ČAJ OD BAZIČNE NELAGODE
Ne znam čemu taj izbezumljeni pogled, Julija.
Poznaješ me dobro.
Poznaješ svu moju nesposobnost da zadržim čovjeka,
da mu pružim zadovoljstvo,
da ga natjeram da ostane doma.
Takvu bliskost ni s rođenom majkom nikad osjetila nijesam.
Znaš da posrćem, da dižem tenzije, da pravim dramu tamo
gdje drami mjesta nema.
Poznaješ me dobro, djevojčice s plamenom u kosi.
Svu svoju providnost stavljam sad pred tebe.
Očaj se upali kad ugasim male lampe.
Snagu položim na jastuke kojima se opkolim da ne budem sama.
Dušu sam već poklonila onima koje sam otrgla od sebe.
To me drži budnom. To me ispunjava dok me praznina udara po nosu.
Znaš da loše kuvam, sigurna sam da ti je pričao o tome.
Kako mu se gadi nezačinjena hrana i mirisi nezadovoljstva u njoj.
Da sam još uvijek tu zbog malih stopala koja tapkaju u mjestu,
a ne zbog velikih kojima je potrebna njega da bi ličila na nešto.
Neopleglane košulje, posoljene kafe, pune pepeljare.
Priznajem, nemarna sam.
Ova naša čajanka je jedino na šta sam fokusirana
u posljednje vrijeme.
On bježi.
Isklizava iz moje svakodnevnice,
ignorišući da je moja svakodnevnica naša,
jer se njemu to može.
I onda ga nema.
Ti ne znaš kako nedostajanja vrište, Julija.
Ti ne znaš kako želja ostavlja za sobom sluzav trag.
Neugašene strasti evoluiraju i postaju neukrotive zvjeri
koje bi se i iz lanaca oslobodile,
jake, nezavisne, kao žene koje cijepaju drva.
Ti svojim djetinjim pogledom ne možeš da obuhvatiš
ni pola onoga što ja moram da provučem kroz prste svakodnevnice.
Džaba pušiš kurac kao suicidalna žena, Julija.
On će se vratiti u toplo,
jer ljudi uvijek, to je zakon prirode, ne izmišljam,
traže svoje mjesto u toplom i u blizini vode.
Ti nijesi ni voda, već vodopad,
bezbojni mlaz koji će ga uvijek vući na dno.
On je svoj tamo gdje mu ne smeta čarapa iz koje viri palac,
svoj je tamo gdje podiže noge na sto dok gleda skijanje,
tamo gdje mu nije važno je li se okupao danas ili prije tri dana.
Svoj je uz mene. I njih. Stopala koja tapkaju u mjestu.
Ne prepoznaš licemjera kad ga vidiš, Julija.
Površnog samoživog stvora
koji te gleda očima djeteta, a kuva ti mozak riječima zrelog diktatora.
Ne znaš da se braniš, grizeš prste, jer nokti su ti sad već premalo,
imaš hladnoću središta crkve, a oči ti gore ognjem krematorijuma.
Jednako ti je i kad si gola i kad si odjevena.
Bila sam na tvom mjestu jednom.
Bila sam ista kao ti, nesnažena, zaljubljena i bezbrižna.
Znam zašto je izabrao tebe. Prepoznajem život u tebi.
Prepoznajem sve ono što znam da voli.
I sve ono što će jednog dana da mrzi.
Takvi su ljudi, malena.
Rastrgnu te na komade, pa te onda ostavljaju da se sama sastavljaš.
Griju ti grudi i vrat, a noge su ti dovijeka hladne, jer to nije njihov problem.
Ja sam tu kad se bori s viškom čarapa,
ja ga pokrivam kad zaspi na kauču u pola filma,
pržim jaja za doručak, jebena jaja, ali pržim ih
i dobacujem ključeve od auta u prolazu do spavaće sobe
gdje provjeravam spava li najbolje od njega.
Ja sam ona koja nosi tople napitke i prepečene kriške hleba,
žena s majčinskom predanošću i sestrinskim razumijevanjem,
i, nažalost, sad ništa više od toga.
Čim se restartuje, otrči do tebe za ostalo.
Da gazi tamo gdje još gazio nije.
Trebalo bi da se sabereš, Julija.
Da digneš ruke od njega, da bi sačuvala sebe.
Postoji moj prostor u koji nikad nije trebalo da zakoračiš.
Radije se zamjeram tebi, nego što bih stvarala sukob
unutar tog svog sigurnog kutka.
Ne brini, nasmijem se gorko u sebi kad izgovorim to „sigurnog“.
Otpij, Julija.
Od čaja se još niko zagrcnuo nije.
A ovog se ionako nećeš sjećati.
***
DEMIJURŠKA (BES)POSLA
Ono kako odrasli muškarci tvrde kako ne mogu da ručaju bez salate,
i ono kako ţene tvrde da u svojim torbama nose samo najosnovnije,
to je predivan prostor na kome mogu da osmislim
njih dvoje,
da ih uvaljam u ljubav kao u jaja i u prezlu,
da ih zagrlim na svakom ćošku odavde do kasarne,
da im platim piće u ozloglašenoj kafani na drugom sastanku.
Njega mogu da obučem u plavo,
nju u zeleno.
Mogu i sve to da svučem s njih u manje od dva stiha,
da ih u narednih pet redova ne skidam jedno s drugog.
Da im ubacim zračak sunca kroz slomljenu roletnu iznajmljenog stana
u svitanju poslije,
da im u pozadini zasviram Elton Džona ili nekog drugog džona.
Stidljivi osmjesi ugušeni između pokušaja pogleda,
zima, a njima da ne bude hladno.
Neki koraci po kiši, neki poljupci u voćnjacima, tuđim, a kao da su njihovi.
Sve to mogu.
I da ih ugušim voljenjem
sve dok njoj ne pukne film od sjeckanja salate svakog dana,
i njemu ne pukne film od traženja upaljača u unutrašnjosti njene torbe.
Ali nebo nije list hartije,
Ali gore nijesu kalemovi.
***
IZVOD IZ HODNIČKOG DNEVNIKA
U oboru ljutnji koje se sudaraju jedne o druge,
u uskim hodnicima gdje zabrinutosti govore ljudskim glasom
da ne bi plakale,
da ne bi vrištale,
da krikom svojim ne probude prekasno zaspale;
tu svako od kuće ponese najgore od sebe
i maše svojom bitnošću dok iskašljava sjećanje na juče,
i svako drugo juče u kojima se disalo bolje
i lajalo bolje
i cviljelo glasnije.
Sve je to ostalo na prelasku između dva dana.
Bilo koja dva dana.
Na mjestu s kog gledam u leđa svijeta,
vrijeme se mjeri udisajima jedvadišućih.
Ljudi šapuću, ali riječi odzvanjaju i klize
niz svježe okrečene zidove pravo na kičmeni stub.
Ovdje svi uzimamo po dio tereta
onih najbližih desnoj ruci.
Nijesu to saosjećanja, to su sebičnosti koje se kriju iza fraza
pseudobrižljivih o brižnosti.
Ne, gospođo, ne želim da gledam fotografije vaše djece, kažem.
Ne želim da znam ništa o propadanju vaše materice,
o tome koliko ste ljekaru dali da vas pregleda
i šta je sve curilo iz vas onda kad ste se predali sistemu.
Da ne kašljete toliko, možda bih vas zagrlila.
Imam ja sopstvene neugodnosti.
Nijesam došla ovdje da me fotografišu za dokumenta.
Kroz mješavnu psovki i pogrešno izgovorenih dijagnoza,
u skupini riječi koje ne bih razumjela ni da su pravilno izgovorene,
na mjestu koje bi moglo biti i autobuska stanica i red na kasi,
ali je izabralo da bude bezličnije,
puno, a praznije,
pokrivam se po ušima da ne postanem dio mašinerije
za proizvodnju lažnih ljubaznosti,
dok se žena u bijelom,
vječita nevjesta sistema goreg od zlog,
izdrkava na starije od sebe, nemoćnije,
ne shvatajući da
u smrdljivom prolazu između svih neznanja i površnosti
svi smo isti.
I niko ne zna šta nam je.
Pokrivam se po ušima u čekanju da
dobijem papir koji kaže da mi je mjesto negdje drugo,
da dobijem oslobađajuću presudu i s njom napustim omeđenu patnju
što se zalijepi za klupe
i čeka nove obamrle i polusvjesne
iz grada u kome svaki treći telefon zvoni Šobićevu pjesmu.
Pamet postaje raspamet,
strpljenje se gasi kao posljednje nade davljenika.
Svi smo došli samo nešto da pitamo,
i svi ćemo otići bez odgovora,
da negdje drugo čekamo.
I pitamo.
I ne znamo.
Dok nas priroda ne rasporedi na prava mjesta.
Nekima na čelu svijetli da će tada biti kasno.
_____________________________________________________________________
DRAGANA ERJAVŠEK rođena je u Baru, završila Filozofski fakultet u Nikšiću, po zanimanju je novinarka, po ubjeđenju pjesnikinja. Objavila je tri samostalne knjige i zastupljena je u nekoliko poetskih zbornika. Živi i stvara u Nikšiću.
čovjek-časopis 