ZAPAD
Jelica je živjela u garaži nedaleko od naše kuće. Garaža se sastojala od čajne kuhinje, sobe i zahoda i dobila ju je od sestara u zamjenu za trosoban stan.
Uvijek je žicala ibuprofene i cigarete, a mi smo uvijek imali spreman koji duhančić ili tableticu. Najčešće bi to bilo kad bi me sestra poslala u dućan po cigarete, a ja bih kupila krive, pa bi ona rekla: „Nema veze, ostavit ćemo tu kutiju za Jelu.“
Megalomanski smo kuhali, osobito za rođendane i blagdane, a svaki Dalmatinac koji drži do sebe, pa tako i moj otac, imao je čovjeka kod kojeg kupuje meso i povjerenika od kojeg nabavlja ribu. Znalo se u kući kad je bila bonaca i strepilo se oko Badnjaka hoće li biti jaka mjesečina. Za Badnjak se, jasno, postilo. Spremali smo fritule, brudet, crni rižot, bakalar bianko, riblju paštetu, savijaču od krumpira i blitve, dakako nemasnu, pekli kruh bez kvasca, pazili da ne ulijemo mlijeko u jutarnju kavu. Oko kave smo bili skromni, svi smo pili tanku, a ne onu jaku i gustu, što se kaže da miš po njoj može hodati.
Jelica je operirala oba kuka, teško je hodala i još teže govorila. Rijetko smo mogli iz prve znati što želi reći, a uvijek je pokušavala pričati o svojim sestrama i uspješnim nećacima.
Kad bismo se napostili do sita, hrane bi ostalo i onda bi je netko od nas odnio Jelici.
Naša je kuća uvijek bila zatrpana proizvodima s akcije i sniženja. Desetci tuba krema za ruke, more šampona za kosu – svako je koristio poseban (prhut, osjetljivo vlasište, obojana kosa, prve sijede bez žutog sjaja), gomila neotvorenih pasti za zube, kupki, pjena, kuglica za tuširanje, toaletnog papira u tzv. ratnom ormaru i ostalo. Na sličan smo način kupovali odjeću. Košulje, veste, marame, sandale za po kiši i po suncu, tenisice za sve uvjete, od vjetra do hodanja po oblacima, cipele sa srednjom, niskom i vrtoglavo visokom petom.
Nakon Božićnog ručka, pripremljenog u sljedovima od aperitiva i predjela, francuskih i ruskih salata, pečenke, niza glavnih jela i nekoliko pita, čupavaca, torti od limuna i smrznutih malina, sjedili bismo ne znajući što sa sobom. Dan je dosezao svoj vrhunac za ručkom, a potom bismo ostajali prazni, gledali se preko stola, zapuhani i rumeni od silne hrane. Netko bi spomenuo kavu, pa hajde, može još kava stati i onda bismo pili kavu, pa čoknili još koju kroštulu uz priču o tome kako smo se natrpali.
Tada bi netko, najčešće majka, rekao da će spremiti ono što je ostalo da odnesemo Jelici. A mi bismo se usplahirili i razletjeli, ubacivali svega i motali u aluminij. Svake je godine netko drugi nosio, a ostali bi čekali za stolom dok se taj ne vrati pa bismo uglas graknuli: „A šta je rekla?“
Nekad bi se majka sjetila i koje stare veste, a sestra i ja kreme za ruke i tekućeg sapuna, brat bi uvalio kutiju Luckyja, pa bismo i to nosili skupa s hranom.
Jelica je umrla početkom ljeta. Čuli smo da je dugo bila u bolnici, ali nismo znali zbog čega. Nismo je se sjetili sve do Božićnog ručka kad je moja sestra rekla: „Šteta šta je Jela umrla, di ćemo sad sa svon ovon spizon?“
_______________________________________________________________________
MARINA GUDELJ rođena je 1988. godine u Splitu. Završila je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru i otada ponekad radi kao profesorica hrvatskog jezika u školi.
Prvu književni rad, kratka priča “Semafor, šahta, apoteka, birtija” objavljena je u Zarezu 2015. godine. Iste je godine osvojila prvu književnu nagradu na portalu KSET-a za priču “Kamo idu irske mačke”.
2017. godine osvaja prvo mjesto na natječaju Kritične mase za priču “Lee”. S istom pričom iduće godine sudjeluje na LitLink festivalu u Zagrebu.
2018. godine osvaja treće mjesto s pričom “Dulcinea na konjaku” na 17. izdanju Festivala europske kratke priče, a krajem iste godine ulazi u uži izbor natječaja Prvi Prozak i Na vrhu jezika s pričom “Vještica”.
2019. godine osvaja nagradu Prvi Prozak za autore do 35 godina starosti, a njezin roman “Nedovršena” ulazi u polufinale nagrade V. B. Z.-a.
– priča je preuzeta s autoričinog bloga “Straničnik” /priče koje (uglavnom) stanu na stranicu/ https://stranicnik.wordpress.com/ –
čovjek-časopis 