HAMZA
Mome Hamdiji – tetku i vječitoj inspiraciji
Miholjsko ljeto je na izmaku. Tek se poneke krnje sunčeve zrake razapinju na obroncima Morina. Zrak je prohladan i fijuci šibaju svačije obraze, pogotovo onima koji jašu. Niz Ljutu i pšenica i natruhli kukuruzi. Hamza zategnu povodac i zaustavi dorata. Kao pacovi kad ti prokidaju stropove, tako se danas prokida i ljućanska tišina: osluhnu jednim uhom i jasno čuje udaranje ašova u zavaljene stjenčuge skoro opustjelih bašta i kuršumski zračni kovitlaj. Miris zapečenih i rastočenih paprika za ajvara, tek obranih šljiva i krušaka pune mu požudne nozdrve, a dimne zavjese s vidika ispred mu se pružaju pred bistrim očima. Na samar je natovario njene haljine u platnene vreće i oprezno ih skida. Još ih ne otvara. Iz tabakere vadi cigaru i pripaljuje šibicom. U Ljutoj je trava u pečatima; miris joj ni nakon rijetke kiše ne isparava, ali uvijek ti se učini da ti se njeno bljedilo preslikava i na opancima, pa ti koraci bivaju beživotni i na trenutak poželiš da joj se utkaš u te kratke stabljike i da veneš s njom – sporo i s teškom mukom. Pogleda lijevo-desno i približi se onim platnenim vrećama kao da prilazi kolopletu svih svojih djetinjih sjećanja koji će hitro ispariti, kao da će ih zrak časkom pojesti ili kao da će ih vjetar nanijeti pred svačija vrata samo ne pred njegova, a on stoga vreće polako dira. Haljinke joj se od krvi sasušile i sve mu ruka žuri da ih nasilu razdvaja, ali se konci kidaju. Pamti onaj prvi zakrpljeni šav, eto tu, kod pećne lugare, i pucketanje suhih bukovih drva, i teškom mukom donesenih patrljaka, i svoje krvave naramke i zaguljenu kožu duže od sedmicu dana. Zna da mu odsad sjećanje truhne, raspršava se kao pepelna kula i miri se s tim ovog časa. Sad bi spriječio svu njenu bol, bio bi nasilu jak, samo nek se ne muči, nek se ne desi ni jauk jer je nehotice načinio nagli pokret… ne bi joj sad bile ni mokre oči u kojima joj se sravnavaju svi orkani bola, ali istrpi – vidio je da se svladala – jer je evlad gleda. Od bijesa mu se sada stiskaju čeljusti, a očne jabučice mu nagriza kolut suza koje začas nakapaše nadlanice. Plam je zasuo onaj najveći krvavi trag njene spavaćice, a on je čekao obujmljenih nogu da je najveći žar zahvati, da je proždrljivo sagori, da se zemlja nahrani… Krenuo je prema kući, u sumrak. Po blatnjavom ljućanskom putu još samo poneka kopita cjelivaju. Utihnuo je danjski žamor. Fenjeri su palčevima ugašeni. U kući Ibrage Tarahije fenjer još uvijek neumorno gori. Dok se približava i veže onog nesretnog konja u staju, čuje i krhotine stakla. Izuva čizme polako, guli ih dlanovima s izranjavanih peta i pokušava neprimjetno leći u krevet i čekati da svane.
„Majku ti Božiju, đe si dosad?“, zagalami Ibraga odmah s vrata.
„Brrrzo ssse sssmrrrklo“, odgovori, a pogled mu zakovan za pod.
„Sutra da si skov’o tabut da ne bi narod prič’o kakvog sam ja jolpaza u ovoj kući zadojio“, doda Ibraga.
Kad bi neko iz prikrajka po prvi put posmatrao Hamzu Tarahiju, na očne zjenice bi mu se prvo privikao njegov čakarasti razjapljeni pogled koji uvijek i u mjestu žuri. Hamzine ruke su ruke nejači – slabašni i tromi spletovi krvnih žila. Bljedunjav i onizak mladić, s godinama tek stasalim, prerano je odvojen od majčine posteljice i naprasno otkinut od svog kamena temeljca. Ujutro je Hamza spremao tabut za svoju majku. Dženaza je sutra, poslije ikindije, a majku će mu danas gasuliti bule. Dok ukiva i posljednji ekser, naumpade mu da stavi ćebe preko sirovih dasaka, ali mu se misao brzo pokori; na Onaj svijet ideš bez džepova i bez vještačke topline, ogoljen.
Na dženazi se skupilo svijeta. Svi prilaze Ibragi, izgovaraju mu saučešće, njemu, dželatu od čije je ruke stradala, a u prikrajku stoji Hamza. Na njega se niko i ne obazire, niko mu ne prilazi, niko ga ne blagosilja, niko s njim i ne suosjeća. Odmalena bi Hamza trčao u krugove gdje su okupljena ljućanska djeca, da se poigra, ali platnena lopta do kraja Hamzinog vremena osta neukaljana blatom rodnog mu sela. Kad bi u ljućanskim krugovima dobio riječ, trudio bi se da što manje zamuckuje, ali zalud; ne bi uspijevao dovršiti ni rečenicu, a već bi odnekud prasnuo gromki smijeh. Svim njegovim vršnjacima je uveliko iznikla brada, samo je Hamzino lice nježno i golobrado. Ta priprosta svjetina ga je odbacila, mučila i ranjavala jezikom i on u narodu ostade Hamza Muco. Hamza Muco bi navečer, kad se ugase svi seoski fenjeri i kad stoka opazi da čobani spavaju, hodao po selu i zatvarao tuđe kokošinjce, utjerivao pomahnitala stada nazad u torove, zatvarao vrata pčelinjih košnica ili poturao pod konjske glave čistu vodu. Onim iznemoćalim, koji su na pragovima grobnih jama, bi okopavao bašte, ali oni mu nikad ne bi zapamtili ni lice, ni soj, ni rod, niti bi ga ikad spominjali.
Kad je Safetu Pijuku planula kuća krajem te godine, a vatra prijetila da sažme čitavo selo, Hamza Muco, onim svojim blijedim koštunjavim rukama, suzbi plam da ne pređe na Ramizovu staju. Stade tada ispred svih seljana kao čelni vojskovođa, zgasnu stihiju i spasi siromašne usjeve, mršavu stoku i kuće. Klicala je tada svjetina pred Hamzom, blagosiljala mu ime, a do nove godine u Ljutoj je iščezao Muco. Taj bi mladić i dalje gledao samo preda se, ne progovorivši ništa, vječito čekajući noć da opet pritvara tuđa vrata.
***
Od Hamzinog jala prošlo je skoro četiri decenije. Stoji na ruševinama svoje nekadašnje kuće. Ni on ni njegova sjećanja danas ne mucaju; danas su tako razgovijetna, penju mu se uz noge, uz ruke, ulaze i izlaze iz cipela, kaputa i glave i štipaju ga za grlo. Pod cipelama mu zgarište iz kojeg vihori miris neveselog mu djetinjstva. Pred čakarastim očima uvijek mu i neprestano bljeska majčin lik.
Hamza ni u sebi ne progovori ništa. Ošinu sve mrtvim pogledom, upivši posljednji put očima svaki ugao Ljute i kad shvati da mu taj bol više ne udara po plećima i ne odvaljuje mu one već srasle terete, bez glasa se oprosti s palankom koja mu je razbijala melodiju i ne bi mu žao što u njoj nikad nije zasvirao.
______________________________________________________________________
DŽENETA ROVČANIN rođena je u Sarajevu 1994. godine. Nakon završetka gimnazije upisuje studij bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je trenutno apsolventica. Njena prva objavljena pjesma jeste u međunarodnoj pjesničkoj zbirci „More na dlanu – tijelo od soli“, a slijedi pjesnička zbirka deset mladih autora „Poezijom mijenjam svijet“, potom „Perom ispisujem dušu 3“ – zajednička zbirka mladih autora iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u okrilju „Kulture snova“ – udruge za promicanje kulture iz Zagreba. Njena priča „Čiko Zav“ drugonagrađena je na „Biber 2“ konkursu, prevedena je na albanski, makedonski, srpski, hrvatski i crnogorski jezik i objavljena je u istoimenoj zbirci.
čovjek-časopis 