U autu je miris paprike intenzivniji od mirisa breskve – i Mehi je draži. Dok vozi prema Čapljini, plava zora promalja kroz lišće visokih jablanova kao kroz zavjesu. Kako je paprika lakša od breskve, zadnji kraj pasata sad nije legao i Meho kroz šoferšajbu gleda cestu i krajolik koji kao da se niže na nevidljivu iglu.
Kod ludnice na Domanovićima, kroz malo spušten prozor, baca neugašen opušak. Objema rukama hvata volan i počinje misliti o paprici koja miriše u paketima iza njegovih leđa. Cijena joj je toliko pala da Meho od prodaje skoro ništa ne zarađuje.
Niz strmu cestu pred sami ulazak u Čapljinu, pasata spušta kao niz bob stazu. Ta nizbrdica je puna krivina i u svakoj se osjeća ona nevidljiva granica od koje poigrava volan, granica iza koje je provalija.
Od kako su se vratili, s poljoprivredom u Dubravama slabo ide. U početku je Meho, kao i mnogi, sadio duhan, ali su se sve otkupne stanice po Hercegovini ugasile, pa duhan sade još samo šverceri. U štali gdje ga je sušio još čuva kukače i kanafe. Kukačama u Dubravama zovu kukasto drveće kojima se na kanafu nanizani listovi duhana kače o drvene prečke, o serđene.
Kao dječaka, Mehu je otac u duhan budio rano ujutro, prije nego bi i pijevci propjevali. Jedino ga je tada bilo moguće brati. Čim sunce grane, listovi duhana obehnu i probude se insekti koji berače napadaju ravno u lice. Alija i njegovo dvoje djece su u takvim jutrima stameno gazili kroz redove stabljika hercegovačkog ravnjaka i, otkidajući listove, pucketali jutrom.
Danas Meho čezne i za tim zvukom.
Svaki put kada ustane rano i pođe u Čapljinu, Meho se sjeti berbe duhana i kao da ga nešto iz tog dalekog djetinjstva – kao rukom – pomiluje po glavi. I ona bol podnu stomaka kada pali prvu cigaretu kao da dopire iz te iste prošlosti u kojoj se zora rađala iz mraka onako kako se rađa i danas, u jutrima koja su nekada mirisala na duhan, a sada mirišu na papriku.
Na semaforima raskrsnice u predgrađu Čapljine, čeka da se upali zeleno i gleda u kolonu auta koja iz Mostara idu prema graničnom prelazu, prema Metkoviću. Svi su oni krenuli na more – zaključuje Meho ispraćajući ih pogledom. Dok gleda snenu djecu i njihove roditelje – čini mu se da vidi sreću. On je tek nekoliko puta more samo vidio. Ta silna voda u njemu budi strah koji sebi ne može objasniti. Najstrašnije mu je more u luci Ploče – u tom komadiću svijeta koji se Mehi, zbog nezgrapnih i golih brda okolo, kao i zbog kranova i zapuštenih dokova, u sjećanju zauvijek urezao kao nikad dovršen komadić svijeta. Kao da je Stvoritelja, u trenutku dok je privodio posao s Pločama kraju – nešto hitnije odvuklo i on im se više nikada nije vratio.
Pijaca je s desne strane magistrale, prije mosta koji nosi ime dr. Franje Tuđmana – i puna je paprike. Iz paketa u karavanima miriše kao da ničeg sem nje na pijaci i nema. Seljaci stoje oko svojih auta i puše – žiške s cigareta svijetle u mraku u kojem se suncem opaljena lica pušača jedva razabiru. Kad se nasmiju, u mraku im se zabijele zubi kao biseri.
Neki već sjede po improvizovanim kontejnerskim kafanama. Zvuk kafe-aparata, pomiješan sa zvukovima koje proizvode metalne kašičice dok udaraju o porculanske šoljice, jedino je što se čuje. Kad grane Sunce, konobarice će pustiti muziku i sve će začas živnuti. Ali do tad, seljaci će sjediti i šutjeti, brinuti svoje brige: računati koliko su novca na uzgoj paprike potrošili, a koliko od nje zaradili.
S duhanom je, bar što se tiče prodaje, bilo puno bolje. U novembru, kad puhne jugo i duhan omeči, s kanafa bi ga snizivali i demetili u denkove, a onda ga odvezli u Duhansku stanicu u Stocu, izvagali, uzeli pare – i kući. Tog dana, a koji su u Dubravama zvali vaga, Meho i Alija bi, u povratku, svratili u zadružnu prodavnicu na Maslinama i nakupovali svega i svačega. Prije toga bi poplaćali račune za struju, uplatili članarinu džematskom odboru za tu godinu, i tako sve pripremili da, umorni, mogu bezbrižno utonuti u zimu koja je u Dubrave obično dolazila iznenada, s oštrim sjeverom što bi puhnuo sa okolnih planina.
S paprikom je puno teže. Po čitave dane čumijaš na pijaci i niko ti ne garantuje da ćeš je prodati. U nju su, za razliku od duhana, i ulaganja puno veća. Ona je i osjetljivija, treba joj voda i umjetna prihrana, i koliko god je otrovima prskao – ona se uvijek nekako uboli.
Sad je druga polovina avgusta i paprika je pri kraju. Sitna je i seljaci je u Čapljinu dovoze samo da je ne bi bacili. Uprkos tome, mnogima je žao što prolazi vrijeme pijace, jer s njom prolazi i ljeto. Nekima će nedostajati pijana jutra i ocvale konobarice koje se ne ljute kad im dobacuješ, nekima miris paprike i jutra puna nade, Mehi ona cigareta koju pali na pola puta i dopola popušenu baca kroz jedva otvoren prozor.
S paprikom njemu završava i jedan mučni period.
Jedino zbog čega bi da još potraje ljeto, jeste otvor koji je sve bliže i bliže. Umorila ga je sergija ali se boji da ga ovo sa otvorom ne umori još više. Najradije bi da s tim nema ništa, da u džematski odbor nikada nije ni ušao, da je sa svima u selu zdravo za zdravo i da se njegovo ime ne uzima u usta po hatmama i tehvidima.
Kad bi decembar dočekali bez jugovine, Alija i Meho su duhan spuštali u ‘tunel’. U toj tamnoj i vlažnoj prostoriji, koju su svi u Dubravama imali ispod tavana neke sobe, listovi duhana bi omečali za čas i onda bi ga bilo moguće snizivati a da se ne mrvi. On je obično bio u tunelu a Alija mu dodavao kanafe. Mehi se činilo da je to najmračniji mrak i da bi tu, u tunelu – kao malo gdje – vrijedilo zaspati i odmoriti se.
Bio je to mrak kojeg se moglo i opipati.
Takav mrak je sada bio negdje ispred njega, u zimi koja ga je čekala pred televizorom. Još samo da otvor prođe – u Kanadu će on sa ovog zvizdana koji peče i na kojem se duhan u cigaretama suši da ga se ne može pušiti – jer žeže. Među vukove, u mračne jazbine, u bijelo, u snijeg, u lijepo…
_____________________________________________________________________
ALMIN KAPLAN (1985.) bosanskohercegovački je pjesnik i prozaist. Objavljivao je u mnogim književnim časopisima iz zemlje i regije. Uređivao je portal za književnost i kulturu Strane. Dobitnik je nekoliko književnih nagrada, među kojima su i nagrade Mak Dizdar, nagrada Ratkovićevih večeri poezije, kao i nagrada Zija Dizdarević.
Do sad je objavio:
– Biberove kćeri (poezija)
– Čekajući koncert roga (poezija)
– Ospice (roman u stihovima)
– Mostarska zbirka (poezija)
– Bukara (poezija)
– Trganje (roman).
Živi na selu kod Stoca.
čovjek-časopis 