ZABORAVIO SAM
da plovim u čamcu
vikendom ribarim na rijeci
noćima s prijateljima razgovaram i pušim
dok ispijam čašicu domaće rakije
da stvari nazivam pravim imenom
da se igram riječima
osjetim na jeziku njihovu težinu
da bez razmišljanja pomilujem djecu i pse
da se golim rebrima naslonim na ogradu
od bodljikave žice
da logorskom čuvaru pošaljem pismo
u kome mu opraštam sve one misli o smrti
da trčeći pokušavam preteći svoju sjenku
da u oblacima vidim dječija lica,
male debeljuškaste anđele i sitne ptice
i da u sumrak puštam zmajeve
koje sjeverni vjetar pocijepa u krpice
pa ih poslije sakupljam
i ushićen strpljivo lijepim
***
PIJANI SVITAC
Kameni sto i na njemu šarena lanena krpa.
Maslinovo ulje, krupna morska so,
riba za pečenje na roštilju.
Sve je na svom mjestu.
Kukuruzne pogačice.
Voće i sir. Crvić u trešnji.
Nema pjesme. Nema muzike. Nema filma.
Nema pozorišta. Nema ni toplog daha
osmanske arhitekture.
Tu sam da ispunim ono što je prazno.
I prazan sam.
Sjajim jer pijani svitac sjaji iznutra.
***
SOBA U KAMENOJ KUĆI
U Počitelju, u kamenoj kući,
volim, već odavno, ovu sobu
bez ijednog šuma i način
na koji noć pada na stare krovove,
sive kao da su od srebra.
I nešto još stidljivije:
Vijenac čuvarkuće
na sjevernom ćošku.
Ovdje se sjećam majke,
sretne, nikad povrijeđene,
u okot svoj zagledane.
Ostajem nepomičan
u tom pristajanju na sumrak
koji nije sasvim ono što će biti smrt
niti je ono što bio je život.
Nepomičan
među surim krovovima,
svetac,
sa očima izvrnutim,
lagano,
u zanosu.
***
NIŠTA
Sebe sam preobrazio u ništa
Nemam dosje sumnjivog građanina
U biografiji ni jedan razvod
Izdaju domovine
Psihijatrijsko liječenje
Pokušaj samoubojstva
Stigne me ponekad neki surogat melanholije
Tek da me opomene da mi je duša
Iscurila kroz rupicu na koži
Kojom sam opasao
Sebe
Drugog
Druge
***
SAPET KAO KONJ
Sve dolazi od Boga – a ne od ljudi.
pjevuši A. Z. pijan i go.
I zemlja, i voda, i ručak škrt,
i sloboda i nesloboda
pa vjerovatno i – smrt.
I, evo, sapet kao konj
A. Z. prema šezdesetoj mili
i cvili s poda: šta sam ja?
kruna svega srušenog,
ili tek korijen zamladjeli?
______________________________________________________________________
ALMIR ZALIHIĆ rođen je 1960. godine u Mostaru. Pjesnik, prozaista, književni kritičar, antologičar.
Zastupljen je u bosanskohercegovačkim, balkanskim i evropskim antologijama i pregledima.
Radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, ruski, italijanski, francuski, makedonski, švedski, arapski, slovenački, albanski i turski jezik.
Objavio je 25 knjiga.
čovjek-časopis 