*
meni je uvijek toplo u drugom mjesecu
govorim u snu i ulazim u more do pupka
na toj dubini isplivaju rečenice
koje se ne sjetim izgovoriti
poput plimnog vala strovaljuju me u plićak
kada sam riba moje škrge obično ne rade
i umjesto narančaste postajem crna
sluzava neman iz pijeska
kad mi more dotakne trepavice
to je kraj
tad nastupa vrijeme stapanja –
tada sam i voda i prozirna i sol i pitka,
toliko sam velika da ne stanem
ni ispod sveg kamenja na svim plažama
toliko bliještim da sam kao bal planktona
kao prvo sunce nakon dva tjedna mraka.
meni je uvijek toplo u drugom mjesecu
tad se budi misao o proljeću,
govor iz sivog prelazi u maslinasto zeleni
nekako je lakše otvoriti prozor
zagristi jabuku
dobro protegnuti ruke i noge
prihvatiti san
***
KAKO SMO ZABORAVILI GOVORITI ILI KAD ME PITA ZAŠTO DUGO NISAM NAPISALA PJESMU
rekla bih joj da razumijem njene riječi
ali nije lako rasti u suprotnom smjeru
vezanog korijenja za morsko dno
oči se lako naviknu na plavu kao mir
tonova kad izgovoriš plavo
kao da ne postoji nijedna druga boja
rekla bih joj kako smo učili plivati
kako je umjesto krvi tekao sok lubenice
kako se sjećam ljepljivih prstiju i smijeha
klizavog kamenja i straha od pčela
bila sam gospodar grebena, rekla bih joj
i nasmiješila se, kapetan broda od stiropora
rekla bih joj brodovi dobivaju imena
po članu obitelji, po ljubavi, po temelju kuće
po onome koji će nastaviti hraniti
što ćemo sada imenovati
i po kome?
rekla bih joj gorčina debele morske trave
ubije se octom pa je grizemo uz vino
i slanu ribu, škiljimo kroz oblost čaše
smijemo se nepravilnim licima na čijim
površinama umiru komarci i vinske mušice
rekla bih joj noću se grijem na toplom
kamenu kuća, tako znam da je ljeto
i da sam na sigurnom, po mirisu
određujem datum i vrijeme odlaska
naprimjer: smilje je vatra i mokra odjeća,
kraj lipnja, zatvoreni krug
rekla bih joj glavnina nije zapisana
tko će to napraviti? rekla bih joj panično
koliko nas je ostalo? sjedimo predugo
prekriženih ruku, tišinom pristajemo na tišinu
kao što su oni na grlenost uzvraćali još jačim glasom
rekla bih joj skrivamo se u mraku, na lice
nanosimo domaću rakiju umjesto ratničkih boja
možeš namirisati naše vrenje, ali nećeš nas naći
govorimo tajnim jezikom, kad kažemo šuma
ne bude šuma, bude more dublje od Aninog uzdaha
rekla bih joj, ako napišem pjesmu
srušit će se svijet, lastavice odseliti na sjever
ugasit ćemo ljeto poput opuška
svatko na svojoj nadlanici
prekriženih ruku neću izgovoriti ni riječ.
a rekla bih joj, vrijeme je da naučimo imenovati stvari
ovo je veslo, rekla bih joj
moramo naučiti ploviti
***
KAKO SU LIVADE UVENULE ILI KAKO SMO ZABORAVILI VOLJETI
ujutro prstom prelazimo po prozoru
hladnoća se skuplja u točku najvišeg vala
okruženi smo izobatama i ako staneš na njihov obod
lebdiš iznad otoka, gledaš mu u golo, izbrazdano tijelo
vjetar otkida grane borova, prvo mrmori
onda polako spajaš slogove
livade su uvenule, to je kao da ti kažem
zaboravili smo voljeti, otrgnuli smo nokte
iz prstiju šiklja krv, više se ne znamo smijati
samo naginjemo glavu udesno, naslanjamo na rame
rečenice i sličice iz crtanih filmova
ako zažmiriš, one se pokreću i vlati trave
ponovno se njišu na vjetru dok ih ne proguta
neptun, bog golih prsiju i harpuna kojim
nabada brodove kao ja jutros prstom
raštrkane volontere koji kupe smeće na oluji
i ne vide kako lebdiš iznad svega
govoriš kako ulazimo u razdoblje pesticida
remorkera punih nafte iz naših žila
govoriš, to je gore od retrogradnog merkura
s prozora ih prstom gnječim kao mrave
iako ni jedni ni drugi nisu ništa pogrešno učinili
***
*
ono kad sam ti htjela reći laku noć
grmjelo je pod mojim prozorom
čopor mrava tutnjao je i svima obznanio
kraj zime i lažnog dima iz usta
svi susjedi izišli su na svoje balkone
otvorili širom bademantile i smijali se
rekla sam laku noć i nešto je puknulo na ulici
možda guma, možda štap onog susjeda s 3. kata
rekla sam sve je opet poezija
ako dovoljno jako vjeruješ opet je nedjelja
oblačiš rupičastu trenirku ne pereš zube
šalješ svima poruku da si zauzet i nikamo ne ideš
onda sjedaš na bicikl manevriraš među mravima
govoriš im kako se na livadi prosula vrećica jagoda
i ptice su već zauzele svoje položaje
trebaju zasukati rukave iskoristiti znanje
fizike i matematike proći neprimjetno kroz travu
a ti ćeš se neopaženo uspeti kroz prozor
leći u oblik svoga tijela
na memorijsku pjenu moga kreveta
_________________________________________________________________
LARA MITRAKOVIĆ osnovnu školu i gimnaziju završila je na otoku Visu. Trenutno je na diplomskome studiju kroatistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njena je poezija objavljena u više časopisa, zbornika i na portalima. Godine 2016. pobijedila je na natječaju za hrvatsku književnu nagradu Grada Karlovca Zdravko Pucak rukopisom “Brojanje pogrešaka”. Članica je Književne grupe 90+. Do sada je objavila knjige “Brojanje pogrešaka”, 2016., “Dva puta za jug”, Fraktura, 2019 te zajedno s drugim članovima Književne grupe 90+ “Netko podvikne, djeca odrastu”.
čovjek-časopis 