njegovog glasa s druge strane vrata.
Posljednjih se mjeseci pomoću tog zvuka aktivirala inkvizicijska sprava za mučenje. Kad god bi njegov mobitel zacvrkutao, neki pokvareni vremenski stroj vraćao ju je u onaj trenutak u kome je nepoznati ženski glas zarezao u nježno tkivo njezine bajke i nevidljiva ruka kidala joj je utrobu.
Od tada je putovala mučnim stazama zarastanja kroz svijet koji je odjednom postao divlje, nepredvidljivo mjesto naseljeno dobrim, lošim, zlim kaubojima. Stvarnost se izobličila u krajolik kome više nije bila dorasla. Činilo se da su je presadili na neko strahovito iskrivljeno mjesto na kojemu je neprekidno osjećala bol i sumnju.
Podigla je ručicu tuša. Voda se slivala preko njezine kože nježno, ohrabrujući. Obukla je haljinu i smirila misli.
– Idemo li?- pitao je on.
– Samo trenutak!- dobacila je u žurbi.
More je bilo mirno.
– Kao ulje!- rekao je i počeo vaditi ribarski pribor iz torbe.
– Idem u vodu!- rekla je i stresla se kada su joj stopala potonula u plićaku.
Nakon nekoliko koraka punih oklijevanja zaplivala je prema pučini. Iz dubine se podiglo biće s tamnim očima. Zatvorila je oči. Zavlačilo je svoje duge ruke duboko u njezinu nutrinu. Zdjelica njezinog uma razmakla je kosti i bol je lagano kopnila dok je biće odmicalo s nečim tamnim u naručju. Tanka nit nalik na pupčanu vrcu svjetlucala je na površini valova.
Čovjek je mahao s obale pokazujući joj ulovljenu ribu koja se koprcala na vrhu udice.
Negdje, na drugom kraju svijeta, u gustoj krošnji divlje, okalemljene kruške, zlatni plodovi mamili su ptice. Ona se njihala skrivajući duboki ožiljak omotan godovima i rađala, do iznemoglosti.

__________________________________________________________________________

JAGODA ILIČIĆ rođena je u Tuzli 23.9.1972.
Objavila zbrike pjesama: Snovi sedefaste školjke, Vanilla, med i suncokreti, Pjesma ribareve žene.
Romane: Kako preživjeti smak svijeta i Čovjek koji je imao loš dan
Knjige za djecu: Nisam kriv što sam krokodil, Brkovi od kečapa, Školske bajke, Uspavanka za knjigosaura, Put u središte priče, Pričala nam teta Knjigolina
Nagrade: Zija Dizdarević, Marko Martinović Car, Nagrada Društva pisaca BiH, Nagrada Fondacije za izdavaštvo BiH, Mali princ za najbolju knjigu u regiji.
Autorica čitanki za osnovnu školu, tv emisija za djecu.