PRIČALI SMO O FILMOVIMA LARSA VON TRIERA
I kolega je rekao:
Ne mogu podnijeti to emocionalno ispiranje
Kolegica je oprala stakla svojih naočala pod mlazom tople vode
Nije ih maglila dahom i snažno otirala rubom rukava
I ja sam odlučila ugledati se u u nju
Pa biti i ja nježna
Prema svojima
Ali sutra ću opet morati kupiti nove naočale u DM-u
Treće u istom tjednu
I sad jasno vidim
Da im ne mogu biti nježna kad ih prije nesmotreno izgubim
Na kratkim relacijama
Već neko vrijeme odsutno ostavljam posvuda
Kvalitetne ljude i jeftine naočale
A onda ne mogu ni čitati dok ovako sjedim u polupraznom tramvaju
Jedino što bih sigurno i opet mogla je – pisati
Nerazumljive poruke po zamagljenom staklu
Ali već mjesecima priječim svoj kažiprst da klizne u pjesmu
Jer bojim se njenog ishoda
Jer ono s čim ljetos nisam računala je da se neke emocije kondenziraju na unutarnjoj strani
Tek kada postanemo izvana hladni
Zima počinje
Stanica na kojoj silazim je okretište
Ne mogu više podnijeti ovo emocionalno ispiranje ljubavi
***
O tome kako sam ti rekla da je najljepša riječ na svijetu ona perzijska riječ koja označava svjetlost koja zaiskri u oku kad nekog vidiš prvi put.
O tome kako znam da ništa nije iskrilo u mojim očima kad sam te srela, ali sam poslije baš neviđeno cijela gorila.
O tome kako sam cijela gorila jer u cijelom svemiru za mene ne postoji ništa što bi mi bilo napetije od mira.
O tome kako te ne želim nazad nego te još samo jedino želim.
O tome kako neću nikad progovoriti jer je naša tišina med od vrištine u kojem plivam glave uronjene do ušiju, i kad god zaustim riječ, ušutka me gorkasta slast od koje opet mogu živjeti. Stoljećima.
O tome kako je razlika između “biti zajedno” i “više ne biti zajedno”, razlika između “šutjeti zajedno” i “šutjeti zajedno (listen on repeat)”.
O tome kako su tvoje oči jednako krijesile od prvog do zadnjeg dana vremena.
O tome kako znam da sam snagom svoje ljubavi ubila sve koje će doći u vremenu poslije mene.
O tome kako si mi izgleda ubio stvaralaštvo, jer se o tebi može pisati samo riječima za koje sam samo tebi rekla značenje.
O tome je možda mogla biti knjiga.
***
NIKAD NISAM PLJUNULA
Na asfalt ili zemlju
Ni kvalitetno niti nemušto
Ni zviždala nikad nisam
Čak ni zafićukala
Jednostavno ne znam
Namigivati i pošteno
Psovati
Pokušavala sam ali
Nikad nisam okusila pivo
Nisam ni Coca Colu
Ni u djetinjstvu ni mladosti
Nisam odgledala niti jedan horor film
Strašno je to, znam
Ali nikad se nisam prestala braniti
Potpunom razoružanošću
Svoju otvorenost koristiti kao najjači bedem
Bestidno voljeti stid
Pjevati o pjevicama
Zaljubljivati se u žene
Slamati na muškarcima
A ti si već treći
Ti si treći
Koji mi je rekao da je jedino njegov pokojni otac
Bio tako nesalomljiv i čvrst
Kao što sam ja
__________________________________________________________________________
SUZANA MATIĆ rođena je 1970. u Mainzu u Njemačkoj. Odrasla je i školovala se u Zagrebu, gdje je završila Arhitektonski fakultet.
Prvu knjigu Samosanacije objavila je 2012. u izdanju Algoritma, 2015. kod istog nakladnika objavljuje knjigu Koliko sam puta okidala s boka, a 2016. u nakladi izdavačke kuće V.B.Z. knjigu poezije Drugojačija. U rujnu 2017. u nakladničkoj kući HENA-COM izašla joj je knjiga kratkih priča Ne naginji se unutra.
Samosanacije su 2015. objavljene i u Beogradu, u izdanju Factuma. U Rumunjskoj joj je 2017. u izdanju Editure Pim izašla trojezična zbirka poezije Poezii Alesee.
2019. godine objavila je zbirku pjesama “Usnena predaja” u izdanju Frakture.
Priče su joj objavljene u Večernjem listu, Zborniku trećeg programa, Književnoj republici, Fantomu slobode te Zborniku gornjogradskog književnog glasnika, a pjesme u časopisima Poezija, Artikulacije i Zarez. Višekratno su čitane u emisijama na Trećem programu Hrvatskoga radija.
Tekstovi su joj prevedeni na engleski u časopisima Relations i Underpass.
čovjek-časopis 