Bilo je to vrijeme kada sam pisao gomilu novela, koje su mi izlazile u velikim nakladama, i kada sam se zaljubio u nju. Inače, ja sam svemirac i kod nas krajolikom prevladavaju žitna polja žute boje koja su uvijek bila žuta i sa kojih se posebnim poljskim vozilom usisavalo zrnje, nakon čega bi na njihovu mjestu potom raslo novo te koja su počinjala od cesta do daljine od nekoliko obzorja… četiri, pet. Ona nije bila iz svemira i tamo su prevladavala zelena žitna polja koja nikad nisu žutila. Zrnje je brao, isto kao i u svemiru, usisnik zrnja koje bi naknadno zorilo te bi na ogoljenim klasju raslo novo zrnje zelene boje. Bila su smještena na pristojnoj udaljenosti od cesta. Kad sam je prvi put ugledao sa njezinim društvom koje je poznavao moj prijatelj sa kojim sam te večeri izašao vani u potrazi za svim onim za čim mladi tragaju, pomislio sam kako je lijepa. Nikada nisam vidio ljepšu. I dok je malo govorila, dala se vidjeti njezina čestitost, zdrav razum i zavidna intelektualna kapacitiranost. Moje ljubavi su inače bile snažne i velike te isto toliko neustrajne. Pomislio sam, gledajući je, da bi sa njom moglo biti drugačije. Nakon nekoliko mjeseci, kupajući se u jednoj uvali podno mog kvarta i bijele petokatnice u kojoj sam živio od tođenja, nježno sam dotaknuo njenu ruku i tu je počelo. Bilo mi je zanimljivo da kad bi je god upitao zašto je kod njih van svemira žito uvijek zeleno, ona bi se blago nasmijala i napravila pokret kratko i lagano podižući ramena uz niječno mahanje glavom. Kasnije mi je njezin ujak ispričao priču o permanentno zelenom klasju, njegovom biološkom ciklusu i ulozi u životu izvan svemira, kao i njegovoj pristojnoj udaljenosti od cesta kojem nije razlog niti neka prometnograđevinska, niti biolotehnološka strategija već kulturološki od izvansvemirskih vremena velikih starih kultura koje su nosile za buduća pokoljenja materijalne i pisane dokaze kao i otvaranje prostora istraživanju i tumačenjima civilizacijskih općih mjesta i njegova pandana naše svemirske kulture, npr. one frankokantabrijske vezane za slikarstvo i uopće vizualne umjetnosti. Nju sam upoznao sa Majkom i Ocem i ona mene sa svojima. I jedan dan je pila prvi put kavu sa mojom Majkom koja me dojila držeći me naslonjena glavom na svoju desnu dojku. Mi iz svemira smo se dugo dojili. Ona je to znala i nije bila niti iznenađenom niti joj je smetalo. Ona se dojila kao nesvemirka 18 mjeseci i to je u njenom svijetu bilo, može se reći, pomalo neobično i više nego uobičajeno. Otac je bio na putu i nadgledao izgradnju ukopnog vojnog objekta kojeg je i projektirao. Ljudi iz okolice gradilišta, koje je bilo uz more i gdje je uvijek puhao jak sjeverac, donosili bi Ocu na poklon uglavnom neku ulovljenu ribu, gotovo uvijek ugore i katkad školjke. Najčešće kamenice. Dok su njih dvije pile kavu, Majci se iz mojih usta izlilo malo mlijeka i ta zmijolika odtoka je kliznula te pokapala preko mrežice neočišćeni očev crni Braun koji je bio na stoliću uz rub trosjeda gdje je Majka sjedila. Nastavila je sa dojenjem i rekla da nije nikakav problem. Zazvonio je telefon također postavljen na stoliću gdje i očev crni Braun. Mama je podigla slušalicu. Zvao je Otac i rekao da se vraća večeras oko sedam. Rekao je i da donosi dva velika ugora. Majka je završila sa dojenjem. Sjeo sam nasuprot Majke. Ona, moja ljubav, uhvatila me rukama za moju desnu ruku. U tom trenu sam se sjetio moje ljubavi iz srednje škole sa kojom sam išao i u vrtić. Sjetio sam se kako smo slikali gusto žuto polja sa debelim crnim stupovima na kojima su bile razapete crne debele žice. Nebo je ostajalo neuslikano boje sivog kartona na kojem smo to slikali. Pomagali smo i drugima da slikaju ta naša uvijek žuta svemirska polja žita. Prenula me zvonjava na vratima i ona se trgla i ispustila na tren moju ruku prekinuvši nekakav razgovor koji je vodila sa mojom Majkom. Poslije mi je rekla da su pričale o mojim novelama. Majka se digla i otvorila vrata majice sa vlažnom flekom mirisa mlijeka kojim me dojila. Ušao je Otac i mirno pozdravio tek lagano uzdahnuvši te dodavši Majci najlon vreću sa dva ugora. Otac je skinuo mantil i otišao do zahoda i kupaone dok je Majka brzo odnijela ugore u kuhinju. Vratili su se oboje u isto vrijeme do dnevnog boravka. Otac se nasmijao jer mislim da smo Ona i ja izgledali pomalo zbunjeno i prestrašeno. Pitao je kako smo i što radimo. Ja sam rekao da pišem o našem žutom svemirskom žitu. Ona me lagano cimnula lijevim laktom stojeći mi sa desne strane. E da. Zapisali smo se kod matičara idućeg 26-og. Subota. Mama se lagano nasmijala onako od dragosti i pogledala prema Ocu. Otac se također lagano nasmijao i rekao dobro i bravo. Iza toga smo se svi onako lagano nasmijali i opustili muskulaturu bez riječi. Onda je Otac zaključio kako je izvan svemira pristojno odmjerena udaljenost zelenog žita od cesta izvrsno rješenje.
__________________________________________________________________
DARKO ALFIREVIĆ (Split, 1964.) je splitski umjetnik i doktor medicine, specijalista patološke anatomije, subspecijalista hematološke patologije. Već desetak godina radi kao predstojnik Kliničkog zavoda za patologiju, citologiju i sudsku medicinu Sveučilišnog kliničkog bolničkog centra u Mostaru.
čovjek-časopis 
Odlicno. 👏😊
LikeLike