Month: March 2020

KRATKA PRIČA ALENE BEGIĆ: KUPATILIZAM

proza

Selmina baba nije imala kupatilo. Imala je sobičak koji se sastojao od jedne rupe i malo prostora oko nje. To je bila wc šolja. Baba ne samo da je imala sobu sa wc šoljom, nego wc šolja – sobu. I to je mnogo govorilo o njoj.
Selmina mati je pričala kako su baba i djed, prije nego što su imali kuću sa wc šoljom, obavljali nuždu na njivama iznad kuće, što je dosta doprinijelo rodnosti zemlje. Usjeve su gnojili vlastitim izmetom i povrće je zbog toga svake godine obilno rađalo. Baba je tvrdila da su baš zbog toga svi u familiji bili zdravi, okaljeni od svakakvih bolesti, a nisu se ni uzdržavali da za vrijeme rata i oskudice piju kravlji urin. Priče o sekretima su godile njenoj unučadi, i često su bile uspješne pri tome, da čak i najtvrdoglavijem obavljaču nužde u gaće probude žeđ za školjkom.
Babin wc je, ako ne savršeno, a onda makar dovoljno dobro predstavljao njenu babu. Kako je unosila tako je i iznosila, a jela je isto onako kao što je išla na wc.
Tako se zaštopala kada je pojela kilu banana odjednom, zbog čega su je morali voditi u bolnicu na odčepljivanje. Nekoliko sedmica poslije toga je izbjegivala štandove sa bananama na pijaci i po četiri puta na dan obavljala dugu nuždu, jer je vjerovala da zatvor može doputovati do srca i prouzrokovati infarkt. U međuvremenu se izležavala u svojoj maloj verandi i ispuštala vjetrove, te tako obnavljivala ono što bi ljudi danas nazvali »vitalna energija«.
Njen život je bio necivilizovan kao njen wc, smatrala je Selmina mati. Sve nesuglasice sa svojom svekrvom mogla je strnuti u to kako je izgledao njen vlastiti wc nakon što ga je upotrebljavala baba. Kroz kontinuirano posmatranje i zabilježavanje babinih sekretnih momenata ustvarila je čitavu hijerahriju znakova, koji su joj pomogli utvrditi stupanj zagađenja kojeg je baba prouzrokovala u njenom wc-u kada je dolazila na sijelo. Najočitniji trag po materinim procjenama bila je mokra brava. To zbog toga jer baba nije imala običaj da svoje mokre ruke obriše peškirom ili to nije radila temeljito, zbog čega su se sa brave uvijek cijedile kaplje neke čudne vode. Nije se moglo znati da li je brava mokra od babinih ruku koje je oprala nakon što je prala svoju zadnjicu, ili su joj ruke bile mokre direktno od pranja zadnjice.
Čak i ako ih je oprala (što je malo vjerovatno) nije ih oprala temeljito, zaključivala je mati. To znači da je potrebno bravu u svakom slučaju dezinficirati. Pa ipak ju je razjedao neki unutrašnji nemir na pomisao da baba možda čak ni zadnjicu nije oprala kako treba, što znači da je potrebno dezinficirati i fotelju na kojoj je sjedila i sve ostalo, čega se baba kasnije dotaknula. Tako je uočila da je nakon nekoliko sjedenja fotelja postajala sve tamnija i da su mjesta na kojima je baba držala ruke poprimali čudnu prljavu boju.
Poprskane su bile čak i pločice po zidu nad wc šoljom i lavaboom, a tako i kut vešmašine. Baba se rasipno i netemeljito prala, uzimajući priličnu količinu vode, i namjesto da precizno opere to što treba oprati, zamahivala je rukama kao luda i ofucala cijelo kupatilo
To je izazvalo mnogo nemira u duši Selmine matere, koja se cijenila po svome kupatilu. Kupatilo je odraz čistoće, a čistoća je odraz čovjeka. Kao dijete iz tradicionalne, pobožne i stroge porodice udala se u porodicu gurmana, koji su samo razmišljali o tome šta će pojesti i kako će se istresti. Njena kuća je bila prvi susjed babinoj, a pošto nisu imali dovoljno novca za renovaciju, kupatilo je bilo i ostalo najružniji dio kuće – nedograđeno, staro i hladno.
Oko tog kupatila se posebno trudila kada su dolazili gosti, i nadala se da će svoje kupatilo urediti tako da u svojoj ružnoći izgleda barem čisto. Ali to je kupatilo izgledalo prljavo baš zbog svoje ružnoće, i nije bilo bitno koliko su ga čistili. Opsjednutost kupatilima mati je prenijela na kćerku koja se neko vrijeme vidjela kao ili kroz kupatilo. Usred razgovora sa vršnjacima iz škole ju je često obuzimao neki zagušljiv osjećaj, kao kada bi pred njima stajala naga, i znalo se desiti da njihovi glasovi postanu dublji, sporiji i kao u snu udaljeniji; njena pozornost bi se posve usresredila na nju samu, i kao iz ničega počela bi da osjeća miris svoga kupatila, da osjeća njegovu hladnoću, da ju prožimaju izbočine na njegovim hladnim zidovima, da vidi samo kupatilo, postaje kupatilo. Ponekad bi bila wc šolja, ponekad hrđom izgriženo ogledalo, a ponekad čak i mokra brava od koje su ljudi zazirali i trčali do pipe da operu ruke.
Neka uobražena djevojčica joj nije htjela dati ruku na vježbi iz folklornog plesa, zbog čega su je cijeli dan opsjedale halucinacije o mokroj bravi. Tog dana je, kada je hodala ulicom, nanjušila je kiseo miris kanalizacije na ulici, koji nije mogla prostorski odrediti, i za kojeg nije bila sigurna da li izlazi negdje iz podzemlja ili iz nje same. Od tad se često znao pojaviti niotkud, čak negdje u prirodi namjesto laganog vjetrića što je raznosio miris njene kuće i njenih korijena naokolo, zbog čega se osjećala kao živi otpadak. Ekološke bilborde je počela gledati sa strahom i gađenjem, jer su za njima stojali ljudi koji su sigurno imali lijepa kupatila. Takvi su prezirali smrdljive.
Ipak su se nekoliko godina kasnije svi s porodicom preselili u drugo mjesto i imali su još gore kupatilo nego prije. Selma je mislila da se nikad neće osloboditi ružnih kupatila i da je to vjerovatno urok koji ih prati porodično. Možda je čak i krivo to što je baba umrla u pelenama, a nije doživjela da joj se u kući napravi kupatilo. To novo kupatilo je imalo isto hrđom izgriženo ogledalo, a bravu masnu i mokru od svih ljudi koji su ga koristili. Upotrebljavali su ga svi ljudi iz istog sprata i okolice, a od njegove gadosti je počela dobivati bubuljice na licu. Bila je uvjerena da su one znamenje kupatila kojeg koristi.
Tako je često išla u sanitarije javnih ustanova i samo se čudila kako su lijepe, tople i uređene, pa je znala po sat vremena provoditi na šolji uživajući u mirnoći malog prostora, a njen mir je često ili ponekad prekidalo obijesno primanje brave sa druge strane. Najviše su je živcirali tempirani bedaci i bedakinje što salijetaju nužnike i jedva čekaju da raskorače noge na wc šolji kako bi zrak ispunili svojim smrdljivim urinom. Bili su kao bezglavi volovi u svom naglom grabljenju brava, a Selmu je ispunjavalo perverzno zadovoljstvo kada bi shvatili da su vrata zaključana i kada bi se naglo zaustavili u svom glupavom razočarenju.
Sjedeći tako je bila često zahvalna svojoj prošlosti i nesreći sa kupatilima, jer je umjela da prefinjeno stupi u dostojno kupatilo, odmjeri prostor, prepusti se toploti ako je bilo toplo i uživa u miru koje nudi svako intimno prepuštanje svojim potrebama. Tu senzibilnost za kupatila omogućilo joj je njeno dugoročno sjedenje na hladnim wc šoljama i gaženje hladnih pločica, tako da je već od ranih godina počela bolovati od teških i manje teških mokraćnih upala, zbog kojih je morala dosta vremena provoditi na šolji i postajati još bolesnija.
To joj je omogućilo da još više cijeni dostojno kupatilo. Prilikom kakve od upala se mogla mirno uputiti ka šolji, sjediti na njoj i ispuštati kap po kap vrelog urina, osjećajući kako se u različitim intenzitetima približava ili udaljuje osjećaj pečenja u mokraćnom kanalu. A najljepši osjećaj je bio kada bi u maksimalnom intenzitetu boli uspjela istisnuti još jednu kap iz mjehura, i bol bi skupa sa vrelim curkom iscurila u wc šolju, dok bi se ona blaženo primila radijatora i uživala u sinhronicitetu toplote i boli koja je oticala kao zrak iz probijenog balona.
Zahvaljujući mokraćnim upalama postala je isto tako veoma osjetljiva na različite nijanse procesa uriniranja i mnogo pažnje je posvećivala tome u koje vrijeme, kako i na koji način mora izvršiti taj proces; kakva je idealna toplota wc-a, na kakav način su školjka i prostor oko nje povezani sa neugodom prilikom uriniranja, kakve boje pločica su idealne za smanjivanje boli, kakvog su oblika vrata wc-a i kakav zvuk moraju imati prilikom otvaranja i zatvaranja; gdje mora biti radijator te kakav mora biti prozor i struktura svježeg vazduha koji prodire kroz njega. Njena mokraćna bolest i dugogodišnje bavljenje kupatilima omogućili su joj da sa jednim pogledom odmjeri i procijeni kupatilo, da predvidi kakav će biti intenzitet boli ukoliko urinira tamo, koliko će se moći osamiti u kupatilu (blizina ljudi je kvarila intimu, a samim time pojačavala bol) i koliko će se tamo moći ugrijati.
I vrata kupatila su utjecala na to, koliko se osjećala sama sa svojom boli, koliko je mogla ostati unutra i koliko je mogla transcendentirati osjećaj pečenja tako što se potpuno potopila i povezala sa njim. Intima je igrala veliku ulogu za proces unutrašnjeg samoozdravljivanja. Ukoliko je mogla čuti, vidjeti ili namirisati drugog čovjeka kroz vrata, bol je postala gora i neizdržljivija.
Zbog toga je bilo važno da su vrata meka i da prilikom zatvaranja ili otvaranja ne proizvode nikakav oštar zvuk, jer eho nekog zvuka često porodi asocijacije širokog i otvorenog prostora. Još gore je bilo, ako je između vrata i poda postojao onaj mali, glupi i, sve u svemu, beskorisni prostor, kroz kojeg je čovjek mogao vidjeti cipele druge osobe kada se približavala toaletu.
Taj beskorisni prostor bio je još gori ukoliko toalet nije imao ni »krova«, već samo ta glupa vrata za kojima je čovjek sjedio, i nalazio neku utjehu u tome da se ga bar formalno ne vidi. Međutim, osjećaj nije bio ništa drugačiji nego kada bi se negdje usred grada sakrio iza žbunja da piša.
U procesu uriniranja veliku su ulogu igrali i prozor, veličina prozora, od kakvog je stakla izrađen i pod kakvim je kutom otvoren. Njoj su osobno bili najdraži oni pravokutni, uski mali prozorčići dužine jednog ženskog lakta, sa rebrastim staklom i tek malo odškrinuti, što propuštaju ne previše hladnog, svježeg vazduha u prostor kada je to potrebno. Isto tako je bilo važno da su toaleti, kupatila ili wc-i postavljeni na strani zgrade gdje je dotok spoljašnjeg svijeta minimiziran, tako da uriniranje ili bilo koju drugu izlučivačku aktivnost ne bi ometao dotoko ljudskih glasova i zvukova sa ceste. Inače je preferirala takve male prozorčiće koji nisu ugrožavali toplotu samog prostora, već je njihova veličina bila dovoljna da propusti malo svježine i da odstrani mirise nečistoće koji su također znali povećati bol. Najzad, rebrasta struktura stakla znala je u kupatilu sa toplom bojom pločica ustvariti prijatnu atmosferu komfora, toplote i zaštite, jer je zbog svoje zamagljenosti tvorila utisak blago zaparene saune. Skupa su sve te energije utjecale na to u kolikoj će mjeri čovjek u procesu samozdravljenja uspjeti omlačiti svoju bol prilikom uriniranja.
Od neprocjenjive važnosti za atmosferu prostora bila je i boja kupatila, a ona sama je preferirala tople, sunčane i breskvaste tonove koji su podsjećali na blagu vatru, i koji su se čak i znali zarumenjeti od toplote radijatora. Takve breskvaste pločice, koje su bile prijatno tople na dodir, opkružile bi čovjeka u njegovim najintimnijim momentima i ponudile mu dovoljnu zaštitu kada je on potopljen u svoje tijelo i samog sebe. Tako vjerovatno nije bilo ni slučajno da su se sami budisti oblačili u žute i narančaste halje, a njihova poza poniranja u samog seme mnogo je ličila onoj kada čovjek sjedi na wc šolji. U svakom slučaju je otkrila, kako u takvim prostorima uspijeva maksimalno prevazići svoju bol.
Mnogim je ženama u svome okolišu, suočenim sa istim problemima uriniranja kao i ona, govorila o svojim eksperimentima i zapažanjima, a one su zatim i same otkrivale kako je to zaista tako; kako se i one same zbog nečeg u kupatilima osjećaju zdravstveno bolje ili slabije, i kako bi svakako bilo pametno uzeti u obzir estetiku kupatila prilikom preventive ili tretiranja već postojećih urinarnih infekcija.
Jedna joj je žena, psihologinja po obrazovanju, ukazala na povezanost njenih ranih, dječijih iskustava i hvalevrijednih opažanja u sadašnjosti. Suptilno joj je ukazala na estetski šarm duboko doživljene boli i njenog utiskivanja na kupatilo kao prostor primarne dječije osame. Priča o kupatilima se počela spontano širiti od žene do žene, i sve više njih je ozbiljno počelo govoriti o mogućoj ulozi koje ima kupatilo na njihovo zdravlje.
Određeni broj njih, a ponajviše onih koje su se bavile proučavanjem alternativnih životnih stilova, na različitim su seminarima prirodne medicine, pored joge, pilatesa i istočnjačkih plesova, koji omogućavaju ženi samoregeneraciju i probuđivanje božanstvene rodilačke energije, počele govoriti o estetici i feng šiju kupatila, koji mnogo utječu na mjehurnu floru i ponašanje bakterije E. coli (odgovorne za urinarnu infekciju), za čije obuzdavanje, po najnovijim proračunima alternativnih zdravstvenih organizacija, neće više biti dovoljni antibiotici, sok od brusnice niti D-manoza.
Na ponekom od tih seminara se počela pojavljivati čak i Selma, a s vremena na vrijeme se, imajući podršku vještih retoričarki, usudila progovoriti koju riječ ili pasus o svojim personalnim uvidima. Govorila je, kako takvim prilikama dolikuje, o svom teškom i traumatičnom djetinjstvu; o tome kako porodica nije imala dovoljno novaca; kako su kupatila oblikovala njenu psihu; kako je već tada naslutila da postoji neka povezanost među toaletnom estetikom i njenim energijama sa zdravim psihičkim razvojem čovjeka; kako je njeno kupatilo urušilo njeno samopouzdanje; kako je bila outsider i niko se nije htio družiti sa njom; kakav su utjecaj imali kompleksi njene mame na nju te, napokon, kako je za to iskustvo, ipak, neizmjerno zahvalna, jer da nije bilo tih kupatila i porodice koje se stidjela, ne bi mogla postati čovjek koji je sada. Kasnije je još dodavala: sposoban da prodre u srž samog sebe i dođe do važnih spoznanja, a do spoznanja se dolazi jedino pomoću patnje. Tu bi citirala Dalai Lamu i naglasila da svaka patnja ima svoj smisao. Believe in your journey. Vjerujte u svoje životno putovanje.
Njeni nastupi su publiku ganuli svaki put sve više, a posebno ganuta je bila njena mama, koja je sjedila u kutu publike i tiho pljeskala rukama brišući suze. Bez obzira na to što nikad nisam uspjela napraviti fino kupatilo, mislila je, ipak je moje dijete ispalo pametno.
I svaki put nakon nekog govora je Selma postajala sve samopouzdanija, sve uznesenija u svome vjerovanju i izlaganju, sve suverenija u odnosu na svoju priču. S vremenom je stekla tu naviku da na kraju svojih govorničkih nastupa izvede svoju mamu iz mračnog kuta publike, povede je na odar, te zahtijeva aplauz za malu ženicu sa sključenim ramenima. Pritom je uvijek završavala čuvenim riječima o tome, kako nije imala kupatila i kuće kakve je željela, ali ju je zato njena majka naučila pravim životnim vrijednostima. Da pomaže drugima. I to je ono što je najbitnije.
Zatim bi se njih dvije zagrlile i sva publika bi briznula u plač zbog ganutosti nad nepredvidljivim putevima sudbine.
Selma je, međutim, proširila svoje razumijevanje povezanosti toaletne estetike sa urinarnom infekcijom na cijelo područje nauke, filozofije i modernih aktivističkih i političkih strujanja.
Njen glavni pristup bilo je feminističko razumijevanje problema urinarne infekcije; kako urinarna infekcija nije stvar bioloških promijena u organizmu (makar ne isključivo) i kako je to prvenstveno stvar kulturnog ili čak, strukturalistično-lingvističnog diskurza. Govorila je o tome, kako se urinarna infekcija pojavljuje većinom onda, kada se žena osjeća satrveno i pod stresom, a posebno kada osjeća nadvladu nekog muškarca nad sobom. Urinarna infekcija bi po njenom mišljenju nastala kao agresivni odgovor tijela na pokušaje muške dominacije, to jest, pokušaj tijela da se odbrani prodora arhetipnog i stvarnog muškog falusa. Svaka urinarna infekcija je, po toj definiciji, simbol želje za slobodom i osamom, a sva ta toaletna (ne)estetika koja vlada u današnjem, postmodernom svijetu je pokušaj neotesanog muškog prodiranja u žensku intimu. Naime, ženske obavljaju nuždu drugačije nego muškarci, sa mnogo više brige za detalje; produbljenije i kulturnije, te zbog toga zahtijevaju i kompleksnije kupatilo. Kupatilo koje odgovora njihovim potrebama i njihovoj kompleksnoj čovječnosti, a koju opet pokušavaju muškarci na skrivene načine degradirati, dominirati i svesti pod okrilje svoga krvoločnog, patrijarhalnog predatorstva. Muškarci opet pokušavaju, ovaj put preko nečeg tako neizostavnog i naizgled prirodnog kao što su kupatila, ugrabiti ženu, onemogućiti i skratiti joj njene potrebe, učiniti je jadnom i bolesnom. Današnja toaletna (ne)estetika upravo govori o tome: sva kupatila su napravljena da služe potrebama muškaraca, i to potrebama u pravom smislu te riječi. Oni se popišaju, otresu i gurnu u gaće svoju prljavu, ljigavu algu – ni ruke ne operu – i sva njihova kupatila su napravljena za ništa drugo doli praznu, puku potrebu. Tim prljavim rukama onda svašta diraju, doticaju se i ugrabljuju – ponajviše žene – čiji spolni i sa njim povezani organi obole ukoliko ih se dotakne najmanja prljavština. Tu svoju toaletnu nekulturu potom forsiraju na žene; tjeraju ih da se osjećaju izložene pred svijetom sa tim glupim vratima; da se osjećaju promrznuto i napadnuto dok uriniraju, kao da su negdje vani. Sve je to konspiracija, lisičarstvo, skriveni patrijarhat!
Žene je obuzimala ljutnja zbog ovog spoznanja. Sve više aktivistkinja otkrivalo je nove zamke skrivenog patrijarhata, muškog lisičarstva. Polako se nije našlo ništa što se ne bi moglo interpretirati kao pokušaj muškog napada, a prisustvo bakterije E.coli u mjehuru žena te česte urinarne infekcije postajale su znak nejednakosti, privilegija koju imaju muškarci u smislu urinarnog zdravlja u odnosu do žena.
Selma nije propustila, da svoje javne nastupe začini feminističko-psihološki zaokretima, te je ovog puta posebno pazila da ukaže na izostanak muške strane njene porodice u njenim retoričkim performansima. Svi, počevši od djeda do brata bili su neotesanci, nevješti u kulturi uriniranja, tlačitelji svojih i drugih žena. Više nego jasno je njoj, da je slab odnos sa ocem pustio veoma duboke emocionalne rane, zbog kojih je potlačila sjećanje na sve muškarce, koji su pripadali njenom životu. Pa čak toliko, da je u tom zaboravu mislila da muškarci nisu problem, već njena mama!
No sada je dokučila razlog mamine goruće želje za dobrim kupatilom; zašto je patila zbog toga i zašto nikad nije mogla da prihvati svoju svekrvu, koja je obožavala svog sina, maminog muža. Sve joj je kristalno jasno i zbog toga je majci još zahvalnija za nepravdu, pred kojom joj je otvorila oči.
Njena je mama, čuvši isti govor sa preobratom, plakala još više u svom zamračenom kutu publike. Zatim su se njih dvije opet grlile i svoj publici su tekle suze, dok su skupa gledali u svijetlu budućnost spolne jednakosti.
Selma, međutim, ni tu nije stala, već je, kako se samo po sebi razumije, razvila svoju ideju i postala uspješna žena na području marketinga, a dogurala je tako daleko da su njenu ideju toaletnog feng šuja i prostorske energije ne samo promovirali, već ozbiljno preporučivali u apotekama skupa sa antibioticima, čajevima, D-manozom i lijekovima na prirodnoj bazi za liječenje bolesti povezanih sa urinarnim traktom. Sve trgovine sa keramikom i pokućstvom promovirale su Selmu na svojim bilboardima, a lukavi poslovni ljudi počeli su suptilno povezivati i ostale dijelove kuće sa raznim boleštinama. U godini 2019. je navala za renovacijom kupatila postala tako velika, da su fabrike, arhitekti i dizajneri imali pune ruke posla. Čak su i moleri, keramičari, građevinari i kućni majstori bili zadovoljni; a najveće udruženje građevinskih radnika u Bosni i Hercegovini uspjelo je progutati svoj muški ponos i priznati da su muškarci sve krivi, samo da se ima posla. Kod kuće bi ženama maznuli plesku ako bi se previše ogledale za tom Selmom – ipak, čovjek treba znati gdje mu je mjesto.
Inače je cijeli kanton u Bosni i Hercegovini, gdje je Selma odrastala, bio zadovoljan time što je neko od njihovih ostvario tako velik uspjeh u velikom svijetu, mada zapravo nisu znali o čemu se radi niti kakvog to smisla ima za njihov prosperitet. Mali dio vjerske skupštine je ipak bio veoma kritičan prema svom tom uspjehu, jer laže ženama i odvodi ih na krivi put. Među njima su neki muslimani Selmino ponašanje pokušavali objasniti kao opsjednutost džinom, pogotovo tu cijelu opsesiju kupatilima. Možda je u kupatilo ušla desnom, a ne lijevom nogom i možda joj se desilo da je slučajno koji stih Kurana izgovorila dok je bila u kupatilu.
Ali sve to nije mnogo zamaralo Selmu, koja se nije bavila niti pozitivnim niti negativnim komentarima naroda. Transcendentirala je svijet isto tako kao što je transcendentirala svoje psihičke rane, a svoje javne nastupe uvijek je završavala riječima: Ne dajte da vas prošlost definira.

_____________________________________________________________________

ALENA BEGIĆ rođena je 1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u Bosni i Hercegovini, a trenutno živi u Sloveniji. Poeziju i prozu objavila u višejezičnom zborniku Biće Bolje/ Bo že, koji je nastao kao produkt literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš Ljubljana, a koje je vodila Lidija Dimkovska. Njena poezija je objavljena u časopisu Koraci, kojeg izdaje Narodna biblioteka »Vuk Karadžić« u Kragujevcu, te na portalu astronaut.ba. Studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

ESEJ ZVONIMIRA BALOGA IZ POSTHUMNO OBJAVLJENE ZBIRKE ESEJA “PJESNICI LUDOVI”, Matica hrvatska, 2019.

esej

POEZIJA KAO SLATKO LUDILO, ulomci

Pjesnici su se odvajkada razlikovali kako svojom vanjštinom, načinom odijevanja, tako i ponašanjem. Njegovali su drukčijost, što namjerno, što nesvjesno. Jedni su zastupali prirodnost, puštajući da im kosmatost raste (brkovi i kosa) poput grmlja, drugi bi se olinjali kao biljarske kugle. Drukčijost su njegovali i u načinu života – dok je ostali svijet ustajao, pjesnici su išli na spavanje. Dok su drugi spavali na mekanim perinama, zagledani u strop baldahina, oni bi nerijetko ležali na klupi u parku, zagledani u zvjezdani svod. Dok su drugi išli sredinom mosta, oni bi se kretali njegovim krajnjim rubom, izazivajući sudbinu i đavla da im šapne tekst koji ostali „smrtnici“ nisu mogli čuti.
Dok je normalan svijet bio ono što jest, pjesnici su se vazda izdavali za nešto drugo. Jednom su bili divovi, drugi put patuljci. Jednom vrazi, drugi put anđeli. Jednom su rikali izdajući se za tigrove, drugi put bi cijukali u mišjoj rupi. Ni svoje misli najčešće nisu bilježili u normalnom položaju kao drugi ljudi. Honoré de Balzac nije mogao pisati ako se nije odjenuo u kaluđerske halje. Friedrich Schiller je nadahnuće nalazio u mirisu trulih jabuka koje je redovito držao na radnom stolu. John Milton je bio u stanju pisati tek između jesenske i proljetne ravnodnevice.
Pjesnici su oduvijek nastojali biti nešto drugo i netko drugi. Tvrdili bi da je njihov duh u svima. Iz drugoga bi govorili o sebi prvome. Iz drugoga bi motrili sebe njegovim očima, motrili bi se s distance i sa svih strana, ali se nikada nisu uspjeli potpuno sagledati te im se činilo da u njima prebiva stranac koji ih uhodi iz nejasnih razloga, jer „radi“ za nekoga drugog. Pjesnici bi se spašavali od uhode u sebi tako da bi se pretvarali u oblak, u zvijezdu, u anđela, u žabu, u ribu, u nebo, u ženu koju bi zatim zavodili i obljubljivali do iznemoglosti.

Pjesničko ludilo u starih Grka

Još su u Heladi mnogi držali da je priroda književnih genija „povezana s ludilom“, misleći na neurotičnost i psihozu od koje su mnogi patili. Tvrdili su da je pjesnik „sumanut“ i da se od drugih ljudi razlikuje, jer kao da je u isti mah i nešto više i nešto manje od njih; isto tako, nesvjesno kojim se on koristi bilo je nešto ispod i iznad razuma.
Teoretiziranje o izvanrazumu i iznadrazumu čista je spekulacija s obzirom na to da ni nesvjesnog stanja svijesti nema bez razuma. Nesvjesno je, baš kao i svjesno, poniklo iz razuma kakva-takva, pitanje je koji je domet razuma i do koje je granice razum u stanju stvari razumjeti.
O nesvjesnom nemamo previše saznanja, kao što, uostalom, nemamo dovoljno saznanja ni o svjesnom, o misaonom i duhovnom općenito. Jesu li kritičari stare Helade bili u pravu kada su pjesnike počastili epitetima kao što su „ludilo“ i „sumanutost“?
U pjesmi „Samome sebi“ pjesnik Arhiloh pjeva: „O, dušo, bezbrojnim jadima izmučena dušo, / Ponosna budi te se pred dušmanima junački isprsi! / (…) Dušo, ohola mi nemoj u pobjedi biti, / A ni poražena nemoj samo tugu sniti! / U radosti se ne uznesi, u bolu se ne ponizi, / Sjeti se, kako vrijeme u promjeni ko voda klizi!“ U pjesmi ni traga „ludilu“, a ni „sumanutosti“. Naprotiv, pjesma je vrlo umjerena, razborita i ljudska. Pjesnik, doduše, govori o bezbrojnim jadima svoje duše, ali nigdje nije vidljivo da je pod njihovim teretom pokleknuo ili skrenuo.
Zavirimo li u Arhilohov životopis, ni tamo nećemo naći nijednu mrlju. Naprotiv, otkrit ćemo da je bio izvanredno cijenjen i kao pjesnik i kao čovjek. Držali su ga „lirskim Homerom“ onoga doba. Pripisuje mu se da je tvorac „elegijskog distiha i jamba“, po svoj ih je prilici preuzeo iz narodnog pjesništva i potom ih dotjerao. Doduše, njegov je život pun pustolovina, pa pogiba kao vojnik, ali o njegovu životu nema ružnih priča.
Ni o Mimnermu, helenskome pjesniku iz 7. stoljeća prije Krista, nema ružne riječi, ni o njegovim pjesmama. Prvi u svoje elegije uvodi ljubavne motive. Pjesme su mu nježne i apatične, govore o ljudskoj boli i prolaznosti ljepote.
Sve najbolje i o Alkmanu, pjesniku iz istoga stoljeća. Drži se i da je jedan od osnivača helenske glazbe. Ukazao je na nove razvojne putove u helenskome pjesništvu. Alkman je ostvario spoj eolskog i dorskog stvaralačkog duha.
Možda su kritičari mislili na jednu od najistaknutijih helenskih pjesnikinja na prijelazu iz 7. u 6. stoljeće – Sapfu – kad su se pejorativno izrazili o tvorcima poezije. Ukoliko je to istina, utoliko je riječ o neistini s obzirom na to da se o Sapfinu životu zna malo. Ali ono što se izvjesno zna, to je da su izmišljane klevete i objede na njezin račun, što zbog ljubomore, što stoga što je žena. Također je znano da ju je Platon iznimno cijenio. Riječi spomenutih kritičara, sasvim izvjesno, nisu se mogle odnositi ni na Anakreonta, jer je on tipični predstavnik bezbrižna pjesnika koji slavi život i njegove čari. U njegovim vedrim pjesmama kriju se fine evokacije doživljaja cvijeća, vina, sunca, ljubavi i osebujne vedrine.
Objede kritičara nisu se mogle odnositi ni na ponajboljeg helenskog pjesnika Pindara, na prijelazu iz 6. u 5. stoljeće. Kao pjesnik bio je izvanredno cijenjen. Horacije uspoređuje njegovu liriku s „nabujalom rijekom koja plavi obale i buči u svom širokom toku“. Na njemu su se napojili pjesnici poput Hölderlina, J. W. Goethea, J. Leopardija… I u njegovu životopisu teško bi bilo pronaći mrlju.
Ne vjerujem ni da su helenski kritičari mislili na pjesnike poput Bakhilida, Kalistrata, Teokrita i druge. Pjesnikā uz koje pristaju epiteti „ludilo“ i „sumanutost“ ima, ali u kasnijim vremenima, no pojedinci nisu bili u tolikoj mjeri nastrani i ekscentrični koliko su stvarno bili bolesni.
No s pjesnicima nikad nismo sigurni – teško je znati kada su stvarno bolesni, a kada bolest glume. Pjesnici se vole hvaliti svojim slabostima samo da bi bili u središtu pažnje koju, drže, zaslužuju, jer su božanska bića, pa i sami bogovi i kraljevi, kako pojedinci vjeruju. Njihov je zadatak pretvoriti bolest u zdravlje, žalost u radost, prolaznost u vječnost. Poneki se pjesnik hvali kako može puno popiti ako nema ništa drugo. I sam znam autora koji zna reći: „Dečki, kak sam se ja napil, to nije za ljude, sedam dana nisam znal dojti doma.“
Psihijatri kažu da je i gluma bolest, kao i hipohondrija. Još je, dapače, i Demokrit smatrao da su svi pjesnici malo ćaknuti, odnosno bolesni. Govoreći o Helikonu u Beotiji, Apolonovu sjedištu i staništu muza, izjavio je: „Excludit sanos, Helicone poetas“ („Helikon isključuje zdrave pjesnike“).
Pjesnici se ne bune protiv takve atribucije. Oni kao da vole da ih se drži savršeno zdravima ili neizlječivo bolesnima. Moglo bi se reći kako je riječ o specifičnoj pjesničkoj bolesti, mogla bi se zvati „poetitis“, koja im služi kao svojevrsni izvor i spremnik energije za pokretanje svih mogućih supersenzibilnih senzora. Pomoću spomenute energije izvode magijski čarobni preokret, pretvarajući bolest u apsolutno i savršeno, prije svega, duhovno zdravlje. Jednako tako nastoje žalost pretvoriti u radost, prozu života u životnu poeziju, prolaznost u vječnost. No uspoređujući njihov cvijet (i „cvjetove zla“) sa stvarnim cvijetom, ustanovit ćemo golemu razliku u korist pravog cvijeta. Pjesnički cvijet nije u stanju proizvesti tako sjajne boje, zamamne raznovrsne mirise, postići fotosenzibilnost i maksimalno iskoristiti sunce. Naprotiv, pjesnici se za svoje cvjetove više koriste mjesecom i tamom kao hranom za njihove sokove. Pjesnički cvijet tek je donekle nalik maćuhici ili visibabi koja je žalosno objesila glavu. Pjesnički cvijet, kao ni spomenute maćuhica i visibaba, nema mirisa. Pjesnički cvijet je nedovršen, njegov miris i boju njegovi kreatori moraju stvoriti od sirovine imaginacije, sjećanja i budna sna. No pjesnički cvijet, na veliko iznenađenje, ima i jednu prednost u odnosu na pravi. Pjesnički cvijet ne vene tako brzo, moglo bi se reći da pjesnik uspijeva od sažete prolaznosti sklepati kakvu takvu rastezljivu vječnost. Pjesnikov cvijet u odnosu na pravi cvijet zapravo je umjetni cvijet koji pjesnik sam polaže na svoj grob. Istinska opasnost koja tom cvijetu prijeti jest da ga ljubitelji pravoga cvijeta proglase smećem i da završi na reciklaži.

Između delirija i genijalnosti

Na sreću ljubitelja poezije, pjesnici nikada nemaju slobodnog vremena, kao što se nikada i ne osjećaju apsolutno slobodnima. Slobodni svoje vrijeme traže u riječima koje oskudijevaju i slobodom i vremenom, pa (ih) riječi izmišljaju. Pjesnici su redovito u stisci i uvijek im se žuri, ali ne znaju kamo. U nedostatku jasna odredišta, puze u prošlost, kopaju po početku, sa strahom slute krajeve, odlaze u budućnost, podižu kule u oblacima, hode po napetom koncu iznad provalije između svijeta i nesvijeta. Udružuju se s bocom iz koje su prolili viski po glavi da provjere jesu li budni ili im se sve, pa i oni sami sebi, događa u nerazgovijetnom snu.
Pascal zatim govori o zdravom razumu. Riječ je o debeloj kontradikciji, jer razum i ne može biti nego zdrav. Nije li zdrav, prestaje biti razuman, prestaje biti uman, dolazi do pomračenja uma. Narod, doduše, govori o nezdravoj pameti, što je nepravilno.
Razum je, kako nas uči Rječnik hrvatskoga jezika (LZMK i Školska knjiga), „sposobnost shvaćanja pojmova, logičnoga mišljenja, rasuđivanja, raščlanjivanja, spajanja, zaključivanja…“. Sve to ne može onaj kojem je um bolestan.
Još je znameniti nizozemski liječnik Herman Boerhaave (1668-1738) ustvrdio ono u što su kreativci odavna sumnjali, govoreći napamet kako su genijalci duševni bolesnici, tko manje, tko više. Boerhaave je svoj nalaz uobličio na latinskome: „Est aliquid delirii in omni magno ingenio“ („Ima nešto delirijsko u svakom genijalnom djelu“). Prevedeno na razumljiv jezik, riječ je o „poremećaju svijesti“ koji je prožet „iluzijama, halucinacijama, razdražljivošću, nemirom“, drugim riječima, bunilom, buncanjem.
Boerhaave, kao i mnogi drugi psihoanalitičari, pritom zaboravlja ili nedovoljno ističe da ipak postoji znatna razlika između delirija pacijenata neznanstvenika, koji su po vokaciji političari, birokrati, menadžeri, i neznanstvenika umjetnika, odnosno pjesnika, jer poremećena svijest u pjesnika može biti poremećena u boljem smislu, koji još nije sasvim shvaćen. Njegove aluzije također mogu biti slike boljeg, ljepšeg i snošljivijeg svijeta. Kao što njegove halucinacije mogu biti proročanske. On toga i ne mora biti svjestan ako je instrument u rukama božanskoga. Nakraju, njegova razdražljivost može biti posljedica nemogućnosti da stvori svijet po slici srca svoga.
Među onima koji ne nalaze dovoljno opravdanja za „ludilo“ kreativaca jest i francuski liječnik Régis Debray (1940). U studiji “Ludilo u dramskoj umjetnosti” piše da poluludi zauzimaju važno mjesto u dramskoj umjetnosti svih vremena, počev od Tespisa, osnivača grčke tragedije. Régis ne misli samo na autore već i na njihove likove koji su ipak njihova svojevrsna projekcija, na Oresta koji je epileptičar, Ajaksa koji boluje od delirija i epilepsije, i druge.
Da bi se otkrila suština poezije, valja proniknuti u bit, u nutrinu njezina tvorca, pratiti nizove njegove svijesti, podsvijesti, nadsvijesti, njegova uma. Biografija pjesnika jednim dijelom krije i grafiju. Pjesnikova loša fizička uklopljenost može biti svjesna. On namjerno stvara napetost izlažući se pogibelji, jer više voli pjesmu kojoj je on pogonsko gorivo, negoli sebe. Držeći se one „Što je pjesniku gore, to je pjesmi bolje“ (Andrej Voznesenski), pjesnik je spreman na svako iskušenje, na svaku žrtvu.
Psihijatri zasada pronalaze devijacije koje su spremni nazvati zastranjivanjem, ne otkrivajući vezu s poezijom, jer to jednostavno nisu u stanju. Mnogi to čine iz senzacionalističkih pobuda, šokirajući medije otkrivanjem ludila tamo gdje ga potrošači ne očekuju. Psihijatar Manlio De Lellis (1941) na tom tragu objavljuje knjigu pod naslovom “Genij, razum i ludilo”. U njoj govori kako primijeniti psihijatrijska otkrića u interpretaciji povijesnih zbivanja, a središnju pozornost usmjerava na poglavlje „Sokratov demon“. Nakon ove isti psihijatar objavljuje i drugu knjigu sa sličnom problematikom, pod naslovom “Pascalova amajlija kao prilog povijesti halucinacija”.
Istaknuti pariški psihijatar Bénédict Morel (1809–1873) objelodanio je knjigu “Rasprava o degeneraciji čovjekove vrste” u kojoj je iznio niz zapažanja i dokumenata, kojima je potvrdio svoju tezu. „Mi zamišljamo degenerike“, kaže Morel, „kao ljude koji su se odmetnuli od prvobitnog ljudskog tipa. To odmetanje je nasljedno, i svatko tko ga ima postaje nesposoban da u socijalnoj zajednici vrši svoje funkcije kako valja. Duhovni napredak, zaustavljen je u njegovoj osobi, podvrgava se istoj opasnosti kao i njegovo potomstvo.“
Ovaj citat dovoljno govori da spomenuti degenerici nemaju veze s „degenericima“ koji rađaju poeziju. Morel o degeneriji govori kao o općoj bolesti, opisujući njezine izvanjske manifestacije, ne pronalazeći dublju vezu s kreativnošću.
Francuska obiluje autorima koji se bave bolestima psihe. Godine 1859. psihijatar Moreau de Tours objavljuje zapaženo djelo koje naslovljava “Patološka psihologija u svezi s filozofijom povijesti ili utjecaj neuropatija na intelektualni dinamizam”. Autor prvi put jasno utvrđuje korelaciju „bolesne psihe prema filozofiji i povijesti“. On tvrdi, kao i mnogi prije njega: „Genij, najviši izraz – nec plus ultra – intelektualne aktivnosti, jest neurotička ličnost.“
Pojavu „neuroza“ poravnava s pojmom „stanje egzaltacije“, dapače, proglašava je „sinonimom neuroze“.
Moreau de Tours je na tragu kad kaže: „Najpovoljniji organski uvjeti koji razvijaju duševne sposobnosti su oni koji rađaju delirij, zanos.“
Popularni talijanski psihijatar Cesare Lombroso (1835–1909) svojim je djelom “Genij i ludilo” podigao priličnu prašinu. Suprotstavivši se francuskim autorima, on je doslovno poistovjetio genijalnost i ludilo. Po tome bi ispalo da se na ludnicu može staviti natpis „Društvo pisaca“ ili „Akademija znanosti i umjetnosti“, „Društvo filozofa“ itd.
Čitatelji su djelo primili sa simpatijama. Najveći dio stručne kritike zamjerio mu je nepotpunost, nesređenost, neuvjerljivost, proglasivši djelo neznanstvenim.
Neki francuski psihijatri govore o „poluludilu“ (demifolie), postavljaju se negdje na pola puta između dviju krajnosti – posvemašnjeg zdravlja (kojega nigdje pod kapom nebeskom nema) i čistoga ludila. Pod pojmom „poluludila“ označili su osobe pomaknute pameti, koje nisu potpuni invalidi, već im je očuvan razum, kao i stvaralačke sposobnosti.

ZVONIMIR BALOG (Sveti Petar Čvrstec blizu Križevaca, 1932. – Zagreb, 2014.)

TRI PJESME DARE SEKULIĆ

poezija

NA UZANU PUTU

Pusti svakog ispred sebe,
ti znaš da ćeš stići,
neko ne zna, pusti ga.

Ako ti na putu stoji,
zaobiđi, ne zagledaj,
u sebi ostani, ni blizu
drugome ne priđi.

Idi dijete, puštam te,
pusti i ti mene da se skljokam;
nisam drvo ono gore,
ni priča o uspravnom umiranju –
i drvo obore.

Sretna sam što sam mogla
da se sklupčam, da se skvrčim
i ukočim, u sebe sabijem,
da sakrijem se, prikrijem.

Sretna sam što nisam drvo,
i što se nisam iz korijena iščupala.

***

KRAJ LJUDSKOG PUTA

Iz trulog otpada i gnjiloga smeća,
izbile su ljubičice.
Modro stidljive, one vrisnule su;
koliko mene proljeće se sjeća,
uvučeno u cvijeća glavice.

Ljubice, ne na grobu, u ovom danu
išta da li značite.
Nose li vas kući učiteljice.
Ili zaborave na dječijih ruku tragove.

O prsti, trnom izbodeni,
davne naše žive li vas živice.

I sada, po božijoj, da li cvjetate
u čistoj djetinjoj milini,
i svakog vaskrsa za me upitate;
u Ljeskovcu svenule i same –
u sve daljoj, tuđoj mojoj domovini.

***

POGNUTI NAD ZALOGAJEM

Oslobođi nas bože oslobodilaca,
ma od koga nas oslobađali,
nikada nas osloboditi neće, kolaca
kojima će nas i ovi kolacati –
i prošli su se nama događali.

Oslobodi nas, molimo se bože,
žalosti i nespokoja koje nam donose
u svaki zalogaj, kad pognuti
gutamo ga u tami usamljeni –
nikad sami u svojoj osami.

Oslobodi nas svemogući, ti znaš
da niko od nas bespomoćnih
toliko nije zao, da se
domu svome, prvom tvome raju –
vratiti ne bi znao!

DARA SEKULIĆ (Kordunski Ljeskovac, 1931.)

preuzeto iz časopisa Prosvjeta, br. 150, 7/2019.

KRATKA PRIČA TIHOMIRA STANIŠIĆA

proza

TOK SIVE SVESTI

Tišina oko mene; znam, to je samo uobraženje mog nedovoljno delikatnog uha. Ipak, ne mogu protiv sebe, to je tišina. Istine van domašaja ne zanimaju me, suviše sam slabog duha da bih ga trošio na unapred izgubljene bitke. Izvesnost me oduvek dražila, budi veličinu u meni. Jak sam kada sam slab, i vice versa. Koristim se izrekama samo kada mi odgovara, takve sam prirode, a sa prirodom valja biti u miru. Priroda je, takođe, ono što mi paše. Neprirodna priroda ne postoji. Oportunist sam i sofist diletant, nadmudrujem isključivo intelektualno osakaćene, ili one čije su rane dublje od mojih. Pred mudrijima od sebe ćutim kao biljka, te zbog toga opet u sebi nalazim da sam mudar. Zalazim u samoljublje ali se ne opirem. Ko ne voli sebe ne može da voli druge. Volim sebe radi drugih. Nisam samo mudar, čak sam i altruist. Napinjem se da čujem aplauz, ali tišina ne odstupa. Jedva čujem svoje misli od zaglušujuće tišine. Počinjem da sumnjam, jer sve je podložno sumnji sem same sumnje. Dokazujem da postojim, dakako, ali ko sem mene može u to da bude siguran? Možda uobražavam sebe. Nisam izučio Dekarta, nažalost, iščitao sam samo par citata. Nisam znao da me moja površnost može dovesti do samouništenja. Hvala Bogu što niko ne čuje ove gluposti, mislili bi ljudi da sam skrenuo umom. Povodljive sam prirode, bojim se da bih im se pridružio. Volim da delim mišljenje većine, čak i kada ga ne delim. Ludak nije svestan svoje ludosti, pa kako onda da im verujem? Našli bi se na pola puta, rekli bismo da sam samo luckast. Luckasti ljudi su omiljeni ljudi, a meni se sviđa da budem omiljen više negoli sterilnog uma. Čist um nije dobar, valjda ga je zato kritikovao Kant. Kanta takođe nisam izučavao, samo sam zapamtio naziv njegovog kapitalnog dela. Uopšte uzev, oduvek sam bežao od kritičara kao đavo od krsta, a kada bih im utekao, postao bih kritičar kritičara, te bih poželeo da dignem ruku na sebe. Retki su momenti samoprekora, priznajem javno. Volim da priznajem svoje grehe javno, katarza koja sledi okrepljuje duh. Ponekad sam umeo hotimično da činim loša dela kako bih kasnije javno istupao kajući se. Bog voli pokajanja, možda je to razlog svekolikim nesrećama ovog sveta. Čovek je stvoren po Božjem liku. Više se neću srditi na elementarne nepogode što sobom nose živote nevinih. Božja katarza što sledi kakvu katastrofu nesumnjivo čini neuporedivo više dobra od prethodnog zla, to govorim iz iskustva. Možda smo tako i nastali, čitava vaseljena i mi. Veliki prasak se nije čuo i bio je nezamislivo mali isprva. Oduvek sam naučnike smatrao pametnim ljudima, zbog čega sam termin Veliki prasak smatrao ironičnom domišljatošću. Smatram da je Veliki prasak uistinu Božje buđenje; tama, tišina i nepostojanje atributi su noćenja. Možda smo mi samo Božji san. Možda postojimo samo u njegovoj svesti. Konačan oblik solipsizma, Barkli mi aplaudira, nazivajući me subjektivnim idealistom sui generis, idealistom koji sebi oduzima postojanje zarad krajnjeg dokaza. Čini mi se da sve ovo govorim u poslusnu; tišina me ponekad dotuče. Ponekad nisam siguran da li sam na javi ili u snu, eto koliko su mi snovi stvarni a java nestvarna. Ja sam oksimoron par exellence, i time se dičim. Jin i Jang mi nisu dorasli. Krajnosti me zadivljuju kao retko šta; dobro bez zla postaje dosada, zlo bez dobra poješće sebe sama. Sve je to stvar ukusa, kada malo bolje promislim. Stvar po sebi uvek je dobra, samo u društvu može postati loša. Postojanje je osnovna funkcija stvarnosti, sve ostalo je pitanje mode. Panta rei, moja omiljena izreka. Čak se i Bog promenio, mada ne suviše – nekada je tražio oko za oko, vadio zube, a sada nam okreće obraze da se šamaramo do mile volje. Volje za šamaranjem zauvek će biti, za obraze se ja brinem. Uostalom, ja sam prvi koji obraza nema, i baš zato ga svuda ističem. Borim se za pravdu ali je ne praktikujem. Teoriju i praksu treba držati u zasebnim uglovima. Iz mog ugla, pravda je korist većine i zato se trudim da budem deo stada. U stadu je toplo kao u majčinoj utrobi. Čovek je matora beba, otac je dete što brine o detetu, bore ne čine razliku u čovekovoj duši. Svi žele natrag, u mir i spokoj. Seks je nesvesna težnja za mirom, putovanje ka utrobi na društveno prihvatljiv način. Društvenim normama podilazim isključivo radi koristi, licemerjem smo opshrbani tokom evolucije; otvoren sam za drugačija tumačenja, ali sumnjam da Bog barata licemerjem. Ja sumnjam, dok je Lajbnic siguran u njegovu beskrajnu čistotu. Odviše sam slab za kategoričke stavove, menjam strane kako mi slabost nalaže – divim se Lajbnicu, te mu se podsmevam u društvu Voltera, a sve radi osećanja nadmoći što proizilazi iz saznanja istine. U društvu, Voltera nazivam pravim imenom – Fransoa Mari Arue – čisto površnog razmetanja znanjem radi. Uostalom, nadimcima se služe prisni poznanici, što Fransoa i ja nipošto nismo; prelistani Kandid dakako ne može biti dovoljan za istinsko drugarstvo. Ne opterećujem se dubokim znanjima, potrebna su mi koliko da se na tren izdignem iz mulja prosečnosti. Skromnost smatram vrlinom, čak i ako je odraz slabosti duha i plitkih potreba. Sa potrebama je teško baratati, iz svake zadovoljene izrasta sasvim nova, kao iz posečene Hidrine glave. Možda bi valjalo ratosiljati se svih potreba. Nisam dovoljno mudar za velike korake. Delim dobre savete, ali ih ne primenjujem na sebi. Umor me savlada od same pomisli na delanje. Nisam pobornik delanja, pasivan sam do krajnosti, ali kudim pasivnost iz sopstvene učmalosti. Znam šta valja, ali znam i cenu valjanosti. Siromašan sam duhom, za tu pogodnost krivim roditelje. Nisam odviše grub prema njima, samo u retkim prilikama im prebacim za sopstvene nedostatke. Dovoljno sam pronicljiv da shvatim nepravednost takvog postupka, ali znam da su i oni slično činili za života. Kajanje je prvi korak ka porazu. Rizikujem da zvučim ničeovski, iako ga za života čitao nisam. Volja za moć nikada me obuzimala nije. Lenj sam za volju bilo koje vrste, obilazi me kao kiša oko Kragujevca. Umesto volje, ističem se gunđanjem. Ništa ne valja, svet je najgori mogućni, trebalo bi se izgladnjivati do smrti. Ne, nisam imao volje da pročitam “Svet kao volja i predstava”, poslušao sam jedno amatersko predavanje o Arturu i zapisao nekoliko pesimističkih stavova koji su sasvim lako mogli izići iz riznice nekog drugog mislioca; poznavao sam predavača, bio je neznalica i budala, poput mene. Trebalo mi je nešto da saspem u lice poznanicima kojima je krenulo u životu. Takmičiti se sa njima nije bila opcija. Nikada nisam verovao u pesimizam, kao ni u šta drugo, već sam se samo služio njegovim učenjem kako ne bih morao da se pomaknem sa mesta na kom se i dalje nalazim. Revnosan sam u pasivnosti, pustio sam korene sasvim duboko. Osećam se kao mahovina sa dubokim korenima. Iz silne dosade gledam ka drugima, tražim im mane što će me podići i zabaviti. Kada ne pronađem mane, izmislim ih sa takvim umećem da počnem da verujem u njihovu istinitost više negoli u one što zaista nađem. Pomeram granice stvarnosti u pravcu koji mi odgovara. Iznosim na video sopstvene vrline, mane prebacujem na druge, te ostajem čist kao anđeo. Ne sumnjam u sopstvenu čistotu, čovek valjda najbolje sebe poznaje. Kada me drugi pitaju, tvrdim da čovek ne može sebe poznati jer se menja svakog trena, teče poput Heraklitove reke. Kontradiktoran sam, ali u situacijama koje ne dolaze u kontakt. Verujem u zasebno dobro i zlo, pa tvrdim da je zlo izostanak dobra. Držim se podalje od dobrih ljudi jer kraj njih izgledam zao. Zlih se plašim, te mi ni oni ne odgovaraju, a, izgleda, ni ja njima. Najbolji sam sam sa sobom, siv u sivom. Ponekad zaboravim i da postojim.

________________________________________________________________________

TIHOMIR STANIŠIĆ rođen je u Senti, 1985. godine, ali živi i radi u Novom Sadu od drugog dana svog života. Do sada objavio tri romana: „Ništa ili ništa“ (KOS, 2013.), „Šizma“ (Orpheus, rec. Franja Petrinović, 2016.) i „Poslednja priča“ (Solaris, rec. Dragana V. Todoreskov, 2018.). Piše kratke priče, koje su u više navrata bile nagrađivane i uvrštane u štampane zbornike (Najkraće priče – Alma, Izvan Ograde – Blacksheep, itd), zatim književne prikaze i osvrte, takođe štampane i e-objavljivane. Za prvi roman osvojio drugu nagradu u okviru konkursa KOS za najbolji debitantski roman („Ništa ili ništa“).

DVIJE PJESME JAKŠE FIAMENGA (Komiža, 1946 – Split, 2018) IZ ZBIRKE “PČELA U JANTARU”, Književni krug Split, 2016.

poezija

KAD JE UMIRAO VERDI

Kad je umirao Verdi konjska su se kopita
oblagala slamom da se priguši topot i ne ometa smrt
koja je uredno obavljala redovni obilazak gradom.
A upravo je počinjalo 20. stoljeće i sobom donosilo još
mnogo odlazaka, ljutih ratova, bolesti, gladi, nedaća
– svega što se poput prohladnih noći spuštalo
na grad, ne jedan već njih mnogo, isuviše, jednako
uznemirenih prolazećim kočijama i još koječim
u, kako netko reče, kakofoniji nevjerojatne lakoće
ničega, dok nas je sjedobradi maestro dah po dah
napuštao potiho odlazeći iz jednog siromaštva u drugo
a u magli se gubili uzvici preprodavača dnevnih
gluposti, mijene koje ni zarad kakve sućuti nisu
promijenile rasporede svojih nevažnih obreda.
Napuštala nas je slava svijeta, praznile se kajdanke
i zastori spuštali nakon odigranih arija koje smo poput
vlastitih sudbina doživljavali prikovani za stolice
gledališta, koja su se nevoljko praznila u mješavini
ushićenja i nelagode, uvertira punih slutnji i utihlih finala.
Odlazio je maestro, a u dnu njegova ležaja, pod plahtom
nad onemoćalim tijelom u duhu su se oslonile
sve ustreptale primadone i briljantni tenori
čija slava ne prolazi i nikad neće.

***

POTAMNJELI TAMARISI

Mjesta na kojima se najbrže gasi dan
svakako su ljudska lica, neka pobijele, neka
posive, svako se na neki svoj način smrači
i pogubi značajke prirodnih svojstava; svako
zadrhti, siđe do na dno nas kao na zadnji pozdrav
i utone u svoj pepeo u kojem zaiskri tek poneki
san, kakav prizor prema konačnom i nespoznatom;
u svakom se ide k završnoj igri koja izgara gdje je nitko
ne vidi, gdje nas još samo potamnjeli tamarisi
podsjećaju na neodoljiva protjecanja, na sva ta
treperenja kroz koja smo prošli poput oluje
koju nitko ne želi ni razumjeti ni spominjati
i koja nam je svima onaj neotkriveni vir, riječi koje nas
uče da svaki naš pojedinačni život nije ništa drugo
nego jedan nedovršeni posao, stvor bez srca
i iluzija, vrijeme u čijoj će stupici svatko od nas
nekako završiti, točno onako
kako nam se dopusti.

PTICA U TEBI

poezija

1.
KAKO JESTE

Između ptice u tebi
i zmije oko tebe
nežna je ljubav

Mlado crno perje ponosom blista
Žuti kljun, a u glavi vrelina

Sirova snaga traži surovu notu
Pesma lomi čeljust o krljušt
pesma slabi ujed i zub dubi

Iz stare zmije nova iziđe
I košuljica bačena zasja

Između četrdeset hajduka u tebi
nađe se i kukavica
između četrdeset bandita u tebi
bude i pošten
Između četrdeset dana i noći
I jedan dobar dan zaluta.

2.
O DRVETU

Dve zveri u tebi žive
Noćna ptica na vrhu grane
popodnevna zmija na kamu
Iz kojeg misliš da rasteš

Dve zveri na tebi pevaju
Jedna podzemnu predačku mračnu
Druga nadzemnu poletnu svetlu

Od natpevavanja kora ti gori
I smeje ti se lug
Koga primaš kod sebe i ko sve neće
Biti ti drug

3.
KADA JE GNEZDO PUKLO

Kada je gnezdo puklo,
Zmija je pitala šta ćemo gde ćemo
Siđi od kamena dom da dignemo
Ptica je rekla nećemo nećemo

Siđi od kamena da pravimo dom
U gustom korenju svićemo gnezdo
ne vole bogovi što je visoko
ni pusto drsko i izloženo

Tu kišu i grom najpre puste
Tu munjom šalju opomenu
Spusti se dole dom da gradimo
Od kamena nikom ni kamena
Ptica je rekla nećemo nećemo

Šta pukne – to se ne da spojiti,
Šta padne – možda je bolje baciti
Kad klone kljun biće bolje otperjati

Tako je zmija dozivala
A ptica već beše odletela

4.
SVAĐA MEĐU GRANAMA

Zmijinji li ti jezik i rod
Seme i pleme
Grom da te spali

Pogani kljun će ti glave doći
A hranu ne psuj
Kreštava nakazo tebi govorim

Jezik nek ti se osuši muko
Da valjaš ne bi se zemljom valjala

Krilo ti dabogda u trn zapelo
Đavo nek te pokusa

Idi ti đavolu on te i poslao
Vrane ti oči pokljucale
Zbor te zmijski osudio

Siđi dole ne laj ptičurino
Vrane će i tebe stići

5.
POČECI

Zmija okruži gnezdo
Telom nazida utvrdu
Ptica nežnim paperjem veže
Ukrasi listom zlatnim

Tako žive u istom domu
Zmija brani pticu od drugih zmija
Ptica greje modru joj krljušt

U početku bude dovoljan
Topli dom. Posle, zmija traži temelje drveta
Da se zavuče. Ptica počne da skita,
Nerado se vraća, sa pesmom u kljunu
Stisnutom između jauka i kletve.

O siva goro, o goro kriva, o prokletnice među gorama
I lelek taj zmija sve teže nosi.

Krilo se pada boji i stresa
Života prokletog među korenjem.

Svaka ptica košulju rado menja,
Svaka zmija se isprsi novim perjem.
Tako žive i grizu se, bez zuba, bez kljuna,
Tako sunce izađe do trista puta.

Siđi do mene o nesrećnice
Popni se da mi krov popraviš

6.
VREME LJUBAVI

Samo pisni i ja ću sići
Budi me nedeljom u pet

Lepo ti stoji novo perje
I tebi košulja, draga
Evo stare, zavese skroji

Danas kod mene na ručak.
Ne zaboravi, gledamo mesec pun
Vodiš me sutra u dub

Reko bi čovek, evo dobar i lud
Reko bi čovek, braća.

7.
ŠTA JE NA KRAJU BILO

Raspuklo gnezdo ko dozreo nar.
Po njemu haraju grdni mravi,
Raznose zavese od stare kože
I garniture od suve trave

Paperje leti
Niko ga neće

Među korenjem bandit pacov
Progrizo hol. Bio par dana i pobego
Smrdi mu kaže na zmije.

Grana se lagano suši. Da li jesen
Il neka teža boljka. Lug ćuti,
Sve se vratilo miru, zna se ko je kome drug,
Ko kome hrana i sve ukrug.

Sunce izlazi kasno, a rano leže.
Prošeta lovac, tih, na orozu prst.
Dođe i šumar, drvu nacrta krst.
I sve teško boluje – od ravnoteže.

_______________________________________________________________________

SANJA DAČIĆ rođena je 1974. godine u Gradačcu. Živi i radi u Beogradu, gde je i završila studije srpske i svetske književnosti na Filološkom fakultetu. Bavi se poezijom, prozom, prevođenjem i esejistikom. Objavila je zbirku pesama Pitanja smrti i pitanja večnosti 1994. godine i zbirku priča Godine učenja 2017. godine. Član je Udruženja književnika Srbije.

NE DAM TE ENTROPIJI

poezija

prekinuću jednom svoj zavet neodlaženja na venčanja
i možda te sresti na nekom od njih
knedle u grlu potiskivaću hranom poređanom
na ukrasnim tanjirićima
ta jadna naivnost nade za srećan život koji će
mutirati u teskobu uvek me rastuži
ti i ja, utrnuli od nesnađenosti, imuni na proslave,
gledamo u utrnulo nebo
koje stoji nad nama

sledeće čega ćemo se oboje sećati
ti i ja skriveni
ispod belog stolnjaka koji dodiruje pod
krijumčarimo flaše vina počelo je
opipavanje moje rasparčane duše
koja još uvek ima nepomirljive želje
sve spakovane u jednom telu od
kojih se tetura
otmenost se najlakše skida s mene

habani bukom proslave
ležimo u polumraku ispod stola
dok naše prazne stolice svečano obasjava sunce
već godinama se nalazimo u međuprostorima
koje ne razumemo
planiramo kako da izbegnemo propadanje
ta će buka prestati jednom ostaću ja
i možda ti

ne dam te entropiji, kažem ti
ne dam te entropiji
pohraniću svu ljubav u udubljenje kod tvojih lopatica
i obećavam ti
kada prođu godine, neće biti lakše
i previše puta poželećeš da me nisi nikad upoznao
ipak nećeš otići
možda nećeš naći mir
ali ko je ikad našao spokoj u ovoj mučnoj prolaznosti našoj
ne dam te entropiji
krajevi tvoje kose pripadaju korenu moje
ne dam te entropiji
iako ćemo često biti užasnuti jedno drugim
ali šta si ti očekivao

niko ne može da popije toliko vina kao ja
i da nas svaki put nepogrešivo odvede kući

OGNJENKA LAKIĆEVIĆ (Beograd, 1975.), iz zbirke pjesama “LJUBAVNA PISMA GUGLU”, Književna radionica Rašić, 2017.

fotografija autorice: Sonja Leković

KRATKA PRIČA DŽENETE ROVČANIN

proza

HAMZA

Mome Hamdiji – tetku i vječitoj inspiraciji

Miholjsko ljeto je na izmaku. Tek se poneke krnje sunčeve zrake razapinju na obroncima Morina. Zrak je prohladan i fijuci šibaju svačije obraze, pogotovo onima koji jašu. Niz Ljutu i pšenica i natruhli kukuruzi. Hamza zategnu povodac i zaustavi dorata. Kao pacovi kad ti prokidaju stropove, tako se danas prokida i ljućanska tišina: osluhnu jednim uhom i jasno čuje udaranje ašova u zavaljene stjenčuge skoro opustjelih bašta i kuršumski zračni kovitlaj. Miris zapečenih i rastočenih paprika za ajvara, tek obranih šljiva i krušaka pune mu požudne nozdrve, a dimne zavjese s vidika ispred mu se pružaju pred bistrim očima. Na samar je natovario njene haljine u platnene vreće i oprezno ih skida. Još ih ne otvara. Iz tabakere vadi cigaru i pripaljuje šibicom. U Ljutoj je trava u pečatima; miris joj ni nakon rijetke kiše ne isparava, ali uvijek ti se učini da ti se njeno bljedilo preslikava i na opancima, pa ti koraci bivaju beživotni i na trenutak poželiš da joj se utkaš u te kratke stabljike i da veneš s njom – sporo i s teškom mukom. Pogleda lijevo-desno i približi se onim platnenim vrećama kao da prilazi kolopletu svih svojih djetinjih sjećanja koji će hitro ispariti, kao da će ih zrak časkom pojesti ili kao da će ih vjetar nanijeti pred svačija vrata samo ne pred njegova, a on stoga vreće polako dira. Haljinke joj se od krvi sasušile i sve mu ruka žuri da ih nasilu razdvaja, ali se konci kidaju. Pamti onaj prvi zakrpljeni šav, eto tu, kod pećne lugare, i pucketanje suhih bukovih drva, i teškom mukom donesenih patrljaka, i svoje krvave naramke i zaguljenu kožu duže od sedmicu dana. Zna da mu odsad sjećanje truhne, raspršava se kao pepelna kula i miri se s tim ovog časa. Sad bi spriječio svu njenu bol, bio bi nasilu jak, samo nek se ne muči, nek se ne desi ni jauk jer je nehotice načinio nagli pokret… ne bi joj sad bile ni mokre oči u kojima joj se sravnavaju svi orkani bola, ali istrpi – vidio je da se svladala – jer je evlad gleda. Od bijesa mu se sada stiskaju čeljusti, a očne jabučice mu nagriza kolut suza koje začas nakapaše nadlanice. Plam je zasuo onaj najveći krvavi trag njene spavaćice, a on je čekao obujmljenih nogu da je najveći žar zahvati, da je proždrljivo sagori, da se zemlja nahrani… Krenuo je prema kući, u sumrak. Po blatnjavom ljućanskom putu još samo poneka kopita cjelivaju. Utihnuo je danjski žamor. Fenjeri su palčevima ugašeni. U kući Ibrage Tarahije fenjer još uvijek neumorno gori. Dok se približava i veže onog nesretnog konja u staju, čuje i krhotine stakla. Izuva čizme polako, guli ih dlanovima s izranjavanih peta i pokušava neprimjetno leći u krevet i čekati da svane.

„Majku ti Božiju, đe si dosad?“, zagalami Ibraga odmah s vrata.
„Brrrzo ssse sssmrrrklo“, odgovori, a pogled mu zakovan za pod.
„Sutra da si skov’o tabut da ne bi narod prič’o kakvog sam ja jolpaza u ovoj kući zadojio“, doda Ibraga.

Kad bi neko iz prikrajka po prvi put posmatrao Hamzu Tarahiju, na očne zjenice bi mu se prvo privikao njegov čakarasti razjapljeni pogled koji uvijek i u mjestu žuri. Hamzine ruke su ruke nejači – slabašni i tromi spletovi krvnih žila. Bljedunjav i onizak mladić, s godinama tek stasalim, prerano je odvojen od majčine posteljice i naprasno otkinut od svog kamena temeljca. Ujutro je Hamza spremao tabut za svoju majku. Dženaza je sutra, poslije ikindije, a majku će mu danas gasuliti bule. Dok ukiva i posljednji ekser, naumpade mu da stavi ćebe preko sirovih dasaka, ali mu se misao brzo pokori; na Onaj svijet ideš bez džepova i bez vještačke topline, ogoljen.

Na dženazi se skupilo svijeta. Svi prilaze Ibragi, izgovaraju mu saučešće, njemu, dželatu od čije je ruke stradala, a u prikrajku stoji Hamza. Na njega se niko i ne obazire, niko mu ne prilazi, niko ga ne blagosilja, niko s njim i ne suosjeća. Odmalena bi Hamza trčao u krugove gdje su okupljena ljućanska djeca, da se poigra, ali platnena lopta do kraja Hamzinog vremena osta neukaljana blatom rodnog mu sela. Kad bi u ljućanskim krugovima dobio riječ, trudio bi se da što manje zamuckuje, ali zalud; ne bi uspijevao dovršiti ni rečenicu, a već bi odnekud prasnuo gromki smijeh. Svim njegovim vršnjacima je uveliko iznikla brada, samo je Hamzino lice nježno i golobrado. Ta priprosta svjetina ga je odbacila, mučila i ranjavala jezikom i on u narodu ostade Hamza Muco. Hamza Muco bi navečer, kad se ugase svi seoski fenjeri i kad stoka opazi da čobani spavaju, hodao po selu i zatvarao tuđe kokošinjce, utjerivao pomahnitala stada nazad u torove, zatvarao vrata pčelinjih košnica ili poturao pod konjske glave čistu vodu. Onim iznemoćalim, koji su na pragovima grobnih jama, bi okopavao bašte, ali oni mu nikad ne bi zapamtili ni lice, ni soj, ni rod, niti bi ga ikad spominjali.

Kad je Safetu Pijuku planula kuća krajem te godine, a vatra prijetila da sažme čitavo selo, Hamza Muco, onim svojim blijedim koštunjavim rukama, suzbi plam da ne pređe na Ramizovu staju. Stade tada ispred svih seljana kao čelni vojskovođa, zgasnu stihiju i spasi siromašne usjeve, mršavu stoku i kuće. Klicala je tada svjetina pred Hamzom, blagosiljala mu ime, a do nove godine u Ljutoj je iščezao Muco. Taj bi mladić i dalje gledao samo preda se, ne progovorivši ništa, vječito čekajući noć da opet pritvara tuđa vrata.

***

Od Hamzinog jala prošlo je skoro četiri decenije. Stoji na ruševinama svoje nekadašnje kuće. Ni on ni njegova sjećanja danas ne mucaju; danas su tako razgovijetna, penju mu se uz noge, uz ruke, ulaze i izlaze iz cipela, kaputa i glave i štipaju ga za grlo. Pod cipelama mu zgarište iz kojeg vihori miris neveselog mu djetinjstva. Pred čakarastim očima uvijek mu i neprestano bljeska majčin lik.

Hamza ni u sebi ne progovori ništa. Ošinu sve mrtvim pogledom, upivši posljednji put očima svaki ugao Ljute i kad shvati da mu taj bol više ne udara po plećima i ne odvaljuje mu one već srasle terete, bez glasa se oprosti s palankom koja mu je razbijala melodiju i ne bi mu žao što u njoj nikad nije zasvirao.

______________________________________________________________________

DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Nakon završetka gimnazije upisuje studij bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je trenutno apsolventica. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“, a slijedi pjesnička zbirka deset mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“, potom „Perom ispisujem dušu 3“ – zajednička zbirka mladih autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okrilju „Kulture snova“ – udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Njena priča „Čiko Zav“ drugonagrađena je na „Biber 2“ konkursu, prevedena je na albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik i objavljena je u istoimenoj zbirci.

TRI PJESME IVANA KOPRIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE “INTERGALAKTIČKI PELJAR”

poezija

VISOKA TEMPERATURA U SVEMIRU

Dok mi pogled šibaju galaktički radijski valovi
Kroz žilicama izbrazdanu ionosferu mozga
Duboko u čudesni prostor planetarne maglice
Zavučem desnu ruku, i protegnem se
Lijevom škakljam luckaste ostatke supernove
Desnom nogom zagazim ravno u roj meteora
Lijevom propadam u neutronsku zvijezdu
Pulsari mi rotiraju oko međunožja
Raspet tako grčim se u dubokom svemiru
Želje su mi velike
Sjene izdužene, sive
Čekam ozdravljenje titrajući
Nadam se vječnom gravitacijskom urušavanju
Ne mogu se svesti ni sažeti
Beznačajno, beskorisno, bezvremenski
Natrag na točku besmisla
Nebula, nebula, nebula, ljubim te nježno
Ližem tvoju svetu obojanu prašinu
Pretapam se u boje plinova
Okovan kao Prometej na hladnom Kavkazu

***

CRNA MAČKA, BIJELA ŠAPA

Kreneš na putovanje, odrješito
Potrčiš za ciljem, usredotočeno
Suze ti se crne zjenice, odlučno
Napneš mišiće i tijelo izviješ u luk
Odapneš ga, gotovo se čuje fijuk
Frk, odjednom šum u ušima, udarac
Lome se kosti, puknu ligamenti
Odbačeno tijelo leži u travi, nemoćno
Bol započinje, a i suze od boli cure
Koža je rasparana, krv lipti
U ritmu udaraca uplašenog srca
Smogneš snagu životinjskim naporom
Vučeš težinu slomljenog tijela
Zamućenog vida, bol sve snažnija
Pokupe te neke ruke, gubiš uvid
Nestaje oblika i mirisa, boje se stapaju
Nepregledno postaje polje boli
Na rubu života i smrti guraju ti
Gorke lijekove u usta, bodu mišiće
Putovanje je prekinuto, nema svijesti
Kad se probudiš odrezanih kostiju
Zašite gole kože na mjestu dlaka
Slijepljenih rana koje se suše
Vidiš ruke koje ti nježno uzimaju
Glavu koja je bila zamalo izgubljena
Obujme ju i masiraju sporim pokretima
Ležiš na boku, mekan je ležaj
Sporo prolaze dani u spavanju
Ljudi tek povremeno dođu i govore
Ohrabriš se i podigneš, vučeš se
Vježbaš u dugim satima dosade
Jednog dana otvore se vrata
Prostruji zrak i – kreneš, polako
U šetnji zelenom travom spaziš miša
Tijelo ne sluša, ne možeš ga zapeti u luk
Zapinju ostaci kosti, nema zglobova
Umjesto kukova imaš loše surogate
Shvatiš – ne možeš miša uloviti
Možeš samo s njim razgovarati
O vremenu, sudbinama i ljudima
Težak je život mačke koja se odlučno
Zaputila u avanturu bez dobrog plana,
Mape, osiguranja i pametne pripreme

***

ODMOR SAMSONA U TRANZICIJSKOJ DOLINI

Baš te briga ako ti Dalila odreže kosu
Poslije dugog i napornog puta
Danas su ćelave glave u trendu
Mirno usni uvečer, čupavi Samsone
Ne boj se, Filistejci bauljaju pijani
Amonci se međusobno ubijaju
Obećana zemlja obrasla je dračem
Šikara se veseli po plodnim poljima
Pusti dugu neurednu bradu Samsone
Danas su takve brade u trendu
Da se bolje uklopiš u dolinu tranzicije
Od tvoje snage važniji je novac
Od tvoje pameti važniji je novac
Od tvoje vjere važniji je novac
Od tvoje etike važniji je novac
Prokleti je novac najvažniji, Samsone
Zato pazi na svoje konje i bisage
Zamoli Daliline sestre da ih čuvaju
Moraš se odmoriti, glib je dubok
Strani su gospodari u skupim hotelima
Okruženi kvarnim plemenskim vođama
Koji lažno tuže i krivo presuđuju
Njih ne zanimaju lijepe mlade žene
Ni moderne frizerke s velikim škarama
Utoni u dug i dubok san, Samsone
Navuci tamnu noćnu masku na oči
Danas je sljepoća poželjna, čuj
Duga je noć pred tobom, pij, pjevaj
Ljubi Dalilu u zanosu zaborava
Moli se i tuguj, odmori noge
Čuvaj snagu ruku i oštrinu misli
Još nije vrijeme da se probudiš

_______________________________________________________________________

IVAN KOPRIĆ rođen je 6. siječnja 1965. u Vrbovcu. Završio je studij prava u Zagrebu, gdje je i doktorirao 1999. Zaposlen je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu od 1990. U zvanje redovitog profesora upravne znanosti izabran je 2008., a u trajno zvanje potvrđen 2013. godine. Obavljao je niz sveučilišnih i javnih dužnosti, objavio je mnoge znanstveno-stručne knjige i radove te sudjelovao u mnogim znanstvenim i stručnim projektima u zemlji i inozemstvu. Hologrami nade, njegova prva zbirka poezije, sadrži sto pjesama napisanih uglavnom tijekom nekoliko posljednjih godina.

književna pretpremijera: ROMAN METIJA KAMBERIJA “GRAD BOLA”, Nova poetika, 2020; ulomak

proza

Sećam se, bila je to crna noć, baš kao i boja moje kože. Da, sećam se dobro, stajao sam preko puta jedne birtije u kojoj se uveliko bančilo. Kiša je lila kao da joj je to poslednji put. Kiša je padala i kvasila moju dugu, kovrdžavu i neočešljanu kosu. Prišao sam blizu te male, skromne i neuredne kafane i kroz zamagljeni prozor video kako neka, meni nepoznata lica, jedu neobičnu hranu i ispijaju poluprazne čaše. Po flašama, mislim da je to bila loza. Poželeo sam da budem unutra, da se malo ugrejem, drpim neku odeću i usput zamastim neki od njihovih tanjira. Ali ubrzo sam se predomislio, jer sam dobro znao kako ću proći ako uđem. Prethodne sam večeri ušao u istu kafanu kako bih isprosio koji dinar. Iste noći popio sam šamarčine više nego vode tog dana.

Ušao sam u kafanu, zatražio koji dinar od sredovečne žene koja je imala bore na licu i oči boje lešnika. I cigaretu u ustima, skoro ispušenu. Da, toliko sam joj blizu prišao da sam mogao osetiti miris njene kose, nalik poljima punim lavande. Uzela je opušak cigarete i ugasila u pepeljari.
,,Teto, možeš li mi dati koj dinar? Jako sam gladan”, izustio sam.
Pogledala me je krajičkom oka, a zatim pozvala konobara i rekla mu: ,,Konobar, izbaci ovog Ciganina! Umesto što prosjači po kafanama, trebalo bi da bude kod kuće u ovo doba noći.”
Čuo sam to i pošao ka vratima, hteo sam pobeći kako bih izbegao nevolju. Konobar se našao ispred mene, bilo je kasno za bežanje. Prišao mi je, išamarao me tako jako da mi se leva strana obraza nadula i poplavela kao plavi patlidžan.
,,Pička ti materina ciganska, marš napolje, nemoj da sam te više video blizu ove kafane! Budem li te video, zapamtićes dan kada te je zadnji put sunce ogrejalo”, rekao je pingvin u crno-belom odelu.
,,Ali gospodine, nisam imao loše namere.”
,,Nema gospodine, marš napolje’’, mrmljao je sebi u bradu, dok mi je leva ruka pokrivala obraz, a glava bila oborena ka podu.
Kiša je polako prestajala. Povukao sam se nazad, nisam hteo gledati kroz prozor kako lome čaše i flaše. Ali nije mi mogla promaći pesma koja je tekla u tom trenutku. Bila je to pesma Šabana Bajramovića – Sajbija. Nije mi bilo jasno zašto su Srbi toliko slušali njegove ciganske pesme. Često mi je majka govorila o njemu. Šaban Bajramović je imao nadimak Šabi, živeo je u drugom kraju cigan male. Bio je strastveni kockar i imao je četvoro dece. Kažu da je zbog ljubavi pobegao iz vojske, bio osuđen na tri ili četri godine zatvora, ne sećam se tačno. Bio je prihvaćen kao dobar čovek, mada, kako mi je majka govorila, bio je bolji drug nego suprug i otac. Nije vodio računa o deci, bio je siromah. Šta znam, valjda su ga slušali iz poštovanja, stvarao je i pevao pesme koje će trajati, nadam se. Pevao je iz duše.
Kafana se zatvarala, ubrzo su počeli da izlaze ljudi, neki betonirani od alkohola. Taksisti su strpljivo čekali mušterije. Sedeo sam na nekoj klupi preko puta i posmatrao lica ljudi, dok mi se odeća cedila od kiše. Bilo mi je hladno. Ubrzo je izašao još jedan par, činilo se da su se baš lepo proveli. Bili su srećni i ne baš toliko pijani. Sećam se, bio je to stariji par, ali skroz detinjast. Dok je njen partner bio kod taksiste da kaže adresu do koje treba da ih odveze, prišla mi je žena. Da, to sam i očekivao, imala je na sebi velur braon jaknu, crnu rolku, crnu kao kafa i ogrlicu, žensku ogrlicu koja je bila izbačena, te se moglo primetiti da je taj modni detalj baš super fora. Čini mi se, petsto kec farmerice a na levom ramenu obešena kožna torbica. Nisam mogao da ne zapazim nebo plave oči i ravnu, kratku kosu.
,,Šta radis, crno dete, zašto si u dva i četvrt na ulici? Gde ti je mama, je li ti hladno?”
Nisam odgovarao na postavljenja pitanja, postideo sam se.
,,A kako se zoveš, hoćeš li mi reći koliko imaš godina?”
To mi je teško palo, stideo sam se svog imena i prezimena, ali ne i svojih godina.
,,Zovem se Amiraga i imam osam godina”, odgovorio sam, ubrzo videvši njen blistavi osmeh na licu. ,,A ti, kako se ti teto zoveš?”, upitao sam odvažno.
Muškarac ju je dozivao: ,,Ajde idemo, opet će kiša, bilo bi dobro da odmah krenemo.’’
Govorio je to čovek u godinama, niže visine, nisam mogao videti crte njegovog lica, jer mi daljina na kojoj se nalazio nije to dozvoljavala.
,Ne bih da kisnem, a ni tebi se to ne bi svidelo, kreni ženo božija, pobogu.’’
Okrenula mi je leđa i krenula ka taksisti. Ubzo su svi otišli. A ja, ja sam opet ostao sam na ulici, bosonog. Prijala mi je vlažnost betona, jer sam ceo dan proveo šetajući ulicom bos, dok je sunce pržilo moje lice, a užareni beton i kaldrma pekli moje tabane. Celog dana sam hodao vrelim ulicama, u kojima su se nalazili mali kiosci i po neka pekara na uglu, gde sam često svraćao da uzmem peciva. Jedna dobra pekarka davala mi je svakog dana pogačice, đevreke, kiflice, sve ono što je ostalo neprodato istog dana. Sećam se, bilo je tu i nekolko velikih izloga sa slikama, a unutra su šetali ljudi moderno obučeni. Imao sam utisak da skakućem i trčkaram po žaru jer se beton usijavao od toplote. Mnogo kasnije, drugovi iz doma su me zezali kako imam velike noge, jer sam kao mali uvek šetao bos.

Kaldrma na kojoj sam stajao presijavala se, jer su ulična svetla i kiša koja je do nedavno padala, odigrale svoju ulogu. Tako je ulica u gradu Emilmetu, u kom sam inače i živeo, došla do izražaja i bila još lepša.
Voleo sam taj grad, ulice i sokake, voleli su i oni mene. Voleo sam ljude u tom gradu, ljude koji baš i nisu bili naklonjeni Ciganima. Ah, ti prokleti ljudi, voleo sam ih, uprkos oštrom jeziku kojim su sekli moj stomak i svaki organ moga tela, no duši mi nisu mogli ništa – ostala je netaknuta i čista.

___________________________________________________________________

METI KAMBERI rođen je 29. novembra 2000. godine u Nišu, u siromašnoj porodici. Tužno i nesrećno detinjstvo proizvelo je problematičnog dečaka, koji je promenio pet osnovnih škola. Od 2012. do septembra 2019. godine, život je proveo u domu za nezbrinutu decu bez roditeljskog staranja.
U domu je pročitao dosta knjiga, a sa osamnaest godina je, kao izuzetno talentovan, počeo i da piše. U tome je pronašao sebe i svoj smisao.
Završio je srednju dizajnersku školu. Namerava da sledeće godine upiše Filozofski fakultet u Nišu, gde i živi.
“Grad bola“ je njegov prvi roman.

fotografija autora: Branko Janačković