DVADESET JEDAN
U moj prostor ulazi praznina. Zvuk joj je nepodnošljiv. Reski. Ton nestabilan. Tamniji. Nastaje pri trenju nepodmazanih riječi koje zatočene dozrijevaju na bijelim zidovima. Neke su i stare. Rasušene poput drvenih predmeta, trupa broda, grilja ili stolice za ljuljanje. Očajnički pokušavaju staviti točku gdje joj je mjesto. Ona neprestano izmiče. Možda smo samo trebali vježbati izgovor. Pritom ne mislim na izlike… na ono što smo spominjali kao razlog da opravdamo naše pogreške. Govorim o načinu na koji se izgovaraju glasovi. Čisti izgovor. Odnos. Ljubav. Rat. Slovo R. Urlik iz klaonice. Vrisak gorućeg stabla. Urasli nokat planete. Planine. Horror u mom slučaju. Al’ sad ionako nije bitno. Sklapanje drvene police osiguranja u skladištu apsurda podrazumijeva da se osjećam kao L’Étranger. Prije par dana, jedan mi je poznanik rekao kako je bolje imati tri psa nego ženu. Iza sebe ima tri propala braka. Iz svakog je izašao s kućnim ljubimcem. Sad svakodnevno šeta pekinezera, pudlicu i jazavčara po imenu Albert. Nedavno se spetljao sa starijom gospođom. Za rođendan joj je poklonio šnaucera. Stvarno nisam razumio o čemu govori. Pomislio sam, da se organizira izbor za najveću budalu on se sigurno ne bi javio, ali svejedno bi odnio pobjedu.
****
ČETRDESET TRI
Iz vlažnog poljupca izlijeće morska iglica. Nekoliko me puta snažno ubada. Oštećuje krvne žile. Ne štedi ni vitalne organe. Dublje posjekotine istog trena postaju dom crvene moruzgve i smeđe vlasulje. Iz otvorenih rana nastat će koraljni grebeni i otoci. Možda ćemo živjeti na jednom od njih. Nikad se ne zna. Zalijećući se, u polutami napada i oči. Desnim gledam kako se koprca, pokušavajući iz lijevog izvući svoj igličasti kljun prepun sitnih zubi. Kasnije u obje, još tople i vlažne duplje, sadi sjeme datulja. Zatim mi crnim koncem, duplim šavom, šiva ispucalu kožu. Potpuno uništene dijelove zamjenjuje rožnatim pločicama nepoznatog stvorenja. Kada završava filigranski posao, mrijesti se i odlazi. Ostaju mi odrvenjele ruke. Beživotno vise uz tijelo koje podrhtava. Ne osjećam tvoje dodire. Zid sam bez vertikalnih serklaža. Bez protupotresnih blokova. Ali rezultat je neočekivan. Gledamo se još neko vrijeme i odlazimo. Svako svojim putem.
_________________________________________________________________________
ZVONIMIR GROZDIĆ rođen je 1972. godine u Zagrebu. Od 2000. godine živi i radi u Lovranu. S pjesmama i kratkim pričama zastupljen je u više zbornika poezije i proze u Hrvatskoj, a i u zemljama okruženja. Radove je objavljivao u književnim časopisima i na portalima za književnost, umjetnost i kulturu. (Poezija, Riječi, Književna Rijeka, The Split Mind, Književno pero, Balkanski književni glasnik, Krik, Književnost uživo, Kvaka, Diogen, Književnost. org, Metafora, Helly Cherry itd.) Pjesme su mu prevedene na ukrajinski i objavljene u antologiji suvremene hrvatske ironične poezije “Hrvatski pjesnički huligani” koja je nominirana za najbolju pjesničku zbirku u Ukrajini 2018. godine. Za zbirku pjesama “Pigmenti” dobio je nagradu HKD-a “Književno pero” (za zbirku poezije u kategoriji izvan naklade tog društva). Član je Matice hrvatske, zagrebačke pjesničke tribine Jutro poezije i HKD-a. Također je član uredništva književnog časopisa Alternator. Objavio je: “Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya“ /Astroida, 2013./, pjesme, “Omlet od odabranih osmijeha“ /Bratstvo Duša, 2015./, pjesme, “Nuspojave“ /DADAnti, 2016./, pjesme, “Pigmenti” /FRiKK, 2018./, pjesme i “Utroba” /Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture, 2019./, lirsko-prozni zapisi.
čovjek-časopis 