NEDOSTAJE MI ŽUTA BOJA
Nedostaje mi Rovinj
iz Dašinih kanadskih pisama,
iz fotografija bliskih prijatelja,
iz vlastitih neostvarenih planova.
(Jutros sam umjesto hljeba kruh ispekla.)
Nedostaje mi Amsterdam
Van Gogova vaza suncokreta,
bicikl ispred zgrade sa tri ulaza,
prozor koji se lako otvara.
(Ne nosim više ručne satove.
Zidni kuckaju iz navike.
Virtuelna fabrika će proizvoditi nove svijetove, dala je obećanje.)
Nedostaje mi Berlin
prostran stan s velikim balkonom,
kuhinja u kojoj bih se metaizolovala
slušala pank i kuvala.
(Svađam se s ekranima,
dinamika buke strah prikriva.)
Nedostaje mi Lisabon
noćna vožnja tramvajem,
hod brdovitim ulicama,
bijelo vino, vjetrovita obala.
(Život je napolju,
ovako je govorila moja Magdalena.
Kad ostariš jedino se sjećaš putovanja.)
Nedostaje mi Pariz
Barbara i rijeka koja je popila Celana,
onaj koji je ostavio kapu u kavezu
i izašao s pticom na glavi.
(Ljudi iznose korake u crnim vrećama.
udavljene žutim vrpcama.)
Nedostaju mi svi gradovi
u kojima nikad nisam bila
i oni u kojima sam se rađala i umirala
tražeći dom umjesto prebivališta.
(Danas svijet ima pedeset kvadrata.)
***
PROLJEĆE IMA ZECA U RUKAVU
U izlogu se sudaraju
sniženja i nove kolekcije,
lutke poziraju hrabro,
mašem im kradom
dok gledam šta se nosi ove sezone,
uske farmerke i cvjetni dezeni na majicama,
rančevi po nekoliko desetina maraka,
male torbe u boji pustinje.
Lutke dišu u bojama staklenog proljeća,
kineska radnja je povukla stvari iz izloga,
pokušavam da sagledam kraj ljeta,
(mala crvena torba na rasprodaji koliko će koštati.)
Kosta je napravio zeca,
poručio je drugarima da mu nedostaje škola,
meni je zbog te video poruke ponestalo maramica.
Njegova i moja školska klupa
dodiruju se ćoškovima prekinutog časa.
Proljeće ulazi tiho, gotovo kradom
kao da se izvinjava
klimam glavom kao taj krpeni zeka
i kažem mu oprosti,
onda me guraju laktovi savjesti,
ne budi patetična poručuju,
samo slegnem ramenima
i pokažem na lutke u izlogu
kažem oprosti ponovo,
ovaj put uštogljeno.
Na semaforu je non stop zeleno,
konačno da neko pozdravi proljeće dostojanstveno.
***
SVAKO NA SVOJE MJESTO
Na ulazu stoji čovjek iz obezbjeđenja
koji je zahvaljujući epidemiji
dobio na važnosti.
On više ne govori,
samo strogo klimoglavi
kad mu se neko tiho obrati:
Gospodine, treba li i rukavice dezinfikovati?
Ruke su mu na leđima.
Leđa su mu ispravna.
Ispred vrata njegovog carstva
stoji četa vojnika s brnjicama.
Među njima i ja
srećna zbog prilike
da mi se danas nešto desi
izvan četiri zida.
Unutar carstva s razglasa
umjesto muzike kao nekada
ozbiljnost glasa obavještava:
Brzo obavite svoju kupovinu,
držite propisanu distancu.
Na hiljadu kvadrata prodajnog prostora
sudaram se sa svojim mislima
i novim cijenama dezinfekcionih sredstava.
Higijena danas diže revoluciju,
mi poslušno trčimo u male rupe u zidovima
i čekamo novo naređenje.
Sloboda je precijenjena literarna izmišljotina.
___________________________________________________________________
SANJA RADULOVIĆ (1975, Tešanj, BiH) piše i objavljuje prozu, poeziju i haiku. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja na regionalnim konkursima za poeziju i prozu. Zastupljena je u stotinjak zajedničkih zbirki poezije i kratke proze koje su objavljene od 2012. do danas u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Bugarskoj. Objavila je zbirke pjesama: „Lepet krila majke ptice“ 2015. „Prstohvat maslačka“ 2017., i zbirku kratkih priča „Nomad na štiklama” 2018. godine. Tekstovi ove autorke objavljeni su u štampanim časopisima, kao i na mnogim elektronskim portalima za kulturu i umjetnost te u višejezičnim antologijama, a njen rad predstavljen je u radio i televizijskim emisijama. Pjesme su joj prevođene na bugarski, makedonski i italijanski jezik, kratke priče na albanski i makedonski, a haiku na engleski i slovenački jezik. Član je Udruženja književnika Republike Srpske. Živi na relaciji Doboj-Beograd.
čovjek-časopis 