PLAVA KOKOŠ
ja sam odjutros u vjetru
ne osjećam se nimalo tužno
dok me bocka plava kokoš koja me jutros pronašla
da mi pokaže blaženu dubinu svoga oka
i čudesno lepetanje svojih novih krila
ona hitro nesta pri pomisli na jorgovan
osamu južnog bilja
oko daleke kokoši što me jutros ne napušta
hrane je biljem u čistoj daščari
čuvaju od skupocjenih duginih sukanja
srebra na dlanovima vještih plesača
iz domovine kiša i zagonetke
koja iznad svega voli san
i priče o vremenu
jer daščara nema prozorčiće
nit olovna vrata već tanke usjeke do bezdana očiju
s pogledom na smrtni tren
i izdrobljenu porculansku vazu
naslikanih ljubičastih vitica
u vjetru nije hladno
moj veliki kotač divnih zraka
stoji zaustavljen u djetinjstvu
u posljednjoj košuljici
iskrojenoj za silikonsku lutkicu
u hladu ljetne pinije i odsustvu mora
i tihog ispraćanja gradova
tu je
sada
plava kokoš bezosjećajna kljuna
da me čuva bez radoznalosti
okom iza pukotine
u vjetru
***
AKVAREL
ležim naga teških peta nepomična
ne spavam nema me
ne traži me nitko
osjećam dalek dogovor stakalaca
nekoć velika zrcala
što me pratilo na zahtjev nepoznatog dječaka u običnim hlačama
i snjegove tratinčica
što u vlažnom roju daju znak za buđenje
i demontiranje pomičnih kolica
fetus ima šest mjeseci
rano je za redovite obroke mora
i bezazleno prilaženje svijetlim životinjama
dok se naglo postaje cvijetom
korijenka u prhkoj koži zemlje
zrcaljenje lica traje
dok se hladna sječiva krhotine razdvajaju
i zdvajaju koljuć duhove promatrača
metamorfoze u veljači
u djevojčici što nije iz praha
straha nit velegrada
soba je i prije bila kip
sa šupljinom kojom nečujno i nevidljivo
u razmacima prolaze uza zidove figure
sa školskim zadacima pod bicepsima
melasastim podom zavjetrine za kukce
rešetke najčešće miruju
zvijeri lagano šeću savanom
kava je prekipjela
kosa je i dalje duga zapostavljena
ipak igram
oblačim prugastu pidžamu
učeć nove korake
narisane vodenim bojama
***
U SVIJETLO PREDVEČERJE
odlijeće pernata divljač
– potomstvo nenaslućena dana
u naslonjaču se odabiru bjeline grobova
pod bedro pohranjuje večernja toaleta
ruže padaju na golo obrijano tjeme
oštre su i još kako ukočene crte
izbijeljena ljudska lica
plešem sama u polju sunovrata
…
oh dubino svijetle šume
zanjiši oštrooku djevojčicu visoko u svojoj orhideji
ugosti dostojanstvom moj maglama isprugani ležaj
odrekni se dugih kiša
ulivenih u oko dana
…
bušim otvore na tvojim zaleđenim klorofilskim tkanjima
prolaze njima šuteće duge kapi lepršave simfonije
nagih prstiju u snijegu ponoći
nad trijemom svilenasti puzavci
žubore utok u noć
krasan sablasni dan
ogledalo će biti u krilu
fotografija moga groba iza naslonjača
zidovima uokvirena
______________________________________________________________________
NADA GRUBIŠIĆ (Pula, 1954 – Zagreb, 2018) za života je objavila knjige “Apokaliptična avenija” (1986.), “Djevojčica iz porječja” (2000. i 2013.), “Djevičanstvo ili The Moralizing Florist” (2003.), “Metropola praznine” (2007.), “Čitanje Dubrovnika” (ep; 2007.), “Akvarel” (poetski roman bez interpunkcije; 2010.), “Bolesna ruža” (2013.), “Oralne teme” (2013.), “Putovanje u mjestu” (2013.), “Kadulja – u zaklonu s Nabokovom” (2015.) i “Tusculum” (2016.). Posthumno su joj objavljene zbirke pjesama “Magnesium beach” i “Gibraltar”.
čovjek-časopis 