Netko nas je upoznao, i već prekosutra smo bile najbolje prijateljice.
U jednom lokalnom baru igrale smo bilijara i pile Smirnof votku
do ponoći. U ponoć nas je povela k sebi i počela mijesiti tijesto
za pizzu, bile smo gladne. Tijestu je trebalo dva sata da se digne
pa smo gledale televiziju. Amerikanci su upravo počeli sipati bombe
na Bagdad, a ona je sfrkala joint.
Za neko vrijeme osjećao se miris pizze i origano ovdašnjeg rata.
Što mogu učiniti za tebe, pitala je kao da se oprašta.
Ništa, rekla sam, kao da je sve u redu.
Otvorila je ormare, vitrine, ladice. Nudila mi da uzmem knjige, ploče,
odjeću. Ništa mi nije trebalo, ali uzela sam crnu svilenu haljinu
s bijelim točkicama.
Ispričala mi je priču o toj haljini, kako ju je kupila u Londonu
i kakva je bila prodavačica.
Za neko vrijeme gazdarica je iznenada došla u stan u kojem sam
stanovala. Od tamo gdje je ona živjela iznenada ju je potjerao rat
i nije se stigla najaviti. Ja sam od njenog strogog pogleda jedva
stigla mog mačka sakriti u torbu. Brže sam ga odnijela prijateljici
– čuvaj mi ga dok ne nađem novi stan, rekla sam joj.
Rekla je, hoću, budi bez brige.
Znala je koliko mi znači taj crno-bijeli mačić što sam ga našla
u smeću, izbijenog oka.
Onda me nazvala, mačak se izgubio, pao s balkona, s prvog kata.
Pretražile smo cijele Utrine nekoliko puta, zavirile u svaki podrum,
svaki zakutak. Raspitivale se u ljudi i djece jesu li vidjeli uplašenog
crno-bijelog mačka bez jednog oka.
Onda smo napisale oglas i polijepile ga po mnogim
stupovima i vratima. Ponudile nagradu.
I eto mačka mog! Prijateljica i ja slavimo. Oči nam crvene
od votke i trave.
A dani idu i rat ruje, rat radi.
Ne igram s prijateljicom bilijara, ne pijemo votku, ne jedemo pizzu,
ne motamo travu. Nema nas. Ja mačka hranim.
Dođi mi na rođendan, jednog dana ona nazove.
Ja odjenem onu njenu svilenu haljinu na bijele točke, ali ona
– haljinu ne prepoznaje. To je tvoja haljina, zar se ne sjećaš?, pitam ja.
Kako da se ona sjeća haljine kad je rat, upravo je došla
iz Bruxellesa gdje je o ratu pričala.
U New York se sprema. I u Australiju će ići o ratu pričati.
Haljinu svejedno nosim, prijateljicu pokatkad nazovem.
Onda se, kaže, udaje za vojnika s fronta, djecu rađa, o Hrvatskoj
priča. Ne pita ništa, kaže, otkrila je što je život, što je smisao.
Ne viđamo se, ne čujemo se. Godine prolaze.
Na televizijskom ekranu zablistale mnoge bombe i smrt zaplesala
na podijima raznim. Kompjutorski miš zamijenio bilijarski štap.
Mog crno-bijelog mačka više nema, ni njegovog oka.
Uzimam škare. Režem haljinu
i izrezujem dio na kojem se bijelo još drži za crninu.
Sada to nosim oko vrata, a ljudi znaju reći baš ti je zgodan šal.
ZORICA RADAKOVIĆ (1963, Sinj; Zagreb), iz zbirke pjesama “ŽENE, MUŠKARCI, PSI”, 2002.
čovjek-časopis 