Month: March 2020

ZAMKA ZA MEDVJEDE

„Ako se npr. jedan šumski medvjed nađe uhvaćen u zamku za medvjede (jer ni za kakvog drugog medvjeda dosad nisam čuo da je uhvaćen u jednu takvu zamku iz čega proizlazi da ni ne može biti), on može biti ozlijeđen ili mrtav – ovisi koji mu je dio tijela zapeo u zamci za medvjede. Ako je, na primjer, riječ o nozi, može ju odgristi pa će šepati ostatak svojih dana, no do dana današnjeg nisam čuo da si je jedan takav medvjed odgrizao nogu kako bi se izvukao iz zamke za medvjede tako da tu mogućnost možemo prekrižiti. Radi li se, kojim slučajem, o glavi, tj. vratu, vrlo je vjerojatno da je medvjed već poprilično mrtav dok mi raspravljamo o tome što bi on mogao učiniti pa o tome ne vrijedi niti raspravljati. Drugi dijelovi tijela (kao npr. uši ili repić) čine mi se jednostavno premalima da bi ostali zaglavljeni u zamci za medvjede te iz toga možemo zaključiti da je scenarij u kojem je jednom medvjedu zamka za medvjede uhvatila repić ili uho nemoguć. S obzirom na to da sam dosad samo slušao o zamkama za medvjede, ali ne ih i vidio uživo, o cijelom konceptu zamke za medvjede moramo govoriti s dozom opreza jer možda nam netko pokušava nešto podvaliti pa ostanemo bez repića kao onaj medvjed, ali budući da:
a) nemamo repić,
b) dosad nisam čuo ni za jednog čovjeka bez ili sa repićem koji je ostao bez repića,
mislim da se nemamo o čemu brinuti.
Ako se npr. jedan čovjek poput nas (ili drukčiji, ali pokušajmo ostati pri tome da je taj čovjek ipak sličan nama jer tako nam je lakše) nađe uhvaćen u zamku za medvjede, on će iščeznuti nama pred očima (dakako, pod uvjetom da mi u tom trenutku promatramo cijeli prizor) i za sobom će ostaviti svjetlucavi ružičasti prah. Ja osobno nikad nisam svjedočio nečemu takvom pa to, dakako, znači da je to sve skupa jedna velika budalaština.“

Jean (ustajući iz publike i stojeći samo na desnoj nozi): „Oprostite, ali zar upravo zato što niste svjedočili nečemu takvom, kao i medvjedu koji si odgriza nogu da bi se oslobodio te kao što nikad niste vidjeli zamku za medvjede – ne znači li to da su upravo zato sve te stvari moguće? Jer zasad za Vas postoje samo kao jedva opipljivi koncepti, tj. izjave bez vidljivih dokaza i jednako tako apsurdni pojmovi?“
Moj odgovor (grickajući 4. kut stola – onaj okrenut prema jugozapadu): „Ne.“
Jean (poskakujući čas na jednoj, čas na drugoj nozi): „Ja umirem.“
Moj komentar: „To ne mijenja stanje stvari – a to je da ste Vi potpuno, apsolutno i neupitno u krivu. Usudio bih se čak reći da..“
Jean (držeći se za srce koje kao da mu iskače iz prsnog koša): „Au.“
Moj odgovor: „Crkni. Pokušavam se izraziti, izrode.“
Jean (i dalje poskakujući): „Au.“
Ostatak publike: „Viva la révolution!“
U sljedećem trenutku lijeva polovica stada nosi mene, a desna mrtvog ili umirućeg Jeana
(s nekim ljudima nikad ne znate na čemu ste; doduše, ja sam u tom trenutku prilično jasno osjećao tuđe ruke na svojoj stražnjici). Možda je bilo obrnuto, ne sjećam se. Jedan od nas iznesen je na prednja, a drugi na stražnja vrata kazališta no ne sjećam se ni kako je to išlo. Odjednom me netko prima za vrat i gura mi glavu u nekakvu metalnu napravu.
Glas dosad nespomenutog Jeanovog agresivnog pristaše (iako je Jean oduvijek zagovarao mir, njegovi su ljudi bili poznati po iznimnom nasilju): „I dalje nisi siguran postoji li zamka za medvjede, crkotino glupa?!“
Još jedan nepoznat glas, ali za nijansu mirniji: „Patke ne lete.“
Onaj prvi nepoznat netko pušta moju glavu da padne ravno u zamku za medvjede (bar pretpostavljam da je to bila zamka za medvjede jer budući da dotad, a možda i dosad, nisam vidio zamku za medvjede, nisam imao s čime usporediti tu metalnu napravu, ali odlučio sam riskirati i izvesti zaključak iz retoričkog pitanja Jeanovog agresivnog pristaše) pritom izbijajući zube prvom jadniku iza sebe za kojeg se kasnije ispostavilo da je greškom ušao na moje predavanje misleći da ide na misu, no s obzirom da je posljedica moga govora i rasprave koja je uslijedila bila gadno krvoproliće, zaključio je da nema velike razlike i odlučio navratiti još koji put.
Kreće tučnjava – jedni tvrde da patke lete, drugi tvrde suprotno.

***

MIRAN NA STANICI

Pitam ja Mirana: „Mirane, gdje biti kad nisi nigdje?“
Miran zastane, digne bradu u zrak, a brada odleti.
Spusti on sad glavu i kaže meni: „Ne znam.“
Stojimo Miran i ja, čekamo autobus, miran puši cigaretu, dimi mu se iz glave.
„Zapalio si se, Mirane,“ kažem ja njemu, „gori ti mozak.“
Ima onaj film gdje djevojci gori mozak, ali Miranu je gore; Mirana poznajem pa znam da mu je gore.
Ne znam kako gasiti zapaljeni mozak, možda onom tubom za ispiranje sinusa, ali to prođe tek pored prednjeg režnja.
Uostalom, zašto da gasim mozak? Vani je hladno, a Miran nema kapu; iako sam mu rekao da će biti hladno, Miran svejedno nema kapu.
„Grije li te, Mirane?“ pitam ja Mirana.
„Aha“, odgovori meni Miran, a iz ušiju mu ide dim.
Čekamo mi autobus, kad eto, krene kiša.
„Ugasit će te, Mirane“, kažem ja Miranu.
Miran slegne ramenima i uđe u vozilo.

_______________________________________________________________________

LINA BAJIĆ rođena je i živi u Zagrebu. Završila je Klasičnu gimnaziju, a sad studira Biologiju na PMF-u. Piše priče, pjesme, svašta, ponekad ozbiljnog tona, većinom ipak ne. Njezin stil pisanja kombinacija je svega onoga što je čitala – od Ivane Brlić Mažuranić do Woodyja Allena i Harmsa.