Helena, dodaj mi nebo sa zadnje police, Tražim iste one žute ptice, Iste koje sam juče, A tada beše ponedeljak, Izgubio međ tvojim ušima.
Helena, pazi, klati se stolica, Svoje dve noge si popela na tri, I sada poput malog zeca učiš da skačeš, Hoćeš da poletiš, I misliš da to tako ide.
Helena, neko ti je nekada rekao, Da svaki let počinje skokom, Nemoj im verovati jer su deca, A ja znam da znaš gde držimo balone, Ali oni su suviše šareni, i odavno su bušni.
Helena, zar ne možeš da shvatiš, Tamo su se skrile, Tamo bodu oblake i prosipaju šećer po tvojoj kosi, Tamo gore si tako naivna, Tamo gore si tako vesela.
Helena, šarene su ti čarape, Tako si detinjasta kada me gledaš, Ne vidiš godine i vreme, Ne vidiš da je sutlijaš vreo, Ne vidiš da se dan poput graška skotrljao u kotaricu.
Helena, zrak ti se zamotao u pramenu tamo gore, Silaziš sasvim nasmejano i polako, Daj mi da ga izvadim iz tvoje kose, Biću nežan, biću lagan, I ti već vidiš kako je to lako.
Pogledaj, one opet lete, Helena.
***
MRVE HLEBA
Ako nađeš mrve hleba u mom džepu, To sam pomagao jednom, Ptici da svije gnezdo, Gde je bledo tvoje čelo, Na kamenu snelo.
Gde su ruke tvoje razdvajale pesak, Tu posadih divlje cveće, Da ti se nađe u prstima kada rešiš da nećeš, Više da spavaš, I bi da poletiš.
Pričaćeš mi milo, Кako si sanjala Sunce, Jer ono bije kroz mirne kapke tvoje, A hladne ti noge, Biće umorne i trome, od hodanja po snu.
I baš kao po tlu, Uranjaš pod zemlju tabanima suvim, I žmurim da bih zaspao, Da vidim kako se budiš; (ćutim)
***
OMILJENI DEČAK
(Po mraku pratiš ostatke svetla, Tračke zraka, Možda te neko i čeka, A biciklo vozi…
Ono vozi brzo, Seče tišinu, A on je naučio da kasni i da stigne prvi, U ušima huk bicikla za šumom krvi.)
Omiljeni dečak odlazi od kuće, Sve svetiljke na ulici i inače ćute, Ali on ne zna gde je kraj puta, I gde počinje reka kojom su krenuli snovi, Sva ostala deca hodaju, a on mora da vozi.
Prošao je sve sporedne ulice, I štandove za jagode i cveće, I dugmići zaista na žaketima noću lepše svetle, Poslednji put je mirisao neven, I osetio u kosi njegovo seme.
Кod parka ga nisu zaustavljali, U prolazu mu poželeše mirnu noć, Ćelavi anđeli ne poznaju vreme, Ali znaju da je to dete, I da pitanja su prazna priča za one koji lete.
U zenici su mu ostali obrisi zadnjih kuća, I misli da više ni ne oseća noge, Ono što su bili skriveni zraci, sada su postale zvezde, Više i ne govori zbogom, Već šapuće -gde ste?-.
Svaki put kad bi Josip Mlinarić osvijestio da cvrčci oko njega zaista neprestano cvrče i kad bi mu se ono njihovo ck-ck-ck-ck iz homogene neprimjetne pozadine prometnulo u zvučni nadražaj, pomislio bi kako je možda bilo bolje da je ostao u Zagrebu i da je ženu i malu pustio da same odu na more. Onda bi napravio laganu ili ne baš laganu bevandu, izašao na terasu i gledao u more i prema plaži pokušavajući složiti izraz lica koji bi slučajnom promatraču odao da rezignaciju svijetom, životom i svemirom osjeća jednako intenzivno kao i kad ju je prvi put osjetio. Tome je izrazu nastojao dodati i jednu notu zamišljenosti. Tako bi pio i pušio i lijeno pogledom prelazio po obali bez posebne želje da uoči ženu i kći, ali kad bi ih ipak primijetio osjetio bi nešto, neki mali ugodni drhtaj koji možda nije predstavljao ljubav, ali je svakako značio prepoznavanje i prisnost, a njemu samome to je bilo jednako važno, možda i važnije. Nije se kupao. Krajem lipnja, mjesec dana ranije, dijagnosticirali su mu kroničnu limfocitnu leukemiju i preporučili da se što manje izlaže suncu pa je dugo vagao odluku je li bolje otputovati s obitelji ili ostati u pustom i pregrijanom gradu gdje bi mogao u miru svoje dnevne sobe, u miru svojih ventilatorom rashlađenih petnaest kvadrata gledati stare nogometne i košarkaške utakmice na videu s posebnim naglaskom na košarkaško finale s Olimpijskih igara u Barceloni, u vrijeme kad je Dražen još bio živ i fantastičan. Prevagnulo je more, ali ne zbog želje da upija miris borova, sluša cvrčke i gleda valove, nego samo zbog iskrene brige kako bi se Željana sama snašla s Monikom. Mala je napunila 13 godina i bila je već pomalo divlja i zadivljujuće samosvjesna pa je njima kao roditeljima bivalo sve teže izaći s njom na kraj u uobičajenom meču jedan na jedan. Potresali su je prvi ozbiljni udarci puberteta i iz mile se djevojčice počela nevjerojatnom brzinom pretvarati u zahtjevnu djevojku ili još gore, što je Josip uporno odbijao povjerovati i prihvatiti, ženu. Imali su okej odnos, unatoč svemu. Njih dvoje su sami sebe doživljavali hipijima, ocvalim i stalno zaposlenim, ali još uvijek hipijima pa ni Monika nije baš mogla izrasti u čudovište odgajana u moguće i predemokratičnom okruženju gdje su uobičajene građanske norme uglavnom predmet sprdnje, gdje miris marihuane nije nepoznat niti baš suviše rijedak, gdje se glazbi posvećuje pozornost veća nego što bi se to moglo očekivati od dvoje ozbiljnih ljudi ili onoga što se obično smatra ozbiljnim ljudima i gdje, što je Josipa ipak živciralo, jedni druge najčešće oslovljavaju osobnim imenima. Još jedan razlog koji je ipak presudio u odluci da ipak ode na more bila je ta dijagnoza. Nije htio o tome razmišljati, ali teško je o tome ne razmišljati. Ma koliko nastojao mislima bježati od toga, ipak je bio svjestan da mu je to možda posljednje ljeto, a ako je već posljednje, onda ga ipak želi provesti s onima koje najviše voli. Ipak mu je postajalo malo dosadno. Slijedeći liniju manjeg otpora odlučio je da se neće uopće kupati jer mu se nije dalo dizati u zoru i odlaziti na plažu, a predvečer, kad je sunce na zalasku, more onako tamno i mirno djeluje prijeteće i neprijateljski kao da skriva nešto opasno. Osim toga, nikada se nije previše volio kupati. Još kao dijete, kad bi s roditeljima odlazio na more, doživljavao je to kupanje više kao obavezu nego kao želju ili potrebu pa mu se toga nije bilo teško odreći. Dani su mu prolazili u tupoj rutini jutarnjih kava i novina, odlazaka u trgovinu i pripremanja namirnica za ručak koji će Željana poslije skuhati, popodnevnih odmora i pokojeg pića s gazdom kod kojega su iznajmili apartman, a koji je u prizemlju kuće držao i na brzinu sklepani ugostiteljski objekt negdje na pola puta između konobe i gostionice s ležernim daškom studentske menze. Navečer bi svi troje otišli prošetati do centra mjesta, sjeli bi na piće, on i Željana bi se malo pravili da im je zabavno, a Monika bi popila svoju Coca-Colu za dvije minute i onda nervozno sjedila ostatak vremena ili zamišljeno zurila u neku daleku točku. Iako je u Zagrebu žudio za takvom rutinom, sada kad ju je konačno počeo proživljavati shvatio je da ga nevjerojatno umara. Stvari su se ipak malo pomakle kad je devetog od ukupno četrnaest dana koliko su nakanili provesti na moru nakon jutarnje kave otišao u najveću lokalnu trgovinu kupiti piletinu, vrhnje za kuhanje i rajčice. Taman je izašao iz trgovine kad mu je prišao neki mladić, ni po čemu poseban, u bijeloj majici, plavim kupaćim gaćama do koljena i sa sunčanim naočalama. – Imate vatre? – pitao ga je. Josip je automatski izvadio upaljač, kresnuo i prinio ga mladićevoj cigareti da bi već sljedeći tren shvatio da to nije obična cigareta. Za početak, bila je ručno smotana, ali ipak malo predugačka i predebela da bi se radilo samo o zamotanom duhanu. Momak je potegao dim duboko u pluća, a onda shvatio da ga Josip čudno gleda. – Hoćete dim? – pitao je kao da je to nešto potpuno normalno, čak poželjno. Josip se osvrnuo oko sebe robujući starom tiku kojega se nikako nije bilo moguće riješiti i onda brzo kimnuo i pružio ruku prema smotki. – Prošetajmo – rekao je mladić – tako je manje sumnjivo. U sljedećih deset minuta, mladić je Josipu izložio svoju teoriju o konzumiranju lakih droga u javnosti, popričali su o trenutačnom stanju u hrvatskoj nogometnoj ligi, a na kraju ga je Josip, već prilično oduzet, pitao ima li on toga još, za prodati, razumije se. Ovaj je rekao da nema kod sebe, ali da se mogu susresti navečer pa će mu donijeti. Dogovorili su mjesto i vrijeme i razišli se. Željana je shvatila o čemu se radi čim je ušla u apartman i zatekla Josipa kako predano čisti papriku za salatu i reže je na savršene male komadiće dok u pozadini Marley pjeva o tri male ptičice na svome pragu. – Pušio si – rekla je prije i umjesto pozdrava. – Sayin’ every little thing iz gonna be allright – odgovorio je on, bez sluha, ali šarmantno. – Budalo – nasmiješila se. – Odakle ti? – Neki klinjo, lokalac. Idem navečer po još – zacerio se. – Oh, jebote, a mala? – Pa šta – posve ozbiljno će Josip. – Može i ona s nama – obuzme ga napadaj smijeha. – Ne znam – Željana se zamislila i spustila glas. – Okej, nije bed, napušio si se kao krava i sad ti je super. Dobro. Al nemoj više, glupo je. I pusti sad tu papriku, uživaj, ja ću to. – Čekaj, čekaj – odjednom je Josip postao sasvim ozbiljan i razuman. – Kao prvo, znaš da je za oboljele od raka marihuana legitimni dio terapije… – Ne spominji rak! – prekinula ga je, a njega je njegova prethodna replika nevjerojatno oraspoložila pa mu je opet došlo da se počne kidati od smijeha, ali se nekako ipak uspio suzdržati. – Okej – rekao je – ali svejedno, pomaže mi. Osim toga, ni tebi ne bi bilo loše da se malo opustiš. Možemo pričekati da Monika ode spavati, i onda se spustiti dolje do plaže i zapaliti si jednog. Može nam biti kao nekad… – zastao je. – I pusti mi ovu papriku, zar ne vidiš da uživam?! – Budalo – rekla je blagonaklono – radi kako hoćeš. Izašla je iz apartmana objesiti svoj mokri kupaći da se suši i promatrati Monikine skokove u more, dolje na plaži.
Primopredaja marihuane koju su tu večer izveli Josip i njegov novi lokalni prijatelj bila je vjerojatno najsmješnija kupovina droge otkad postoji netko tko zabranjenu supstancu prodaje i netko tko je želi kupiti. Barem se Josipu tako činilo. Prvo su Željana, Josip i Monika sjeli u kafić blizu mostića koji je povezivao stari dio mjesta s još starijim dijelom mjesta da bi samo desetak minuta kasnije Josip ustao i rekao da ide kupiti cigarete, usput znakovito namignuvši Željani. Kad je došao na ugovoreno mjesto, mladića još nije bilo tamo pa je sjeo na zidić i zapalio cigaretu. Tri cigarete kasnije već se tužno pomirio s činjenicom da je stvar propala i da ništa od trave za to ljeto pa se neodlučnim korakom uputio nazad u kafić. Već su popili svoja pića i spremali se vratiti u apartman kad je Josipu netko stavio ruku na rame. Jedva je prepoznao momka, sada odjevenog za večer, i brzo shvatio da je dogovaranje točnog mjesta i vremena ionako bilo glupo u mjestu koje ima sedam kafića, četiri konobe, jedan restoran i rivu dugačku tek dvije stotine metara. Momak je rekao Josipu da pođe s njim na par minuta, što je ovaj poslušno i učinio ostavivši ženu i kći da (jedna manje, druga više) zbunjeno sjede ispred praznih čaša i boca. Pratio je maloga u prvu uličicu tog starijeg dijela mjesta, uličicu u kojoj su se u deset metara smjestile tri kućice od kojih je svaka pred vratima imala stolac, a na otvorenim vratima zastor kao jedino što štiti one unutra od onoga vani. Mali je došao do najudaljenijeg stolca, do mjesta gdje je trebalo još samo dva koraka da se ulica spoji s drugom, jednako malenom i uskom, pa izvadio iz džepa paketić s travom i pružio ga Josipu. Odnekud se čulo kako netko svira gitaru i uz nju pjeva hitove Daleke obale. Josip nije ni uspio spremiti travu kad se na vratima kuće pred kojom su stajali pojavio starac, krupan, žilav i namršten. Josipa kao da nije ni primijetio, obratio se izravno malome: – Šime, bogati, opet praviš pizdarije? – Ae šjor, šta ćete… – Šime je malo uzmaknuo tijelom, nagonski, ali se moglo uočiti da u starcu ne vidi nikakvu posebnu prijetnju. – I to baš u mojoj kali, a? – Pa ne mogu na rivi – opušteno će Šime. – Svit gleda. Tu su se sva trojica lagano nasmiješila, ali stari je već sljedeći tren namjestio izraz lica zlog policajca. Josip se čak malo preplašio. – A za mene, za korištenje kale, je l’ ima šta? – pitao je stari potpuno iznenađujući Josipa kojemu je odmah na pamet pala stara kvartovska fora gradske placovine kojom su stariji uzimali lovu od mlađih. – Nema, šjor – Šime će slegnuvši ramenima. – Evo njemu sam proda zadnje. – Mogu vam ja, mislim mogu ja… – uzmucao se Josip odjednom, popuno svjestan nadrealnosti i potencijalne opasnosti situacije u kojoj se nalazio. Sjetio se da je negdje pročitao: „Ne pitaj se jesi li paranoičan, pitaj se jesi li dovoljno paranoičan.“ Stari je samo razmaknuo zavjesu na vratima i pokazao im rukom da uđu. Obična soba, upaljen televizor, interijer koji značajnije preinake nije doživio sigurno dvadeset godina, a lako moguće i dvostruko više, osim aparata koji su bivali zamijenjeni nakon što bi dali svoj maksimum. Josip pomisli kako su stolci i stol vjerojatno stariji od njega, pa i od njegovog starog. – Onda – reče stari. – Da vidim. Josip stavi paketić na stol i raširi sklopljenu stranicu reklame velikog šoping-centra kojima u zadnje vrijeme zagađuju dnevne novine. Zelena hrpica pred njima djelovala je impresivno. Stari kimne, ustane i ode do kuhinje u sklopu sobe. Prokopa malo po ormariću iznad sudopera i vrati se s teglicom na čijem je dnu još bilo zelene tvari, a po stjenkama mrvice zelene prašine. Uzme tri dobra prstohvata s Josipovog brdašca i stavi ih u staklenku. – Sada si slobodan – kaže Josipu i nasmije se srdačno. – Osim ako ne želiš zapaliti. – Neka, neka, hvala, u žurbi sam malo – kaže Josip pa brzo pospremi travu, odmahne im obojici i izleti iz kuće još jednom zahvaljujući na vratima i nadajući se da će svoje cure još uvijek zateći u kafiću. Trebalo mu je pivo.
ANDRIJA ŠKARE (Zagreb, 1981.) je diplomirani novinar. Više od desetljeća radio je na Hrvatskoj televiziji kao novinar, scenarist, urednik i voditelj. Pisao je za brojne časopise i portale. Organizirao je koncerte, književne večeri i soareje opće prakse. Za magazin Globus piše glazbenu i književnu kritiku te surađuje s emisijama Kutija slova i Signatura na Hrvatskom radiju. Jedan je od pokretača programa Tko čita, platforme za afirmaciju autora rođenih nakon 1980. godine. Prozu je objavljivao u mnogim časopisima u zemlji i inozemstvu, a priče mu se mogu pronaći i u nekoliko zbornika i antologija. Prve je ozbiljnije korake u svijetu književnosti napravio kao osnivač eventualizma pa vrijedi istaknuti Zbornik eventualizma – Nagni se kroz prozor (Celeber, 2006.) gdje je, kao i ostatak eventualističke ekipe, zastupljen s četiri priče. Od samostalnih knjiga objavio je: S više mlijeka, molim (Celeber, 2008.), Život svijeta koji će doći (CeKaPe, 2014.), Slušaj me (Durieux, 2016.), Društvene igre (Hena com, 2017.)
Nego svjedočenje postojanja Kojeg svakoga dana trebamo učiniti Posvjedočiti postojanje u sebi Onako kako ono izgleda Otvoriti svoj unutrašnji svijet I cijeloga života čuditi se onima Koji mogu sve van izbaciti u razgovoru U soareji nekog tipa Mene više muči što nikome i nikada ne mogu odnijeti Svoje svjedočenje Osim ekranu Tom čudu zbijanja slova u lance i okove Jer bit svake riječi je sloboda Kad zašutim, naime, one su slobodne od značenja Kad pišemo glupo sve gluplje sve je tanji i lakši teret Koje one nose Kad pišemo njima da bi ih odmorili a ne umorili One cvrkuću Tako riječi postaju ptice
***
POSTOJE SAMO BOJE
Njihova tri temeljna značenja Stani, pripremi se, i možeš ići Ne želim znati više Od toga Taj semafor Kao i raskršće Su sve što je trebalo znati Znati kad je vrijeme za stati A kad za početi Kad je vrijeme za mirovanje i pripremu Zlatno znanje Ključ svega što smo ga tražili je cijelo vrijeme Pred našim očima Rekao si right person right place Ali ne i right time U to sam upala Kao Alica u zemlju čudesa U tu zamku, koja mi je otvorila sva osjetila A trebalo je samo gledati semafore Divljala sam, trudila se, pisala, ne pisala Jela, ne jela, plakala, smijala se i sve kako već Biva kad nismo sasvim svoji niti pri sebi A trebala sam samo gledati je li bilo zeleno Žuto žito ili crveni odbljesak sunca Jer kad je crveno naučiti ne reagirati poput bika Nego kao čovjek, bježati, stajati ne nasrtati Kad je zeleno mirno se kretati I prijeći na drugu stranu Ceste, ljubavi ili nečeg trećega Možda na drugu stranu zrcala Ili kad je žuto Naučiti skupljati sve u sebi I nikome ne poklanjati tada ništa
***
VEČERAS NE MOGU SPAVATI
Nažalost ili nasreću Tko to zna Slova, kažeš Vraćaš se slovima Ja te osjećam na daljinu Moj daljinski upravljač Bilježi večeras program Ali umjesto njega osluškujem svoje srce Koje ne zna govoriti Ali ja znam Ono dosljedno voli Ali ne zna koga Veliko je Tvoje je malo kažeš I ja sam stala u njega Taman sam A u mojem ima još mjesta Za nekoliko ljudi Za puno ljudi Veliko srce Na neki način ima tu pravde Kako da odstranim i smanjim Kako da se ponašam civilizirano Da ne volim previše Da ne volim odjednom nekoliko I više, sve više Tako načela širenja načela plime Dolaze u moj svijet Zatim odlaze
***
KAD SE POČNE ZBIVATI ZAUVIJEK
Prestat ću pisati Neću imati zbog čega Neću imati taj odmak, tu preradu Neću imati to stalno izbacivanje Ostajat će u meni Izmjene će biti tjelesne, sad su suptilne Iako će biti riječ o istom Sublimacija mora završiti, pismo se pretvara u lišće Celuloza postaje opet stablo
IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Eseje i poeziju objavljivala je u „Quorumu“, „Vijencu“, „Zarezu“, „15 dana“, „Poeziji“, „Fantomu slobode“, „Agonu“ i drugim časopisima. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija. Uredila je knjigu Riječi i riječi: rječnik Trećeg programa, kao dio projekta-emisije Riječi i riječi. Dosad je objavila zbirke pjesama Naizgled (AGM, 2007.) i Južne životinje (AGM, 2010.), poetsku dramu Danska H2O (AGM; 2012.) i romane Crno pismo (Algoritam, 2015.), Kao kiša (Hena com, 2017.) i Igra istine (Hena com, 2019.).
Početak je fotografija ljepotice u crnom na zidu Facebooka i kratak zapis ispod nje: Vera Renczi, rumunjska serijska ubojica, s nadimkom Crna udovica. Čini se kako joj je, rođenoj početkom dvadesetog stoljeća u imućnoj obitelji, osigurana jasna i pravolinijska budućnost. No stvari ubrzo krenuše nagore: prijatelji iz mladosti opisuju je kao ženu s gotovo patološkom potrebom za stalnim muškim društvom, krajnje posesivnog i sumnjičavog karaktera. Nakon majčine smrti, zajedno s ocem seli se iz Bukurešta u Jugoslaviju, gdje redovito bježi od kuće u društvo muškaraca, nerijetko podosta starijih od nje. S devetnaest se udaje za austrijskog bankara Karla Schicka i rodi mu sina Lorenza. Ne snalazi se u ulozi domaćice, mame, gostoprimke, sumnja da je muž vara i jednog ga dana u napadu ljubomore otruje (arsen kao afrodizijak?). Obuče crninu i svima koji su je voljni poslušati, predivna ljutica, govori kako ju je muž ostavio. Nakon godinu dana korote ispriča prijateljicama da joj se javio s druge strane zavjese: poginuo je u automobilskoj nesreći. Udaje se po drugi put, ali i drugi muž slijedi prvoga. Do tada je sve u redu, no žena na fotografiji je suvremeni top model i na zemljovidu Kraljevine Jugoslavije uzalud ćemo tražiti gradić Berkerekul u kome je navodno živjela – je li naša femme fatale književna izmišljotina, novinarska patka? Sada, lebdeća između dvije stvarnosti, sita braka, ali ne i muškaraca, nastavlja svoj ubilački pohod. Nakon lišavanja slobode, otkrivena su u njenom vinskom podrumu trideset i dva lijesa s leševima muškaraca u različitim fazama raspadanja: voljela je sjediti u naslonjaču među svojim bivšim proscima, sada konačno i nepovratno samo njezinima. U jednom je lijesu pronađen Lorenzov leš: “Umro mi je na rukama, bila sam zadnja koju je vidio…” Postfeministička ikona, smrtonosna ljepotica, muška fantazma…? Na Discovery Channelu glas u offu završava priču o njoj riječima: “Suvremeni bi psihoanalitičari rekli da je naprosto bila žena koja je tražila ljubav.”
PETER SEMOLIČ (Ljubljana, 1967.), iz zbirke pjesama “Druga obala”, 2015.
preuzeto s portala Forum.tm, “Izbor Miloša Đurđevića”, 6/2018. sa slovenskog preveo Edo Fičor
moj prvi san bio je bijelo na bijelo sam se oslonila u snu da ne bih pala u sanjanje spiralno duboko gubljenje u biljkama zaraditi prvu misao bila je svečanost naslonjena na ništa, opet tako sigurna u tlu ništa suvišno, nikakav ostatak samo čista misao ni o čemu. ako me i vuklo ako se nesigurno mašte poigralo nagnalo me da prstima otjeram dlanovima pristisnem čvrsto ništa čela pustim da me raspada ponovno vrati i napusti kao kad se mahne znancu bezbrižno i lako.
***
Iza tople kosti spava tijelo. Tijelo koje sam izmislila Kost koja se namjestila u oku srodnog. I njega sam izmislila, hodala mu blizu u sunovrat ljeta Disala u kost ne nalazeći riječ Za zoru. U sebe u sebe u sebe kucam kada progovaram Dvije sestre smo koje idu loviti ptice.
***
PALAČA.
Moje jutros je bilo tvoje dva popodne Moje jutros su bila dva uskličnika kao proteze umjesto nogu i tihi zarez preko dlana. Tamo gdje se ne vidi, štavim kožu okruglim dnom šalice i vidam pljuvačkom na prstu Kako saznati dišu li ove platane što nazirem krajičkom oka Ili su mrtvi prizori tako zelene boje.
JASMINA MUJKIĆ rođena je u Virovitici 1982. godine. Sudjelovala na međunarodnom festivalu suvremene poezije u organizaciji udruge Brutal 2009. godine pri čemu su joj pjesme uvrštene u zbirku Topla tama među prstima. Objavljivala je u brojnim časopisima, sudjelovala na čitanjima. Sudionica radionice pisanja poezije pod vodstvom Dorte Jagić 2014 godine. Sudjelovala na rezidencij u organizaciji Ulysses’ Shelter 2019. godine pri čemu su joj pjesme uvrštene u zajedničku zbirku. Vodila yogu, plesala suvremeno, pjevala u zboru. Trenutno je u Rotterdamu na diplomskom studiju terapije pokretom i plesom.
Pustinjama Pašnjacima nove zemlje Putovanje je svečanost i žetva Sagrađena kamenim blokovima i dnevnicama Ljudi sa suncokretom u kosi Okreću se U sreću Sklad U Svjetlu postoji vječni spas
***
MODERNA VREMENA
Nijemi film na polici Filmska traka u glavi Po njoj trčim Onda se probudim
Zovem sve brojeve Tražeći stare kasete Izgovore da vidim Pokrete oči Usne Izbrisanih ljubavnika
***
PREZIR KIŠE
Viknula je Dalje od mene Želiš me uhvatiti Staviti u svoju svesku
Zna moje namjere Zato kičmu obavija Jede Zavija
Liže zadnje crveno voće I postaje Sunce
***
FOVIZAM JE
Prašina u očima
Oponošanje skakanje Bojom tradicijom Mazanje Stavljanje maske afričkih plemena Plesanje po vatri Žrtvovanje Plodovi zemlje I vidre i lasice Ispod srušenog zida Manastira : “Neka primjer Frančeska uvježba svakoga Da isprazno ne gubi časa Nijednoga”
***
MIDWEST
Na žutom papiru Unutrašnjeg džepa iznošene vijetnamke Bačene niz cestu
Preostaje uz kaktuse i prašinu Blizu djeteta Umazanog motornim uljem
Bez sumnje će je podići Nositi Nastaviti put Sunca
***
PJESNICI ČITAJU SVAKO VEČE POSLIJE DVA
Nizvodno Pored vatre Čekajući klicanje Magnolija i Magnolije
Smirenost i spokoj Njenog rađanja Objasniće ritmom Ploda Njihovih ruku i rada što su postali poezija
***
LOVCI U SNIJEGU
Iznad probuđene kose
Brojgel i melanholija Kruže Ljetnom sobom Njenim zidovima Svježe ofarbanim Ovo podne
Granica između ta dva života mogla bi se ravnom linijom ucrtati negdje na sisačkom kolodvoru. Mahala sam bratu kroz prozor, a on je stao naslonjen na čelični stup, jedva je podigao ruku da me pozdravi, već sam ga gledala iza sebe, krenuli smo u smjeru vjetra s kojim je došla ta jesen. Vagon je bio pun, a ja nakon dugo vremena sama. Utješna mi je bila usamljenost ljudi oko mene koja se mogla osjetiti, sjedili su zavaljeni u smeđa sjedala zagušljiva mirisa kao otoci odvojeni jedni od drugih. Pritiskala sam lopatice u sjedalo, promatrala čas ljude čas klizeće prizore iza stakla. Je li ovako izgledao i onaj vlak koji je 1917. prevezao sve one vojnike s istočnog fronta, pa i majčinog nesuđenog, do Grčke? Stiskala sam se uz prozor zamišljajući oko sebe tu nakupinu ljudi, stisnuta tijela vojnika zbijenih jedan do drugog na sjedalima, s puškama među nogama i svežnjevima hrane i čarapa na krilima, kako se treskaju na dugim tračnicama, klize u nešto što im je jednako nepoznato kao i meni ovaj grad. Čak i tada, za mene su ti vojnici sretni, zamišljam ih nasmijane i razdragane, pružaju ruke preko glava i dodaju si kruh i rakiju, bolje im je na toj vožnji nego što je meni sada, oni barem nisu sami, sklupčani svaki za sebe u svom sjedalu. Tada nisam mogla zamisliti da taj vlak nije uopće imao sjedala. Kako izgledaju takvi vlakovi, tek mi je bilo saznati.
Putovala sam sjedeći nasuprot starca. Kad bi na trenutke pridigao glavu pognutu kao da mu nedostaje kralježaka u vratu, vidjela sam mu plave oči, upale između kostiju, obješene je vjeđe jedva držao podignutima; osmjehne mi se, a bore mu zgužvaju lice pa izgleda gotovo kao bespomoćno dijete. Pitao me kamo idem. Prvo sam odšutjela, okrenula glavu prema prozoru, no pitao je opet. „Zagreb“, ipak sam odgovorila. „Živiš tamo?“ tada makne ruku s raspora na koljenu kao da miče sav svoj sram preda mnom. Odmahnem glavom te se zagledam u gore što se naziru u daljinama, gledam ih plave kao masnice što mi još blijede na tijelu. A on me i dalje gleda, ponavlja pitanje. Je li tko od njih? Ne izgleda kao Srbin, pomislila sam, niti je imao takav govor, no mogao je biti partizan – još je i Andrija znao razliku, o kojoj su sve više govorili u Kostajnici. „Više ne znaš kad čuješ čovjeka da priča“, rekao bi stric Marko, „može bit do juče naš, a danas partizan.“ No ovo je star čovjek – pogledala sam prema njemu da se uvjerim – mogao bi imati sedamdesetak godina, ako ne i više, koža na licu izgledala mu je dogorjelo, tamna je i kruta u ulegnućima, prsti su mu svijeni u grču, jedva ju je i povukao s koljena onako drhtavu i slabu, trčala sam u svakom slučaju brže od njega, a nisam vjerovala ni da bi me, ako bi me recimo uhvatio za ruku i stisnuo, povukao mi je iza leđa, mogao stvarno zadržati, mogla bih mu izvrnuti zapešće i slomiti kosti u šaci, ne, nije mi mogao ništa, to je sigurno. Zurila sam u kut prozora presječen dijelom njegova lica i upravo zamišljala kako lomim ruke starcu. Mogao je biti zapovjednik, ili samo doušnik. Poput Bete i Marka? Jesu li dobili štogod za to, ako su javili kada mi otac ide na posao? Znali su oni i kada mi kreće vlak, Beta me s majkom ispratila kada je Josip posudio kola od susjeda, sinoć mi je peglala spavaćicu i rublje, strikan Marko nam je javio vozni red vlakova, znao je i on kada ću se ukrcati, mada on radi od jutra i nije vidio Josipa kako tjera volove niz cestu dok ja straga ležim pod sijenom i dekama. Ali ipak, tamo gdje on radi postoji telefon, mogao je doći na posao, objesiti jaknu, ostaviti stvari u uredu, otići do telefona i javiti nekome: „Krenuli su za Sisak“, a on bi onda poslao tog čovjeka, koji ionako nije od koristi gdje drugdje, može sjediti ovako nasuprot mene u vlaku i izručiti me nekome kada stignemo u Zagreb. Bilo je zaista malo vjerojatno da je to taj starac, gledam ga i nema u njemu ništa neprijateljsko, mada me i dalje ispituje jesam li iz Zagreba i zašto idem tamo, no vjerojatno je samo usamljen, takvi su stari ljudi i ne mogu mu to zamjeriti; no vlak je pun ljudi, može upravo iza mene sjediti netko tko me prati. Možda i onaj tko je pucao u oca. Ili Niku. Gledala sam i dalje u starca šutke, tek je traka krajolika rezala staklo, sve dok se nije taj prizor, smeđa spaljena sedamdesetogodišnja koža i plave gore iza drveća, rastopio. Prelijevala se poljana u unutrašnjost vlaka dok sam plakala pribijajući se jače za sjedalo. „Jesi dobro, mala?“ povukla me neka žena za rame. „Šta ti je?“ Uzmicala sam, trljala oči otvorenim dlanovima. A htjela sam se zapravo priviti uz tu ženu i reći joj: „U vlaku je netko tko me prati i ubit će me kad stanemo. Kako su me mogli pustiti ovako samu?“ Starac me i dalje gledao, nije mijenjao izraz lica. Mahnito sam istrljala oči i ponovno se zagledala kroz prozor gdje sam ga vidjela tek kao blijedi obris na rubu polja. Vlak ubrza nakon zavoja, sva sam se napinjala i stiskala na rubu sjedala u strahu da ću izletjeti s njega, a zatim se kotači nastave okretati lijeno, uspavljujući me, tako da mi glava stade kliziti niz naslon sjedala. Na sjedalu usporednom s mojim dijete je grizlo grudi punašnoj bijeloj seljanki, nasuprot njoj dvoje se djece igralo s dugmadi i nekakvim končićima, neko četvrto dijete plakalo je s kraja vagona, starice su kimajući padale u laki san, prelijevali su im se vratovi do poprsja gdje bi im utonula upala lica, izmicala su slova novina zadubljenim pogledima ukočenih muškaraca, a onaj je starac i dalje zurio u mene. Dijete je ponovno zadrečalo, vlak je ubrzao, dan se rastvarao nad dalekim raslinjem, plavilo se jasnije, bolnije; zagledana u rastapanje sunca sasvim sam zaboravila i na starca i na sve ljude natrpane u vlaku, čak i na onog tko me mogao pratiti.
Kuća u koju sam tada ušla bila je sasvim drugi svijet od moga. Tada se presložilo sve ono što sam mislila da znam o ugodnosti i bogatstvu, ono ovdje nije bilo vezano uz zemlju, nije bilo širine, nije se protezalo u nedogled, već je bilo sasvim blizu i opipljivo, pod rukama, pod jezikom, na koži, imalo je miris, stajalo je zbijeno u nekoliko soba, a da je ipak meni tada bilo nepojmljivo.
I to je ono čemu se vraćam, a ne znam razlog. Stat ću pred tu kuću nakon mnogo vremena, proći će već pedeset godina i stajat ću pred njom jednako kao što sam stala i taj prvi put kad sam skočila s fijakera. Fasada je sada okrhnuta na rubovima, rasipa se po pločniku, jarka boja se nazire, no posivjela je, promijenili su i prozore, ulazna su vrata doduše ista, samo prelakirana, iz sandučića vire ponude supermarketa i nikog nema tko ih čeka na vratima pa nosi do stola… Gledat ću kuću skupljenih ruku s ruba trotoara, haustor je pun vlage i jedva se diše u njemu, znam to, a ulazna vrata stoje zatvorena. „Mama, zašto smo tu?“ Neću se ni okrenuti, znam da mi je sin spustio staklo na automobilu, naslanja se jednom rukom na prozor i češe bradu, misli da mi nije dobro, a ja šutim. Tek kad se otvore vrata te kuće, ono nešto vlage proviri kroz teško drvo i iz njega izlazi djevojka, duga plava kosa ide za njom, tanka je i dugačka, drži se uspravno, korak joj je lebdeći, a ja ću krenuti za njom, zakoraknut ću i pozvat je: „Koraljka!“ koji korak za njom, pa ponovno: „Koraljka!“ No okrenut će se s grimasom i tek ću tada shvatiti, da ipak nije mogla ostati vječno mlada, pa ona je gotovo mojih godina, i njoj su noge plave i natekle, slijevaju se bore i niz njezino lice, vjerojatno je bijelo i ta tanka koža sada pada poput zgužvane salvete. Tada ću tek biti svjesna toga, kada nastavi niz ulicu ta djevojka što nije ona, shvatit ću i da to nije njezin korak i ovo ne može biti njezina kuća, no dotad je ta djevojka mladost, živa i lijepa, takvom je vidim svih godina. „Mama, hoćeš mi reć, čuješ?“ zove me sin. Gledam je još kratko u tišini, tu kuću na broju 13, smještam neki davni život među prozore na kojima godinama više ne visi brokat. „Tu sam prvi put probala šnenokle“, rekla sam. „Sjećaš se kako si ih volio kad si bio mali, šnenokle, kad sam ti radila?“ Smijat će mi se, a ja ću i dalje gledati u prazno. On se smije tako i misli da se polako gubim, drži se nadmeno; ja se ne smijem, mada bih mogla, sjedim tako kraj njega u automobilu, kažem mu neka vozi dalje.
ENA KATARINA HALER rođena je 1996. u Osijeku. Studira arhitekturu i urbanizam u Zagrebu. “Nadohvat” je njezin prvi roman.
“Priča romana je povijesna, smještena u razdoblje četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, obilježena je i ratnim te poslijeratnim zbivanjima. Priča je to jedne žene, koja unutar dokumentarističkog okvira ispisuje svoja sjećanja na djetinjstvo i odrastanje – ženski glas pripovijeda o kontroverznim zbivanjima naše novije povijesti. Osobna tragedija, tragedija jedne obitelji i tragedija mjesta koje nestaje u ratu, univerzalna priča o dobru i zlu u realističkom ključu i s čestim lirskim momentima. Čitamo o seoskom životu Banovine, mjestu Zrin, toponim u povijesti poznat kao sjedište plemića Šubića Zrinskih. Ena Katarina Haler ratnu traumu više generacija ispisuje bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova. Opsegom i temom velik je to roman o ratu i zlu te vrlo osobna pripovijest.” – Jagna Pogačnik, HRT
Ali bilo je neminovno da će se vratiti sada ili kasnije, kada budem gledala u lice konobarice koja ima oči poput majčinih Kod praga, žućkastog i ispucalog, sve se vratilo Sjećanja i stihija emocija i slika Sporedni ljudi često kažu da ne osjećam A ja volim i voljela sam ih sve Njihove male načine da prevaziđu dan njihovu naivu i sitne težnje da pobijede vrijeme I tebe, voljela sam najviše Posebno onog dana kada te je vrijeme odnijelo daleko u novi i za mene nevidljivi svijet
Knjigu sam napisala, koju nikada nećeš pročitati Posvetila sam je tim danima i vremenu, iako je u realnosti bilo ubogo Ali ko će ljudima dati ugodne zablude, ako ne mi, pjesnici? Pisala sam godinama do iznemoglosti ponekada zaboravljajući na vrijeme i prostor Ispred sebe više nisam vidjela prozor sa prljavim zavjesama već zelenu livadu i tepih od kamilice koja je prekriva razigranog sivog psa i život „Ovaj osjećaj nazvaću ljubav“
Ali sada, ne znam šta osjećam Vidjela sam majku na pragu prije deset godina u ono vrijeme kada je često nosila crvenu haljinu Nisam sigurna da je danas lako pronaći takvo platno koje pada kao svila a ipak to nije „Rat dolazi“, rekla je, guleći krompir na česmi
Tek sada mi postaje jasno Nije bila kao lokalne žene Bila je uzvišenija, ljepša, visočija i glasnija Imala je dar da osjeti događaj prije momenta kada je trebao da nastupi Pogledah njene ruke i zabolje me što su crvene od hladne vode Ponudih da nastavim sa poslom Hladna voda, šta je to pred olujom koja dolazi?
***
LOVAC
Na Sudijinom licu djetinja radost Muškarci hodaju u tihoj koloni, do fabrike tekstila Oko zidina su postavili mamce od velikih komada konjskog mesa Jedan po jedan psi su zarobljeni tankom žicom i privezani za prikolicu kamiona
Oni koji su nemirni su ubijeni na mjestu Ja svoju metu ugledah na obali pored malog vještačkog jezera koje je nastalo kao proizvod fabričke otpadne vode Pas je prethodno dograbio veliki komad mesa koji je odvukao daleko od ostalih ne željeći da dijeli Sada je pio iz jezera, neuspješno pokušavajući da utoli svoju žeđ Dok mu prilazim sa leđa, jato crnih vrana na nebu Čekaju kao gladni lešinari, da pokupe mrve iza pasa Ne želim da gledam u pseće oči dok mu stavljam žicu oko vrata „Lovci u snijegu“, je naziv proslavljene Brueghelove slike Po prvi put sam je vidio u školi, jer je bila ilustracija korice za školsku čitanku Deset pasa, tri lovca, seljaci i ljudi u daljini Lovci su nezadovoljni ulovom, psi su iscrpljeni, mršavi i gladni Ogoljeno drveće, tihi, sivi i nesrećni dan Dim u vazduhu i zaleđeni mlin pred ljudima koji su nesvjesni na ledu koji će možda uskoro i da popusti pod teretom Knjigu sam pronašao na gomili starih papira na tavanu koji su bili pripremljeni za podlaganje vatre Na toj slici stajao je moj grad, odsječenost i bolest u vazduhu
***
OD TOG SIVOG JUTRA
Kao da su kameno lice koje sam mjesecima posmatrala u nepomičnom vapaju sjenke zauvijek odvele u svoj začarani svijet mraka Statue mi liče na likove zarobljenih žena u društvenim kutijama koje su najzad dobile potrebu da svijetu kažu nešto o sebi Na kraju, ipak izaberu uvijek nešto nebitno Sloboda nema svrhu u ruci onoga ko se pretvara da želi
Ustaću, obući odjeću koja ne zahtijeva peglanje bijelu končanu bluzu ispod koje se nazire grudnjak u boji kože i crnu pamučnu suknju koja otkriva noge Tako si me naučila Majko, zašto mi tako često dolaziš u misli u ovom tuđem svijetu koji sam morala da zavolim
Ogledam se na zaprljanoj površini hodničkog stakla Pritiskam crveno dugme na liftu Koji me odvodi u prizemlje stogodišnje zgrade ili u rupu prepunu čudesa u koju je jednom uskočio Bijeli Zec Uvijek kažem „dobro jutro“ pogurenom Poljaku Čije ruke svakog jutra u šest kupe opalo lišće sa betonskog dvorišta Uvijek kada nagazim posljednji stepenik pomislim na polovinu njegovog lica Koja je toga dana u parku bila ozarena suncem
Umorna sam od žudnje, a ne mogu te dotaći Pitam se o čemu li upravo razmišljaš
Možda upravo misliš da bi me mogao voljeti, a možda: „Hoće li ona izgledati kao ti jednoga dana? Hoće li joj ruke popustiti, oči umrijeti a noge postati umorne?“
Sada mi je jasno Vrijeme će izliječiti rane, a vjetar će donijeti pticu da izliječi sjećanja Makar na neko vrijeme
Prošle su godine od kada sam napisala ove stihove Sada, kada im se ponovo vraćam Poljak je već odavno pronašao mir na Centralnom groblju Niko više ne kupi opalo lišće sa betona Ali posljednji korak na stepeniku i dalje nosi ozareno lice Onoga koji je zauvijek nestao
***
DVOJICA KOJI SE VOLE
Njegov otac je ranije radio u fabrici tekstila Nakon zatvaranja otvorio je mali radnju „Izgleda da uvijek završavamo kao svoji roditelji“, govori mu Deset je sati, žena se ispričava, a on donosi flašu rakije za gosta Oči su mu crvene od unutrašnje boljke koja isplivava na površinu Rakija mu otvara dušu „Kako je tamo, u velikom svijetu? Mora da je lijepo, prije svega za oko Sigurno nema smeća na ulicama kao kod nas I ljudi su dobro obučeni, moderno O čemu razmišljaju, gdje će izaći, koju će predstavu odgledati u teatru?“ Lijepo je, kaže drugi „Volio bih da sam i ja mogao pobjeći tamo, ili bilo gdje prije čitavog zla Prije ratova, prije istine“ Vodopadi suza na licu Jasne crvene linije šaraju obraz poput ožiljaka U snu te noći pronašao ga je prodavac ribe Ovog puta se nalazio na livadi sa brezom ali udaljen od razgranatog stabla nekom snažnom silom koja nije dozvoljavala ni jedan pokret njegovog tijela Ja te znam! Mi dolazimo iz iste kaljuge, istog blata i stida Mi imamo istu sreću u duši Osmjeh mu otkriva red bisernih zuba Šest, izbrojao je šest vratnih pršljenova Na usnama je u snu osjetio njegove i miris šurupa Ovo je Balkan! Ipak ljubav je moja živa u srcu Budi se a grlo mu gori od žeđi Ustaje tiho Zvuk tekuće vode iz česme Nago žensko tijelo pod svjetlošću svitanja Lijeva strana njenog boka i male grudi su izložene pogledu Ljepota, to je gorka sudbina
***
OVA PRIČA NIJE TUŽNA, A NI STRAŠNA
Ovo je priča o ljubavi!
I dželatima sam oprostila zbog nje Jer, šta je jedan život bez ljubavi Čak ni smrt bez nje nema smisla Cvijet koji viri ispod snijega u rano proljeće zla ljepota sunca koja zagrijava kapljicu rose Prelijepa smrt Na kamenom mostu sa polu-oborenom metalnom ogradom Moja odsanjana ljubavi, pogledaj kako su nam uništili sva sjećanja Tužna sam! Neutješna sam zbog toga Toliko očajna da sam se dala u ćutanje
Uništena su još onog momenta kada su most iskaljali blatnjavim čizmama Kaldrma na kojoj smo kredom ucrtavali svoje imena je postala neprepoznatljiva Dječak je skakao sa mosta u igri nadmetanja sa ostalima I tada je maštao o ljubavi, ali ništa se nije dogodilo Slala je stidljive poglede prema meni U realnosti, samo joj je bio potreban neko ko će joj pomoći da razumije poeziju Branka Miljkovića Skok u plave visine Sa rukama djeteta, zamišljeno gleda u daleku tačku Dodir površine vode grudima laste! Prasak!
Majko, rekla si mi „čovjek si!“
Kako si to samo poricala u noći kada su me odvodili Poricala si to čak i za starijeg brata Jedino kada su oca odvodili zanijemelo si ćutala bez sjaja u oku, bez riječi i argumenta Kako ću ti to oprostiti? Zašto se nisi postavila između vojnika i njega zašto ga ni jednom nisi pogledala u oči zašto ni jednom nisi zatražila od njih da ga ne odvedu? Za nama si vriskala toliko glasno, da je čitav kraj odlijegao No ne plači, sada je sve to prošlost I sve se sublimiralo u taj jedan momenat udarca, mraka i pada u vodu Oni su zaspali, jedini sam se ja iz nekog razloga probudio Možda jer sam jedini koji je u trenutku kada je metal dodirnuo moje tjeme Patio što nikada nisam volio
DINA MURIĆ rođena je 1982. godine u Rožajama (Crna Gora). Objavila je četiri zbirke poezije: „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. Pored književnosti, bavi se filmom i ekonomijom. Živi i radi u Beču, Austrija.
Između prozorskih stijenki na kuhinjskom oknu nalaze se dvije mrlje, dvije kapljice uljane boje kojom je okvir ofarban. Jedva primjetno, te dvije skoro nevidljive točke, zaštićene s unutarnje strane prozora duplim staklom, stvrdnute i suhe, danomice se sastaju u njegovom imaginarnom oku, i kada ih to starčevo dovitljivo oko preklopi u zajedničku točku, kao što se preklapa oroz s mušicom puške, nišaneći kroz prozor, rasijan mu pogled odleti daleko do rubova horizonta ka dva usamljena bora, povijenih krošnji, grbavih i oštrih kao u dva čupava ježa. – Nikada tamo nisam išao – zaključi uvijek s istom ravnodušnosti Nabukodonozor. – Možda samo jednom… Prošli smo pored stabala. Dobro se vide samo odavde, s kuhinjskog prozora, kao dva otiska dječjeg prsta, dvije male nepravilnosti na horizontu – razmišlja, oslanjajući se svom težinom svoga malodušna, istrošena bića za tu pomirljivu, dobroćudnu postojanost koja se nazire ondje, daleko, u malim obrisima krošanja na hrptu horizonta.
A odmah do prozora, u ravnini prozorskih klupica ispod starčevih natečenih nogu, prostire se jedna druga, razlivena mrlja, brljotina od mokraće, koja se nikada ne pomjera, rastočena do neprepoznatljivosti. Pljesniva, zelenkasto smeđe boje – mrlja njihova propadanja. Obnevidjela, kao gluhi sonar u magli, daleko iza crte, iza horizonta i zamišljene beskonačnosti, pruža se ona i dalje, i dublje, i kroz nju, kroz tu razlivenu brljotinu pokraj prozora, treperi nešto nepotkupljivo i hladno, nešto studeno i opako poput riječne pjene koja dolazi uvijek u nemilosti, smiješeći se. – Noćas si opet hrkao – obraća se žena svome mužu, ulegnuta u obruču fotelje na kraju blagovaone, a kompletno joj zubalo zamalo iskoči iz mjesta, i ona ga odsutno gurne natrag u čeljust i škljocne njime dvaput, za probu, kao da škljoca oštrim škarama za rezanje živice. – Graha je ostalo u frižideru. Od jučer. Ima ga dosta – meškolji se dremljivo njegova žena, izvijajući ruke prema stolu i cigaretama.
Starac i dalje odsutno bulji kroz prozor, timareći zube izgriženom čačkalicom. Isušeno pojilište nasred dvorišta i razbucani grm koprive, čine mu se odjednom odveć stranima i dalekima, kao opustošeni krajolik na isturenom prostoru negdje daleko u nekom neistraženom području sila, čiji uzduh životne vitalnosti podsjeća na pastoralne sajamske slike blatnjave ravnice, omekšane prizorima raštrkanih svinja i gusaka na paši. Obamrla svijest u kojoj se nespretno migolji kao crv, gura ga u prostor nepokretnosti i slabosti, u iščekivanje vlastita skončanja kao najpoželjnije zadovoljštine za sve neostvareno i neproživljeno, za svu nesreću koju mu je sudbina odredila, pa se sada, pomalo neočekivano, u rasplamsanom spekuliranju, Nabukodonozor ne grozi niti onih nesretnih okolnosti u kojima se našao junak nekog davno gledanog povijesnog filma, čijeg se imena nikako ne može sjetiti, a u kojemu se kraljevski oficir, pukovnik, još mlad, u punoj snazi, s prstom na obaraču pištolja pripijena uz oznojeno čelo, vrti u krug prostorije u kojoj je ostavljen sam sa sobom, da učini jedan neprirodan i krajnje nestvaran, bogohulan čin, jer mu je tako naređeno, da svojevoljno skonča vlastiti život. – Bezvoljnost čovjeka baca u razne boleštine – obraća se ženi koja zamišljeno puši cigaretu, ostavljajući dojam budnosti, kao da ga sluša i kao da ga razumije. – Tuđe se bezvoljnosti čovjek gnuša, a vlastitoj se klanja kao nekom staromodnom autoritetu, sijedih, čekinjastih brkova, u bijeloj kuti sa stetoskopom za vratom – okreće se po sobi vidno zadovoljan izrečenim. Sve to na trenutak proizvede plamsaj u njegovom otromboljenom tijelu, koje lagano štucne, podrignuvši se istovremeno, stopivši okus ispijena piva i probavljena gulaša, u slatkasto gorki osjećaj sitosti i omamljujuća blaženstva. – Možda je ta razlivena mrlja ispod prozora prolaz u drugu dimenziju? –pomisli, isključivo da samome sebi ugodi, gurajući neukusnu mrlju u nešto nadnaravno, o čemu snatri njegova raspojasana imaginacija, koja ga jedina ponekad iznenadi … i on se, udobrovoljen novim obiljem slika, iznova podrigne, ovoga puta snažnije i obilnije, poput prežderane svinje, smiješeći se u polumraku kuhinje nijemo kao luđak.
RADENKO VADANJEL rođen je 1962. u Puli. Studij hrvatskog jezika i književnosti završio je na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zbirku pjesama Lekcija o postojanosti objavio je 1999., roman Dnevnik besposličara 2006., zbirku pjesama Čovjek s tri pupka 2010., zbirku priča Mišomor za rođake 2013. roman Zdravo, dragi ubojice! 2017., a roman Sakramenti i kotlovina 2019. godine. Živi i radi u Istri.
što se tiče poezije, hana bi najradije šutjela ali ne mogu svoje je pjesme počela skrivati i zakapati u zemlju, da ih nekad možda otkriju. što se tiče naše poezije, hana bi najradije zavrištala. ono što voliš, u našoj ti se zemlji ogadi. hana neće nikad reći što misli, jer onda je njen pjesnički put gotov. hana si misli, ali neće to priznati. hana hoće čitati svoje pjesme, hana hoće objaviti kakvu knjigu, ali hani neće nikad uspjeti, jer hana nije tipičan primjer pjesnikinje (kakav je tipičan primjer, hana ne zna, ali zna da to nije ona) i najvažnije – hana nema veza.
hani je toga dosta. ne da joj se više boriti s pjesnicima. zašto bi se samo morala boriti za svoju poeziju?
hana rado promatra samozvane pjesničke zvijezde, napravljene po starom uzorku, svake godine objave pjesničku zbirku, svake godine imaju na tisuće nastupa, na kojima pametuju i glume ljubaznost. svake godine isti dobivaju nagrade, ili možda između prođe koja godina? posvuda vidi ista lica, koja daju do znanja što ti djevojčice radiš ovdje nisi dobrodošla samo smo mi vrh parnasa koji traje i sve dok ne umremo ti nemaš za burek (ili kako je civilizacija izgubila vjeru)
zatim se napiju i postanu agresivni i udari ih muška moć, koju hana nikad neće imati, zato nestane odakle je došla. razmišljala je, da li bi kleknula pred njih i molila ih molim pročitajte moje pjesme nisu bezvrijedne stvarno nisu, ali danas je previše umorna i preslaba. jednom ćeš imati dobre pjesme, ali nikad tako dobre kao što su moje.
hana neće prestati pisati, ali će jednostavno biti previše apatična za sve ispade i udarce. upravo ono što želimo. zato uvijek najradije udarim tamo gdje najviše boli.
i baš tu hana dijeli pjesnike u dvije kategorije: pjesnici koji ostanu ljudi i pjesnici koji postanu zvijeri.
KATJA GOREČAN (Celje, 1989.), iz zbirke pjesama “Trpljenje mlade Hane” (Patnje mlade Hane), Center za slovensko književnost, 2012.
sa slovenskog, za časopis “Kolo” (3/2016.), preveo Marko Gregur
čovjek-časopis 