Selmina baba nije imala kupatilo. Imala je sobičak koji se sastojao od jedne rupe i malo prostora oko nje. To je bila wc šolja. Baba ne samo da je imala sobu sa wc šoljom, nego wc šolja – sobu. I to je mnogo govorilo o njoj.
Selmina mati je pričala kako su baba i djed, prije nego što su imali kuću sa wc šoljom, obavljali nuždu na njivama iznad kuće, što je dosta doprinijelo rodnosti zemlje. Usjeve su gnojili vlastitim izmetom i povrće je zbog toga svake godine obilno rađalo. Baba je tvrdila da su baš zbog toga svi u familiji bili zdravi, okaljeni od svakakvih bolesti, a nisu se ni uzdržavali da za vrijeme rata i oskudice piju kravlji urin. Priče o sekretima su godile njenoj unučadi, i često su bile uspješne pri tome, da čak i najtvrdoglavijem obavljaču nužde u gaće probude žeđ za školjkom.
Babin wc je, ako ne savršeno, a onda makar dovoljno dobro predstavljao njenu babu. Kako je unosila tako je i iznosila, a jela je isto onako kao što je išla na wc.
Tako se zaštopala kada je pojela kilu banana odjednom, zbog čega su je morali voditi u bolnicu na odčepljivanje. Nekoliko sedmica poslije toga je izbjegivala štandove sa bananama na pijaci i po četiri puta na dan obavljala dugu nuždu, jer je vjerovala da zatvor može doputovati do srca i prouzrokovati infarkt. U međuvremenu se izležavala u svojoj maloj verandi i ispuštala vjetrove, te tako obnavljivala ono što bi ljudi danas nazvali »vitalna energija«.
Njen život je bio necivilizovan kao njen wc, smatrala je Selmina mati. Sve nesuglasice sa svojom svekrvom mogla je strnuti u to kako je izgledao njen vlastiti wc nakon što ga je upotrebljavala baba. Kroz kontinuirano posmatranje i zabilježavanje babinih sekretnih momenata ustvarila je čitavu hijerahriju znakova, koji su joj pomogli utvrditi stupanj zagađenja kojeg je baba prouzrokovala u njenom wc-u kada je dolazila na sijelo. Najočitniji trag po materinim procjenama bila je mokra brava. To zbog toga jer baba nije imala običaj da svoje mokre ruke obriše peškirom ili to nije radila temeljito, zbog čega su se sa brave uvijek cijedile kaplje neke čudne vode. Nije se moglo znati da li je brava mokra od babinih ruku koje je oprala nakon što je prala svoju zadnjicu, ili su joj ruke bile mokre direktno od pranja zadnjice.
Čak i ako ih je oprala (što je malo vjerovatno) nije ih oprala temeljito, zaključivala je mati. To znači da je potrebno bravu u svakom slučaju dezinficirati. Pa ipak ju je razjedao neki unutrašnji nemir na pomisao da baba možda čak ni zadnjicu nije oprala kako treba, što znači da je potrebno dezinficirati i fotelju na kojoj je sjedila i sve ostalo, čega se baba kasnije dotaknula. Tako je uočila da je nakon nekoliko sjedenja fotelja postajala sve tamnija i da su mjesta na kojima je baba držala ruke poprimali čudnu prljavu boju.
Poprskane su bile čak i pločice po zidu nad wc šoljom i lavaboom, a tako i kut vešmašine. Baba se rasipno i netemeljito prala, uzimajući priličnu količinu vode, i namjesto da precizno opere to što treba oprati, zamahivala je rukama kao luda i ofucala cijelo kupatilo
To je izazvalo mnogo nemira u duši Selmine matere, koja se cijenila po svome kupatilu. Kupatilo je odraz čistoće, a čistoća je odraz čovjeka. Kao dijete iz tradicionalne, pobožne i stroge porodice udala se u porodicu gurmana, koji su samo razmišljali o tome šta će pojesti i kako će se istresti. Njena kuća je bila prvi susjed babinoj, a pošto nisu imali dovoljno novca za renovaciju, kupatilo je bilo i ostalo najružniji dio kuće – nedograđeno, staro i hladno.
Oko tog kupatila se posebno trudila kada su dolazili gosti, i nadala se da će svoje kupatilo urediti tako da u svojoj ružnoći izgleda barem čisto. Ali to je kupatilo izgledalo prljavo baš zbog svoje ružnoće, i nije bilo bitno koliko su ga čistili. Opsjednutost kupatilima mati je prenijela na kćerku koja se neko vrijeme vidjela kao ili kroz kupatilo. Usred razgovora sa vršnjacima iz škole ju je često obuzimao neki zagušljiv osjećaj, kao kada bi pred njima stajala naga, i znalo se desiti da njihovi glasovi postanu dublji, sporiji i kao u snu udaljeniji; njena pozornost bi se posve usresredila na nju samu, i kao iz ničega počela bi da osjeća miris svoga kupatila, da osjeća njegovu hladnoću, da ju prožimaju izbočine na njegovim hladnim zidovima, da vidi samo kupatilo, postaje kupatilo. Ponekad bi bila wc šolja, ponekad hrđom izgriženo ogledalo, a ponekad čak i mokra brava od koje su ljudi zazirali i trčali do pipe da operu ruke.
Neka uobražena djevojčica joj nije htjela dati ruku na vježbi iz folklornog plesa, zbog čega su je cijeli dan opsjedale halucinacije o mokroj bravi. Tog dana je, kada je hodala ulicom, nanjušila je kiseo miris kanalizacije na ulici, koji nije mogla prostorski odrediti, i za kojeg nije bila sigurna da li izlazi negdje iz podzemlja ili iz nje same. Od tad se često znao pojaviti niotkud, čak negdje u prirodi namjesto laganog vjetrića što je raznosio miris njene kuće i njenih korijena naokolo, zbog čega se osjećala kao živi otpadak. Ekološke bilborde je počela gledati sa strahom i gađenjem, jer su za njima stojali ljudi koji su sigurno imali lijepa kupatila. Takvi su prezirali smrdljive.
Ipak su se nekoliko godina kasnije svi s porodicom preselili u drugo mjesto i imali su još gore kupatilo nego prije. Selma je mislila da se nikad neće osloboditi ružnih kupatila i da je to vjerovatno urok koji ih prati porodično. Možda je čak i krivo to što je baba umrla u pelenama, a nije doživjela da joj se u kući napravi kupatilo. To novo kupatilo je imalo isto hrđom izgriženo ogledalo, a bravu masnu i mokru od svih ljudi koji su ga koristili. Upotrebljavali su ga svi ljudi iz istog sprata i okolice, a od njegove gadosti je počela dobivati bubuljice na licu. Bila je uvjerena da su one znamenje kupatila kojeg koristi.
Tako je često išla u sanitarije javnih ustanova i samo se čudila kako su lijepe, tople i uređene, pa je znala po sat vremena provoditi na šolji uživajući u mirnoći malog prostora, a njen mir je često ili ponekad prekidalo obijesno primanje brave sa druge strane. Najviše su je živcirali tempirani bedaci i bedakinje što salijetaju nužnike i jedva čekaju da raskorače noge na wc šolji kako bi zrak ispunili svojim smrdljivim urinom. Bili su kao bezglavi volovi u svom naglom grabljenju brava, a Selmu je ispunjavalo perverzno zadovoljstvo kada bi shvatili da su vrata zaključana i kada bi se naglo zaustavili u svom glupavom razočarenju.
Sjedeći tako je bila često zahvalna svojoj prošlosti i nesreći sa kupatilima, jer je umjela da prefinjeno stupi u dostojno kupatilo, odmjeri prostor, prepusti se toploti ako je bilo toplo i uživa u miru koje nudi svako intimno prepuštanje svojim potrebama. Tu senzibilnost za kupatila omogućilo joj je njeno dugoročno sjedenje na hladnim wc šoljama i gaženje hladnih pločica, tako da je već od ranih godina počela bolovati od teških i manje teških mokraćnih upala, zbog kojih je morala dosta vremena provoditi na šolji i postajati još bolesnija.
To joj je omogućilo da još više cijeni dostojno kupatilo. Prilikom kakve od upala se mogla mirno uputiti ka šolji, sjediti na njoj i ispuštati kap po kap vrelog urina, osjećajući kako se u različitim intenzitetima približava ili udaljuje osjećaj pečenja u mokraćnom kanalu. A najljepši osjećaj je bio kada bi u maksimalnom intenzitetu boli uspjela istisnuti još jednu kap iz mjehura, i bol bi skupa sa vrelim curkom iscurila u wc šolju, dok bi se ona blaženo primila radijatora i uživala u sinhronicitetu toplote i boli koja je oticala kao zrak iz probijenog balona.
Zahvaljujući mokraćnim upalama postala je isto tako veoma osjetljiva na različite nijanse procesa uriniranja i mnogo pažnje je posvećivala tome u koje vrijeme, kako i na koji način mora izvršiti taj proces; kakva je idealna toplota wc-a, na kakav način su školjka i prostor oko nje povezani sa neugodom prilikom uriniranja, kakve boje pločica su idealne za smanjivanje boli, kakvog su oblika vrata wc-a i kakav zvuk moraju imati prilikom otvaranja i zatvaranja; gdje mora biti radijator te kakav mora biti prozor i struktura svježeg vazduha koji prodire kroz njega. Njena mokraćna bolest i dugogodišnje bavljenje kupatilima omogućili su joj da sa jednim pogledom odmjeri i procijeni kupatilo, da predvidi kakav će biti intenzitet boli ukoliko urinira tamo, koliko će se moći osamiti u kupatilu (blizina ljudi je kvarila intimu, a samim time pojačavala bol) i koliko će se tamo moći ugrijati.
I vrata kupatila su utjecala na to, koliko se osjećala sama sa svojom boli, koliko je mogla ostati unutra i koliko je mogla transcendentirati osjećaj pečenja tako što se potpuno potopila i povezala sa njim. Intima je igrala veliku ulogu za proces unutrašnjeg samoozdravljivanja. Ukoliko je mogla čuti, vidjeti ili namirisati drugog čovjeka kroz vrata, bol je postala gora i neizdržljivija.
Zbog toga je bilo važno da su vrata meka i da prilikom zatvaranja ili otvaranja ne proizvode nikakav oštar zvuk, jer eho nekog zvuka često porodi asocijacije širokog i otvorenog prostora. Još gore je bilo, ako je između vrata i poda postojao onaj mali, glupi i, sve u svemu, beskorisni prostor, kroz kojeg je čovjek mogao vidjeti cipele druge osobe kada se približavala toaletu.
Taj beskorisni prostor bio je još gori ukoliko toalet nije imao ni »krova«, već samo ta glupa vrata za kojima je čovjek sjedio, i nalazio neku utjehu u tome da se ga bar formalno ne vidi. Međutim, osjećaj nije bio ništa drugačiji nego kada bi se negdje usred grada sakrio iza žbunja da piša.
U procesu uriniranja veliku su ulogu igrali i prozor, veličina prozora, od kakvog je stakla izrađen i pod kakvim je kutom otvoren. Njoj su osobno bili najdraži oni pravokutni, uski mali prozorčići dužine jednog ženskog lakta, sa rebrastim staklom i tek malo odškrinuti, što propuštaju ne previše hladnog, svježeg vazduha u prostor kada je to potrebno. Isto tako je bilo važno da su toaleti, kupatila ili wc-i postavljeni na strani zgrade gdje je dotok spoljašnjeg svijeta minimiziran, tako da uriniranje ili bilo koju drugu izlučivačku aktivnost ne bi ometao dotoko ljudskih glasova i zvukova sa ceste. Inače je preferirala takve male prozorčiće koji nisu ugrožavali toplotu samog prostora, već je njihova veličina bila dovoljna da propusti malo svježine i da odstrani mirise nečistoće koji su također znali povećati bol. Najzad, rebrasta struktura stakla znala je u kupatilu sa toplom bojom pločica ustvariti prijatnu atmosferu komfora, toplote i zaštite, jer je zbog svoje zamagljenosti tvorila utisak blago zaparene saune. Skupa su sve te energije utjecale na to u kolikoj će mjeri čovjek u procesu samozdravljenja uspjeti omlačiti svoju bol prilikom uriniranja.
Od neprocjenjive važnosti za atmosferu prostora bila je i boja kupatila, a ona sama je preferirala tople, sunčane i breskvaste tonove koji su podsjećali na blagu vatru, i koji su se čak i znali zarumenjeti od toplote radijatora. Takve breskvaste pločice, koje su bile prijatno tople na dodir, opkružile bi čovjeka u njegovim najintimnijim momentima i ponudile mu dovoljnu zaštitu kada je on potopljen u svoje tijelo i samog sebe. Tako vjerovatno nije bilo ni slučajno da su se sami budisti oblačili u žute i narančaste halje, a njihova poza poniranja u samog seme mnogo je ličila onoj kada čovjek sjedi na wc šolji. U svakom slučaju je otkrila, kako u takvim prostorima uspijeva maksimalno prevazići svoju bol.
Mnogim je ženama u svome okolišu, suočenim sa istim problemima uriniranja kao i ona, govorila o svojim eksperimentima i zapažanjima, a one su zatim i same otkrivale kako je to zaista tako; kako se i one same zbog nečeg u kupatilima osjećaju zdravstveno bolje ili slabije, i kako bi svakako bilo pametno uzeti u obzir estetiku kupatila prilikom preventive ili tretiranja već postojećih urinarnih infekcija.
Jedna joj je žena, psihologinja po obrazovanju, ukazala na povezanost njenih ranih, dječijih iskustava i hvalevrijednih opažanja u sadašnjosti. Suptilno joj je ukazala na estetski šarm duboko doživljene boli i njenog utiskivanja na kupatilo kao prostor primarne dječije osame. Priča o kupatilima se počela spontano širiti od žene do žene, i sve više njih je ozbiljno počelo govoriti o mogućoj ulozi koje ima kupatilo na njihovo zdravlje.
Određeni broj njih, a ponajviše onih koje su se bavile proučavanjem alternativnih životnih stilova, na različitim su seminarima prirodne medicine, pored joge, pilatesa i istočnjačkih plesova, koji omogućavaju ženi samoregeneraciju i probuđivanje božanstvene rodilačke energije, počele govoriti o estetici i feng šiju kupatila, koji mnogo utječu na mjehurnu floru i ponašanje bakterije E. coli (odgovorne za urinarnu infekciju), za čije obuzdavanje, po najnovijim proračunima alternativnih zdravstvenih organizacija, neće više biti dovoljni antibiotici, sok od brusnice niti D-manoza.
Na ponekom od tih seminara se počela pojavljivati čak i Selma, a s vremena na vrijeme se, imajući podršku vještih retoričarki, usudila progovoriti koju riječ ili pasus o svojim personalnim uvidima. Govorila je, kako takvim prilikama dolikuje, o svom teškom i traumatičnom djetinjstvu; o tome kako porodica nije imala dovoljno novaca; kako su kupatila oblikovala njenu psihu; kako je već tada naslutila da postoji neka povezanost među toaletnom estetikom i njenim energijama sa zdravim psihičkim razvojem čovjeka; kako je njeno kupatilo urušilo njeno samopouzdanje; kako je bila outsider i niko se nije htio družiti sa njom; kakav su utjecaj imali kompleksi njene mame na nju te, napokon, kako je za to iskustvo, ipak, neizmjerno zahvalna, jer da nije bilo tih kupatila i porodice koje se stidjela, ne bi mogla postati čovjek koji je sada. Kasnije je još dodavala: sposoban da prodre u srž samog sebe i dođe do važnih spoznanja, a do spoznanja se dolazi jedino pomoću patnje. Tu bi citirala Dalai Lamu i naglasila da svaka patnja ima svoj smisao. Believe in your journey. Vjerujte u svoje životno putovanje.
Njeni nastupi su publiku ganuli svaki put sve više, a posebno ganuta je bila njena mama, koja je sjedila u kutu publike i tiho pljeskala rukama brišući suze. Bez obzira na to što nikad nisam uspjela napraviti fino kupatilo, mislila je, ipak je moje dijete ispalo pametno.
I svaki put nakon nekog govora je Selma postajala sve samopouzdanija, sve uznesenija u svome vjerovanju i izlaganju, sve suverenija u odnosu na svoju priču. S vremenom je stekla tu naviku da na kraju svojih govorničkih nastupa izvede svoju mamu iz mračnog kuta publike, povede je na odar, te zahtijeva aplauz za malu ženicu sa sključenim ramenima. Pritom je uvijek završavala čuvenim riječima o tome, kako nije imala kupatila i kuće kakve je željela, ali ju je zato njena majka naučila pravim životnim vrijednostima. Da pomaže drugima. I to je ono što je najbitnije.
Zatim bi se njih dvije zagrlile i sva publika bi briznula u plač zbog ganutosti nad nepredvidljivim putevima sudbine.
Selma je, međutim, proširila svoje razumijevanje povezanosti toaletne estetike sa urinarnom infekcijom na cijelo područje nauke, filozofije i modernih aktivističkih i političkih strujanja.
Njen glavni pristup bilo je feminističko razumijevanje problema urinarne infekcije; kako urinarna infekcija nije stvar bioloških promijena u organizmu (makar ne isključivo) i kako je to prvenstveno stvar kulturnog ili čak, strukturalistično-lingvističnog diskurza. Govorila je o tome, kako se urinarna infekcija pojavljuje većinom onda, kada se žena osjeća satrveno i pod stresom, a posebno kada osjeća nadvladu nekog muškarca nad sobom. Urinarna infekcija bi po njenom mišljenju nastala kao agresivni odgovor tijela na pokušaje muške dominacije, to jest, pokušaj tijela da se odbrani prodora arhetipnog i stvarnog muškog falusa. Svaka urinarna infekcija je, po toj definiciji, simbol želje za slobodom i osamom, a sva ta toaletna (ne)estetika koja vlada u današnjem, postmodernom svijetu je pokušaj neotesanog muškog prodiranja u žensku intimu. Naime, ženske obavljaju nuždu drugačije nego muškarci, sa mnogo više brige za detalje; produbljenije i kulturnije, te zbog toga zahtijevaju i kompleksnije kupatilo. Kupatilo koje odgovora njihovim potrebama i njihovoj kompleksnoj čovječnosti, a koju opet pokušavaju muškarci na skrivene načine degradirati, dominirati i svesti pod okrilje svoga krvoločnog, patrijarhalnog predatorstva. Muškarci opet pokušavaju, ovaj put preko nečeg tako neizostavnog i naizgled prirodnog kao što su kupatila, ugrabiti ženu, onemogućiti i skratiti joj njene potrebe, učiniti je jadnom i bolesnom. Današnja toaletna (ne)estetika upravo govori o tome: sva kupatila su napravljena da služe potrebama muškaraca, i to potrebama u pravom smislu te riječi. Oni se popišaju, otresu i gurnu u gaće svoju prljavu, ljigavu algu – ni ruke ne operu – i sva njihova kupatila su napravljena za ništa drugo doli praznu, puku potrebu. Tim prljavim rukama onda svašta diraju, doticaju se i ugrabljuju – ponajviše žene – čiji spolni i sa njim povezani organi obole ukoliko ih se dotakne najmanja prljavština. Tu svoju toaletnu nekulturu potom forsiraju na žene; tjeraju ih da se osjećaju izložene pred svijetom sa tim glupim vratima; da se osjećaju promrznuto i napadnuto dok uriniraju, kao da su negdje vani. Sve je to konspiracija, lisičarstvo, skriveni patrijarhat!
Žene je obuzimala ljutnja zbog ovog spoznanja. Sve više aktivistkinja otkrivalo je nove zamke skrivenog patrijarhata, muškog lisičarstva. Polako se nije našlo ništa što se ne bi moglo interpretirati kao pokušaj muškog napada, a prisustvo bakterije E.coli u mjehuru žena te česte urinarne infekcije postajale su znak nejednakosti, privilegija koju imaju muškarci u smislu urinarnog zdravlja u odnosu do žena.
Selma nije propustila, da svoje javne nastupe začini feminističko-psihološki zaokretima, te je ovog puta posebno pazila da ukaže na izostanak muške strane njene porodice u njenim retoričkim performansima. Svi, počevši od djeda do brata bili su neotesanci, nevješti u kulturi uriniranja, tlačitelji svojih i drugih žena. Više nego jasno je njoj, da je slab odnos sa ocem pustio veoma duboke emocionalne rane, zbog kojih je potlačila sjećanje na sve muškarce, koji su pripadali njenom životu. Pa čak toliko, da je u tom zaboravu mislila da muškarci nisu problem, već njena mama!
No sada je dokučila razlog mamine goruće želje za dobrim kupatilom; zašto je patila zbog toga i zašto nikad nije mogla da prihvati svoju svekrvu, koja je obožavala svog sina, maminog muža. Sve joj je kristalno jasno i zbog toga je majci još zahvalnija za nepravdu, pred kojom joj je otvorila oči.
Njena je mama, čuvši isti govor sa preobratom, plakala još više u svom zamračenom kutu publike. Zatim su se njih dvije opet grlile i svoj publici su tekle suze, dok su skupa gledali u svijetlu budućnost spolne jednakosti.
Selma, međutim, ni tu nije stala, već je, kako se samo po sebi razumije, razvila svoju ideju i postala uspješna žena na području marketinga, a dogurala je tako daleko da su njenu ideju toaletnog feng šuja i prostorske energije ne samo promovirali, već ozbiljno preporučivali u apotekama skupa sa antibioticima, čajevima, D-manozom i lijekovima na prirodnoj bazi za liječenje bolesti povezanih sa urinarnim traktom. Sve trgovine sa keramikom i pokućstvom promovirale su Selmu na svojim bilboardima, a lukavi poslovni ljudi počeli su suptilno povezivati i ostale dijelove kuće sa raznim boleštinama. U godini 2019. je navala za renovacijom kupatila postala tako velika, da su fabrike, arhitekti i dizajneri imali pune ruke posla. Čak su i moleri, keramičari, građevinari i kućni majstori bili zadovoljni; a najveće udruženje građevinskih radnika u Bosni i Hercegovini uspjelo je progutati svoj muški ponos i priznati da su muškarci sve krivi, samo da se ima posla. Kod kuće bi ženama maznuli plesku ako bi se previše ogledale za tom Selmom – ipak, čovjek treba znati gdje mu je mjesto.
Inače je cijeli kanton u Bosni i Hercegovini, gdje je Selma odrastala, bio zadovoljan time što je neko od njihovih ostvario tako velik uspjeh u velikom svijetu, mada zapravo nisu znali o čemu se radi niti kakvog to smisla ima za njihov prosperitet. Mali dio vjerske skupštine je ipak bio veoma kritičan prema svom tom uspjehu, jer laže ženama i odvodi ih na krivi put. Među njima su neki muslimani Selmino ponašanje pokušavali objasniti kao opsjednutost džinom, pogotovo tu cijelu opsesiju kupatilima. Možda je u kupatilo ušla desnom, a ne lijevom nogom i možda joj se desilo da je slučajno koji stih Kurana izgovorila dok je bila u kupatilu.
Ali sve to nije mnogo zamaralo Selmu, koja se nije bavila niti pozitivnim niti negativnim komentarima naroda. Transcendentirala je svijet isto tako kao što je transcendentirala svoje psihičke rane, a svoje javne nastupe uvijek je završavala riječima: Ne dajte da vas prošlost definira.
_____________________________________________________________________
ALENA BEGIĆ rođena je 1997. godine u Njemačkoj, gimnaziju završila u Bosni i Hercegovini, a trenutno živi u Sloveniji. Poeziju i prozu objavila u višejezičnom zborniku Biće Bolje/ Bo že, koji je nastao kao produkt literarnih radionica u organizaciji SKC Danilo Kiš Ljubljana, a koje je vodila Lidija Dimkovska. Njena poezija je objavljena u časopisu Koraci, kojeg izdaje Narodna biblioteka »Vuk Karadžić« u Kragujevcu, te na portalu astronaut.ba. Studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.
čovjek-časopis 