SAMOĆA SU HRIDI MJESEČEVE
Bio je to dvadeseti juli hiljadu devetsto šezdeset i devete. Noć je milione ljudi držala budnima. Čekalo se veliko finale prvog čovjekovog uspona do Mjeseca. Petra je sjedila na termoakumulacionoj peći iznajmljenog sarajevskog stana. Peć je bila studena kao rat između Rusa i Amera. Prozor je bio otvoren. Sva svjetla u okolnim zgradama popaljena. Limeni pokrovi na dimnjacima štrčali su kao izvijena golublja krila. Nebo je bilo čisto. Apollo 11 je kasnio. Tačno u jedan po ponoći radijski signal je prekinut. Tako je odredio tadašnji direktor Radio Sarajeva. Za njega je programska šema bila neumoljiva. Kazao je da o odstupanju nema govora. Prijenos je nastavljen putem televizora. Ali u svojih malenih trideset i pet kvadrata Petra je imala samo radio. Iznenadna tišina izazivala joj je nemir. Od napetosti u mišićima nije mogla zaspati. Pomislila je da bi joj šetnja prijala. Obukla se i izašla.
Grad je bio pust. Povjetarac svjež taman koliko treba. Ulice bez ljudi su prazna korita. Ceste bez koraka ne vode nikuda. Podigla je ramena i zabacila glavu. Mjesec je bio daleka bjeličasta kuglica. Hodala je trotoarima misleći o posadi izaslanoj da kroz svemir prošeta ljudske snove. Nije znala da među njima, onaj kroz čiji će glas zapucketati međuzvjezdana prašina, u srcu nosi jednu umrlu djevojčicu. Nije mogla znati da su na Mjesec poslali tužnog čovjeka. Misli je vraćala sebi. Na faksu je davala ispit za ispitom. Ocjene su joj bile iznad prosjeka. Već sljedeće godine bi mogla dobiti stipendiju Energoinvesta. Sve bi bilo dobro da nije žudnje koju je sa sobom donijela. Ali ima je; mjesečina je ne upija. Žudnja je glad. A za glad utjehe nema. Zna da će dobiti posao čim diplomira. Kroz nekoliko godina i stan. Dovoljno će zarađivati. Zbog svega toga bi trebala biti mirna, al’ nije. Užasno je u sebi izgubljena.
Hoda i pušta da se gubi po praznom gradu. Sve dok ne stigne do Čeke. Tad sjedne na stepenice podno banke. Promatra svjetlost zavučenu u tramvajskim šinama. Jasno joj je da nema tog uspjeha koji može poništiti usamljenost. Da nije tačno da je voljeti sebe dovoljno. Ima li boljeg primjera od Mjeseca? Kakva bi to mračna hrpa kamenja bila bez Sunca. Zadjenula je cigaru među usne, izvadila šibicu i kresnula. Osjećala je umor, ali je napetost u mišićima popustila. Pušila je bez žurbe, pa zgazila opušak i krenula. U krevetu je probdjela do početka jutarnjeg programa. Saznala je da se čovječanstvo pomjesečilo i da mjesečeva površina miriše na mješavinu mokrog pepela i izgorenog baruta. Pod prozorima su zabrujali motori automobila. Ljudi su se razmilili po ulicama. Toplota je udarila u stakla. Sve je išlo u novi dan. Petra se okrenula prema zidu i konačno zaspala.
____________________________________________________________________
LEJLA KALAMUJIĆ rođena je u Sarajevu 1980. Diplomirala je na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je zbirki priča Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji.
čovjek-časopis 