KAD SMO BILI MOJ DIDA I JA
dida sjedi u crvenom naslonjaču i čita novine
ispred njega pijatić sa smokvama
bila kava i komad šegale
svako malo promumlja
a! šetebandijere!
ubaci smokvu u usta
pa vikne susvita! susvita!
sjedim ispod stola tik uz njegovu nogu
pretvaram se da češljam lutku
dok od jedne do druge uskličnice
brojim didi zalogaje
sačekam da sklopi novine
srkne zadnji gutljaj
nakašlje se i s rukama na guzici izadje iz kužine
uskačem u njegovu fotelju
odgrizem komad šegale
namjestim lutku ispod nogu
pretvaram se da sam dida
šotosvita! šotosvita!
***
UDALJENOST, DUGO PRIJATELJSTVO
niz tijelo klizim u fuge na crno-bijelim poljima
po zamrznutoj riječnoj krivulji rastežem
nanizane gradove
dok apokaliptični jednorozi lepršaju oko svega
što je snašlo adrese ranjenih pilota
u nekontroliranom kukičanju pozitivnih ishoda
u nanosima baršunaste sreće
tisuće kopita
u mirisu širokih bulevara proljeće
čas toplo čas hladno
odzvanja pod prstima
meteor zelena točka
u dnu ekrana armatura temelja
prenosi točkasto opterećenje s konstrukcije
odavno smo utemeljene
prijateljice
kao izvanredno stanje u neosvojivim predjelima
kao drvene klompe na kratkim nogama
obla su imena prašumskih životinja
i stidljivih manjina
što prelamaju čahure
sve se prelijeva sve bubri
neke će nas palube zbaciti s dna
otresamo zapekle uvale Mljeta
s pješčanih stopala
curi sve što curiti umije
kao slina niz dlaku usnulih štenaca
kao višnja niz bijelu dokoljenku
istom kremom vidamo laktove koljena
pomislila sam na tebe sedam hiljada češljanja
u zadnjih dvadeset godina
od pitanja koja smo si postavljali
kosa stari brže
žvaču se beskvasni hljebovi
mrvicama ne zaboravimo prinijeti ptice
u kristalnoj urni ranojutarnjih perona
u praznoj ležaljci i vedrim lončanicama
u mirisu ustajalog cvijeća započinje uskrs
preoranih nedjelja
nebo rasuto na šarene ribe
upija moju kožu u istom dlanu mali krokodil
stišće plastičnog astronauta
kao glas Grace Jones što prinosi
razdaljine kišama
***
IZA PONOĆI
stanovnici hotelskih soba
udomitelji privremenosti
ljudi iz gradova
s najviših katova
vrebaju nijeme rafale noći
okrznuti tanjuri
urođen strah od centrifuge
otpornost na stresne situacije
kalorijske restrikcije
na četku otpjevani
cjelovečernji koncerti
za sobne paukove
zbog čega težiti
ravnoteži
dok noć pušta pipke
po tapisonu boje višnje
iz kojeg usisani u rutinu dječjih vrtića
prizivamo proljeće
ista smrzavica prijeti
iz sintetičkog tkanja
sasušena krv penje se
uz sjenke na dovratcima
sve je opet tu
djetinjstvo i vruća kaša
strah od čudovišta
što žive ispod ormara
Al Banova havajska košulja
Rominin kalifornijski osmijeh
mogli smo to biti mi
ispod snježnog pokrova
tisuće zvjezdanih lavina
usred zemljotresa
pokošeni poljupcima
prvih lastavica
_______________________________________________________________________
OLJA RUNJIĆ rođena je 1972. u Šibeniku.
Studirala je talijanski jezik i književnost na venecijanskom Ca’Foscariju. Spisateljica i scenaristica, autorica dokumentarnog filma Kabinaši (2012.), dramskog teksta Gola u Kavezu, monodrame Papa Leone (premijerno izvedene u Beču 2015.), romana “Auf Wiedersehen, Mustafa”, zbirki pjesama “Ako ova usta potrošim” i “Lancunom preko glave”. Živi u Beču.
čovjek-časopis 