PONOVNO ROĐENJE
Omiljena Yu-Gi-Oh karta mi je bila ponovno rođenje.
Ja sam Homunculus koji sluša svog gospodara.
Alkemija života se srušila u bestidnu igru
Protiv drugih čovjekolikih zvijeri;
Znala sam da me svako malo
Čeka potpuno uništenje
I ponovno rođenje nisam dijelila ni sa kim.
Imala sam sedamnaest duplikata
Koje sam poput ikona nosila sa sobom.
„Ti si sebična i nisi nikakva drugarica”,
Vikali su za mnom dječaci iz razreda
Dok sam slagala svojih sedamnaest uskrsnuća
U ružičastu torbu sa suncokretima.
Jedna kad me naljuti mama.
Druga kad me drug iz klupe dira po nogama.
Treća kad djed zauvijek ode
Jer za sobom odnosi i dio mene.
Četvrta kad me u školi porede sa indijskim prostitutkama
Jer sam se poljubila s nekim iz viših razreda.
Peta kad prvi put vidim muški ud
Koji mi je pedesetogodišnjak poslao na chat.
Šesta kad ne mogu ustati iz kreveta
Jer u svemu vidim besmisao.
Sedma kad se više ne prepoznajem u ogledalu.
Osma kad se besmisao poput demona
Širi kroz moj bezbojni krvotok.
Deveta kad pričam sa svemirom i bogom
I proklinjem i jednog i drugog što je djed otišao.
Deseta kad otkrivam moć ispuštanja besmisla
Kroz vrelu krv i komadiće stakla.
Jedanaesta kad smrti gledam u oči
I dugo u noć joj laskam držeći šaku tableta u ruci.
Dvanaesta kad stojim pod tušem sat vremena
I ne pomjeram se dok mama bijesno ne pokuca na vrata.
Trinaesta kad plačem dok me tadašnji dečko ljubi
Jer ne osjećam ništa osim gađenja i nelagode.
Četrnaesta kad djedu sjedim na grobu
I prepričavam što mi je jedan jadnik uradio.
Petnaesta kad me moja bivša ljubav
Naziva sebičnom i beskorisnom propalicom
Cinično se smijući mojoj očajnoj ljudskosti.
Šesnaesta kad se pijano dovlačim kući
Nakon što mi je onaj jadnik rekao da sam ljubav njegovog života.
Ja sam Homunculus koji je iskrvario na gospodarevom stolu
Ispuštajući demone i besmisao u njegovu visinu.
Uskrsnuće se izlilo u moje ruke
I odlučilo da smo dovoljno učili živjeti jedno s drugim.
„Ne trebaju ti više ove karte”,
Odzvanjala sam sama u sebi,
„Već znaš napamet kako se preživljava.”
Ustala sam s kreveta, poljubila posljednju kartu
I stavila je sestri pod jastuk.
***
BLUDNIK NA MISI
Bludnik je jutros zalutao na misu.
„Lijepe su ove žene”,
Pomislio je gledajući njihova tijela
Obnažena pred uspaljenim orguljama.
Kako su lijepe dok duhom orgazmiraju
Uz bezglasnu pjesmu zbora
I u grču se spuštaju na klecalo.
Plaču za djecu,
Plaču za muža,
Za bolesnu majku,
Nikad za sebe…
Bludnik stoji u kutu i drhti.
Lijepe su dok im se usne pomjeraju
U istom ritmu.
„Zdravo Marijo, milosti puna,
Da onaj moj bude zdrav i da dobro uči,
Da njemu daju povišicu,
Da majka bude bolje,
Da se svijet ne strmoglavi pod zemlju,
Da mir zavlada u njegovoj sušti.
Amen.”
Ogoljene samo pred bogom,
Pred čitavim svijetom samo mrtve sjene
Obučene u rukave dužine ekvatora,
Pod zemljom,
Nad zemljom,
Pod sobom.
Kako su lijepe kad pale svijeće
Jedna za žive, jedna za mrtve,
Jedna za žive koji su umrli.
„Kako su lijepe ove žene”,
Pomisli bludnik paleći svijeću
Za svaku od njih.
***
NEKOLIKO SITNIH UBODA – OAXACA, 1935.
Ometeotl je pravila pozole dok je Tzitzimitl tražio Atototzin.
„Ona bi se najradije vratila nazad u majčinu utrobu”,
Pomislila je Ometeotl stavljajući žlicu na stol,
„Jer dosta joj je bilo ovog svijeta koji je previše ličio na pakao.”
„Svi bogovi su umrli, nantzin!
Pogledaj, u meni ih više nema
Oteo ih je iz mene, nantzin”,
Plakala je Atototzin majci u krilu.
Ometeotl je pravila pozole dok se Atototzin skrivala u lijesu.
„U meni su bogovi umrli onog dana kad sam te rodila.
Predala sam ti ih čim sam te uzela u naručje”,
Pomislila je Ometeotl paleći svijeću.
„Idem u vodu bogovima, nantzin,
Njega tamo sigurno nema.
Dođi nekad kraj rijeke, nantzin,
Pozdravit ću te prvim ljetnim pljuskom.”
Ometeotl je pravila pozole dok je Tzitzimitl pričao o ljubavi.
„Volio sam tvoju kćer kao što sam volio tebe”,
Rekao je sjedajući za stol.
Ometeotl je šutjela zazivajući Tlaloca.
„Volio sam je čak i kad je mirno spavala.
Volio sam je kao tebe, ilamatl, kad si bila kao ona.
Ni bogovi je neće ljubiti kao ja”,
Rekao je Tzitzimitl oblizujući žlicu.
Ometeotl je pravila pozole dok se Atototzin skrivala pod zemljom.
„Moja kćer te nije voljela,
Moja kćer je umrla od tvoje ljubavi”,
Rekla je i dalje zazivajući Tlaloca.
„Bilo joj je samo deset godina, puto”,
Rekla je prelazeći na španjolski,
„Ubio si mi i dijete i bogove,
Ni oni ni ona te nikad nisu voljeli!”
Ometeotl je pravila pozole dok je Tzitzimitl vadio nož.
„Deset uboda za tebe i još deset za nju”,
Pomislio je Tzitzimitl probadajući joj utrobu.
Tlaloc se javio kroz pljusak njene krvi.
„Dvadeset ubodnih rana od kojih je šesta izazvala smrt.
Kćer vam se ubila tri dana prije
Nego što ste ubili svoju ženu.
Imate li što reći u svoju odbranu?”,
Pitali su ga dok je sjedio u sudnici.
„Ali to je samo nekoliko sitnih uboda”,
Rekao je Tzitzimitl dok su mu izricali presudu.
Na groblju Panteón San Míguel obje su ih sahranili kao kršćanke.
Na nadgrobnom spomeniku su napisali:
„Eva Socoyote Cruz i Ingrid Cruz”,
Kasnije ih je naslikala Frida Kahlo.
________________________________________________________________________
MIHAELA ŠUMIĆ (1998, Banja Luka) završila je Opću gimnaziju Katoličkog školskog centra „Blaženi Ivan Merz“ u Banjoj Luci. Tijekom 2012. godine je pisala poeziju i kolumne za meksički LUF magazin. Svoju poeziju je do sada objavljivala na nekoliko portala, uključujući i poeziju i prijevode na engleskom, španjolskom, portugalskom i hrvatskom jeziku. Prvu zbirku poezije, „Nekoliko sitnih uboda” (Imprimatur, Banja Luka), objavljuje 2020. godine.
čovjek-časopis 