Žan je odahnuo; otac je ponekad znao zbog takvih riječi – obiteljskih obveza, ručaka, blagdana, zajedničkih izleta i sličnoga – konkretno gnjaviti. Vjerojatno je pomagalo što su išli prošli tjedan i vjerojatno su onim neuspjelim polusatnim obilaskom svoju dužnost obavili.
No, bar za nekoliko mjeseci, već za prvi studeni će ih opet siliti na hodočašće od groblja do groblja, po tragovima kostiju i krvi predaka i daljnjih srodnika, koje ni sam nije nikad sreo ni upoznao. Žan je taj morbidni izlet, koji su obično obilježavale magle, hladnoća i rominjanje kiše (uvijek rominjanje, nikad pravo nevrijeme) zadnjih godina nekako uspijevao izbjeći. No sad će biti teže, od pogreba je prošlo tek nekoliko mjeseci i prve godine se na slične rituale možda gleda malo strože nego inače.
Kratak pisak ga je upozorio na primljenu poruku; iz džepa je potegnuo telefon, začuđeno se namrštio i poslije kraćeg razmišljanja odgovorio. Potom je ustao s kauča i brzo otišao u svoju sobu, prije no što se Mojca stigla transformirati u svoju ulogu amaterske gatare iz taloga kave, što bi na vlastito veselje i gnjavažu drugih ponekad činila. Sada je okrenula vlastitu šalicu na tanjurić te pomalo sumnjičavo pogledavala prema njima.
Željela je, naravno da se željela malo poigrati, na dnu Tonetove šalice otkriti strijelu, na stranicama razaznati obrise zapaljene kuće ili što malo manje očito, malo više simbolično, pa ipak dovoljno jasno. Tone se tomu njezinomu, naravno, uvijek ponovo izrugivao – poslušao bi; odmahivao rukom kada bi rekla što lošega, zadovoljno kimao kad bi predviđala sreću.
Ponekad bi pogodila, ponekad ne; u svakom slučaju, to ide u dvije faze: najprije moraš vidjeti i raspoznati što smećkaste mrlje uopće predstavljaju, te je potrebno ono viđeno još riječima obrazložiti.
Ni sama nije zbilja vjerovala u sve to zajedno, bilo joj je zabavno kratiti vrijeme nagađajući što će donijeti budućnost. Unatoč tomu nije nikad izmišljala stvari, uvijek je pokušavala reći istinu, jednostavno ono što joj se činilo da vidi i što je zaključila da znači. Toliko praznovjerja je u njoj ipak bilo i zato se oduprla iskušenju da se našali. Zato, a i zato što nakratko nije znala što da izmisli da bude dovoljno uvjerljivo.
Okrenula je svoju šalicu. Na tanjuriću je bio uobičajen polukrug, koji nije govorio ništa. Možda mjesečev obod. Iako je krug bio skoro previše zatvoren; rastrgana kružnica bez očite sličnosti s bilo čim osim samom sobom.
Zavirila je opet u šalicu. Tu je sad bilo malo zanimljivije: ugledala je psa, njegovu glavu, zapravo. Zatim drvo, nagnuto drvo, koje se naherilo kao da će svaki trenutak pasti. I pticu nad njim; ptice su se uopće pojavljivale vrlo često. Na dnu je bilo lice, patničko, lice koje viče, lice sa široko otvorenim ustima – malo nalik onomu s one poznate slike, čiju reprodukciju je Tina imala dugo vremena nalijepljenu na svom ormaru.
Sve zajedno je bilo previše, ona nedovoljno raspoložena da bi joj se zbilja htjelo povezivati stvari u smisleno objašnjenje.
Tone je jednim okom gledao ekran na kojem je žilavi Namibijac još stajao na nogama, a drugim okom škiljio prema Mojci; htio ju je pitati što vidi u svojoj šalici, ali onda bi još mislila da shvaća njeno čaranje ozbiljno.
Radije se prihvatio nacrta obnove kuće; ovaj vikend ionako neće moći učiniti puno, pospremit će i počistiti po sobama, toliko da se da normalno spavati. Ako bude vremena, možda će još urediti okolicu: pokositi i posjeći razraslo grmlje pred hižom. Nešto više vjerojatno neće stići.
Bolje da si još jednom sve točno pogleda, možda fotografira. Ne smije zaboraviti uzeti fotoaparat. Potom će izraditi precizan plan: što, kako i kojim redom. Onda izračunati koliko bi sve zajedno stajalo, naravno. Odjednom neće ići, to mu je bilo jasno. Ali za dvije, tri godine to će biti najljepša hiža u okolici! Malena, lijepa, ugodna. Dovoljno je blizu doline i dovoljno osamljena da imaš mir kad hoćeš. S lijepim crvenim krovom, žućkastom fasadom i bijelim obrubima oko prozora. Tako svijetla, malo suvremenija, ali još uvijek domaća. Onda Mojca ne bi više prigovarala kako je sve neuređeno, primitivno i prljavo.
I Žan će ga moliti da dođe onamo s kolegama na par dana tulumariti. Ili s kakvom curom na dopust. I Tina bi išla na vikend te u miru slikala; koliko on vidi, ona ima ruku, samo nema vremena i posve nema uvjeta da bi se tomu ozbiljnije posvetila. Šteta bi bilo da ne razvija svoj talent ako je već odlučila ići u tom smjeru…
Kad kuća bude sređena, svi će ušutjeti, čak će i Igor morati zatvoriti svoja velika usta; iako zapravo niti ne govori toliko, samo uzvišeno diže onaj svoj dugi nos, kao da je u najmanju ruku milijarder. Sad vrdaju, sad izbjegavaju, a poslije će im biti žao što nisu htjeli više pomagati! I susjedi i svi drugi u selu, koji gotovo na sav glas ogovaraju kako Arčnikovo propada, neka si sad daju oduška, poslije više neće moći!
“Naj, naj! Buju još vidli!” naglas je zamumljao po domaće, a Mojca ga je začuđeno pogledala.
U tom trenutku je Antonija Krničnik široko otvorila oči.
Ljepilo, kojim joj je Peter Kotnik spretno zalijepio kapke, inače je uvijek držalo; pogrebnik je dobro znao svoj posao, na koncu konca, na ukupno zadovoljstvo mještana obavljao ga je dovoljno dugo da je naučio par trikova kako urediti mrtvaca da ne zijeva, da ne otvara oči ili da drugačije ne uznemirava djelatnike na pokopu.
I ako je varao pri debljini i vrsti drveta za križ, kvaliteti tkanine za tapeciranje, na pijesku za posipanje grobova i na skoro svim drugim stvarima, prema samim se truplima ponašao s puno poštovanja; u zamjenu za posrebren ručni sat, zlatni lančić ili prsten nudio im je najbolju skrb koju je mogao i za koju je bio sposoban. Tako ni kapke nikad nije lijepio nekakvim jeftinim, nego je uvijek koristio prvoklasno univerzalno ljepilo, koje je u malenim tubama nabavljao preko granice u maloj specijaliziranoj trgovini u Schwanbergu. Ne, za otvaranje očiju Antonije Krničnik nije bilo krivo loše ljepilo; ono je uvijek držalo, nego se tanka, oštećena koža na kapcima predala raspadanju, pokidala i pomaknula nagore kad je rub gornjeg kapka s trepavicama ostao čvrsto prilijepljen o donji. Ono što je pri svemu tome bilo najviše iznenađujuće je da su lijevi i desni kapak popustili skoro istovremeno, s razmakom od sekunde. Antonija je sada mutnim očima, koje su se već sasušile i propale duboko u očne duplje, slijepo zurila u tamu, onkraj koje se jedva dvadeset centimetara iznad njezina lica težina zemlje i kamenja upirala u tanku smrekovu daščicu, iznutra presvučenu sintetičkom kineskom tkaninom, izvana spretno prebojanu i prelakiranu da izgleda poput masivnoga drveta.
prijevod sa slovenskog: Žarko Milenić
___________________________________________________________________
TOMO PODSTENŠEK (Slovenj Gradec, 1981.) piše kratku prozu, romane, dramske te tekstove za djecu. Svi njegovi tekstovi izazvali su značajnu medijsku pažnju te bili dobro ocijenjeni od kritičara, ali i prihvaćeni od publike. Romani »Sodba v imenu ljudstva« (Presuda u ime naroda) te »Papir, kamen, škarje« bili su nominirani za nagradu Kresnik za najbolji slovenski roman godine. Preveden je na hrvatski, mađarski, srpski i makedonski jezik, a jedan je i od glavnih organizatora Alpe-Adria festivala prihajajoče literature (Alpe-Adria Festival of Forthcoming Literature), koji se održava u Mariboru. Urednik je elektroničkog književnog časopisa arslitera.org. Živi i radi u Mariboru.
čovjek-časopis 