“Svim mjesecima koji imaju u sebi r” – reče Asim dok sjedi ispred kuće na verandi natkrivenoj lozom i puši motane cigare od zore – “treba naveče nešto obući”. Isto tako reče, privikavajući se na novi stil života, i s tabletama ispred sebe “Mirela, donesi mi čašu hladne vode”.
Iz kuće, čiji prozori su pokriveni mrežama za komarce, Mirela nosi čašu vode i kaže: “Što je ne uzmeš sam”. “Ja sam srčani bolesnik”, odgovara srčani bolesnik, koji je to postao od prošlog utorka kada je noć prije sam pio rakiju ispred kuće i polako viljuškom ubadao travnički sir poliven maslinovim uljem, da bi potom zorom otišao kositi njivu gdje se na veliko iznenađenje svoje i živine koja je pasla okolo, srušio negdje oko podne, jer je osjetio slabost. U hitnoj su ga zadržali zbog pretraga u kojima su otkrili da mu je pedeset i četiri godine, da ima povišen holesterol, pluća crna od katrana, da pije rakije koje sam peče i nakon sedam dana ga otpustili s terapijom od devet različitih tableta. Ono što ne znaju je da Asim ponekad vozi pijan i kad ga zaustavi policija i pita jeste li pili, on kaže nikad, vjera mi ne dozvoljava, da ide u lov na tetrijebe i oklizne se i padne ili da on ponekad vari, ali nikad sa zaštitnom maskom, jer voli danima da leži sa oblogama od mlijeka, da je u mladosti popio sto gemišta, obišao cijelu Evropu i da nema boljih ljudi od Makedonaca. Ali nisu ni sumnjali da će Asim sada od straha da smanji i cigare i rakiju i crveno meso, sa strijepnjom u glasu da gleda u mušemu dok izgovara ime doktor Mačkić je meni rekao, da bi čim mu bude malo bolje naredio Dinki da poreda svega ispred njega dok komšijama pokazuje, prstima u čije pore se uvuklo neko pradavno crnilo, šta to on ne smije sa tanjira, a evo jebiga jede. On nije od onih što vjeruju da se od nečega mora umrijeti, on osjeća da se s nečim mora živjeti.
Ovo početno jutro u novom režimu sjedi sa cigaretom u ruci i razmišlja kako je već preskočio dvije ili deset što se njega tiče, pa vrti upaljač u rukama, gleda u njemu kako se plin penje i spušta, cigaru prinosi, oprezno, dok ispuhuje kroz nos i osjeća se nekako prevarenim, dok kroz povijenu krošnju vrbe vidi svoju baštu i paprike koje gore ko lude na suncu, i zagrnuti krompir koji je sitan i loše sorte, vidi kako se probijaju pikirane lubenice i pogled mu zakloniše dvije krave koje izlaze na put sa Dinkom koja ih sa začelja šiba.
2
Kad bi krave samo normalno hodale, do njive bi se stiglo za vida, ali one stavljaju nogu ispred noge i zamišljeno glavama klimaju, gledaju preko živica radoznalo kao kad uđeš na sijelo i od ljudi i odjeće ne vidiš gdje ima prazno mjesto pa stojiš i gledaš, i domaćin ti pokazuje rukom tamo kod Alijine žene idi, a ti samo vidiš glasove i oblande na stolu. Hajte bone. Mora reći da dotjera cisternu, voda je pri kraju. U papučama, vidi svoje nožne prste namazane roze lakom, koji se oljuštio, pa nokti izgledaju kraći, i ne vrijedi kad odmah spadne. Otići će do grada (šibanje) kod Jane u frizeraj, i staviće pepeljastu plavu, i dok sjedi mokre glave i čeka da se farba primi, Jana će za čas otići niz ulicu u drugi frizeraj da nju isfeniraju. Na ćošku je kuća, ne znam čija, u koju se, o-oho, doselila porodica, s dvoje djece i bebarom. Doselili se, ima koji dan. Opština im dala. Ili hodža.
Na odredištu, privezane lancima za klinove koje Mirela čekićem zakucava i kupi po podne na pojenje, krave se prepuštaju vjetru sa Hrguda, istog onog Hrguda koji kišu uvijek odnese u Čapljinu i suncu koje siječe ukoso iz pravca sela, i pasu plave cvjetove koji se sklapaju čim sunce zijevne, što prati ostalo raštrkano cvijeće, tako da makovi, po njivama gdje je sve na oprezu i gdje sve se pretvara da nije, odakle god da vire kao partizani, crveni i rajski, gluhi na ove mjere opreza, privlače pogled i zakivaju ga kao za grijeh, kao da sijevne otkrivena dojka. I dok se polen zrakom prenosi, dok metlom šamaraju osinjak ispod strehe ljudi u novoj kući, dok Asim govori prstom u zraku vidio sam te kako mi nogom udaraš kera zato što ti jede papuču, Mirela, one miču njuškama, kružno i vlažno, s rojem muha ispred lica zujećim, a statičnim kao mrežom na pčelaru. Onda nam lijeno okrenu leđa, i graciozno zalegnu kao da će neko sa papirima na koljenu da pravi skice grubim potezima uglja, vjerujući i ne vjerujući da je vidio tamo kod harema, presvučenu zmijsku košuljicu, negdje između redova bijelog kamena, na kojima su seljaci spremni sa isklesanim “1968 – “ pa dokle može. Ovce guraju jedna drugu do ivice gdje je hlad od šiblja izniklog iz naslaganih kamenih ograda koje kao vozovi idu daleko, i kornjače traže kalcij po lijehama hiljadu zasađenih Markovih sadnica smilja, koje je teškom mukom sadio pognut, a uspravan kao štipaljka naopačke i koje već tri godine miriše i koje seljaci ne beru jer nema kupca. Gore u selu, Muho sa naočarima toliko debelim da izgleda kao zaštićeni svjedok, zaljeva svoju unikatnu palmu i sve to se ne vidi odavde. Asim vidi mrskog komšijskog kera, zavezanog za kućaru, istog onog kera koga je trebalo ubiti kad je i on ubio svog, kad su ih našli kako se krvavih zuba goste nad nekom ovcom, i Asim je ušao u kuću i izašao sa puškom, i na licu mjesta pucao, dok je Borisu bilo žao, i sad evo koja godina kako privezan stoji i gleda u Asima koji bi ga svaki dan ubio i nikad mu ne bi bilo žao. Boris. I mačke Borisove jebene koje su pojele Asimove golubove.
3
Enes prođe s autom i svirnu. On mahnu cigarom. Kako se god okrene, vidi Borisovog kera.
Ovaj novi telefon što je dobio na nagradnoj igri mu zazvoni. Javi se. Skoči.
Asim, srčani bolesnik i ljubitelj golubova, trči pored kera, trči asfaltom, trči prema njivi, gdje se krava omotala oko lanca, a lanac oko vrata, i rita se i muče, guta zrak i otiče, sve jače samu sebe davi i od panike umjesto da ga sačeka, sve gore plavi i hropti, a Asim grabi tako da mu papuče lete na sve strane i čini se da šorc kasni za njim, i misli crći ću ja prije nje, i vidi glavu Alijine žene, pa glas, dok on hvata lanac, lica u njenom trbuhu, krava kao tenk odguruje toliko da ga peče mjesto gdje je bio kateter, on cima lanac, ona cima lanac, i stisni zube, smiješno da se sjeti baba koji bratu kaže šta plačeš što te ujela zmija, ja mislio boli te zub, lanac joj isjekao nogu, muhe mu se u oči zabijaju i u leđa ga vimenom buba, jaka je kobila, i svom snagom, još, još, jadnica, a on hoće da joj istisne zrak da ne prsne, možda su to godine, pusti jadna stomak, ne osjeti ništa, jednom je vozio kamion u koji je sjela sestra Milanova i Asim bi je odmah ženio, miris metala, ali je Milan rekao nikad, i lanac preko očiju i ušiju. Alijina žena govori dobra, dobra, i mukanje se stišava i znoj ga peče, da proguta, udiše a nema zraka, i druga mjesta gdje se isjekla glupača, i stomak mu ispao iz pantola. Dobro je. Nalet vjetra, rubom majice preko čela. Dobro je. Izvukosmo se. Sunce. Sunce, taj zaboravljeni bog i dalje grije paprike.
Kad je ovako toplo naveče, Asim spava napolju ili na ploči krova. Večeras ga zrikavac drži budnim i on ode do fioke sa pištoljem i nišani u vrbu. Niko nikad nije vidio zrikavca, a kamoli pištoljem u mraku. Opali. Tako. Komarci ga jedu dok se namiješta da zaspi. U štali krava muče cijelu noć. Udebljaće je dosta, pa kad je zakolju, da ima mesa. Hraniće je, pa kad je udebljaju, zaklaće je. Spavaj sad.
Tovili su je da dobiju na mesu.
I nakon nekoliko mlijeko se pokvari.
Pa prestade skroz.
I mukala je cijelu jesen.
Tovili su je koliko su mogli kao u groznici.
U štali, sa krpom preko nosa, Asim istišće bijeli gnoj iz velike rane, na kojoj nikako da se formira krasta. Već proljeće.
4
I mukala je dok se godina izvlačila školarcima. Ugojena od jada. Kao da zna da se od nje puno očekuje, da je život ćorsokak, a zemlja škrta i da treba da izdrži do Bajrama.
Oklembešena i rasporena, otkri meso koje je bilo čudno u najmanju ruku. Mesar se vrpolji, palcem plaže po oštrici i podozrivo gleda ofalilog Asima od pet tableta svaki dan do kraja života, koji trepnu “Ja da trujem narod” retorički ali značajno mesaru, i nosa skupljenog od smrada sivog, crvavog i zagnojenog mesa, završi sa:
“Bacaj”.
I uskim putem kući, vijugavom stazom do sela, kojom svako malo staješ rikvercom u kraj propustiti nekoga, on je, kao sljepoočnica koja pulsira, cijelim putem govorio u sebi bacaj. Na sto načina.
Bacaj, bacaj, bacaj, bacaj…
___________________________________________________________________
AIDA BUKVA rođena je 1985. godine u Foči. Diplomirala je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Glumila je u mnogim pozorišnim predstavama na Otvorenoj sceni Obala, Kamernom teatru 55, Pozorištu mladih Sarajevo itd. Dobitnica je nagrade „Hrabri novi svijet“ festivala MESS 2008. kao dio ansambla predstave „Buđenje proljeća“ u režiji Selme Spahić, te nagrade publike za najbolju žensku ulogu 32. Kazališnih susreta Brčko 2015. Također, ostvarila je uloge u nekoliko TV serija. Osim uloga u nekoliko kratkih filmova, igrala je glavne ženske likove u filmovima “Hiljadarka” Nenada Đurića i “Tako da ne ostane živa” Faruka Lončarevića.
Priča “Krava” drugonagrađena je na natječaju/konkursu za kratku priču lista Oslobođenje 2019. godine.
fotografija autorice: Luka Šarac
čovjek-časopis 