Početak je fotografija ljepotice u crnom na zidu
Facebooka i kratak zapis ispod nje: Vera Renczi,
rumunjska serijska ubojica, s nadimkom Crna udovica.
Čini se kako joj je, rođenoj početkom dvadesetog stoljeća
u imućnoj obitelji, osigurana jasna i pravolinijska
budućnost. No stvari ubrzo krenuše nagore:
prijatelji iz mladosti opisuju je kao ženu s gotovo
patološkom potrebom za stalnim muškim društvom, krajnje
posesivnog i sumnjičavog karaktera. Nakon majčine
smrti, zajedno s ocem seli se iz Bukurešta u Jugoslaviju,
gdje redovito bježi od kuće u društvo muškaraca, nerijetko
podosta starijih od nje. S devetnaest se udaje
za austrijskog bankara Karla Schicka i rodi mu
sina Lorenza. Ne snalazi se u ulozi domaćice, mame,
gostoprimke, sumnja da je muž vara i jednog ga dana
u napadu ljubomore otruje (arsen kao afrodizijak?).
Obuče crninu i svima koji su je voljni poslušati,
predivna ljutica, govori kako ju je muž ostavio.
Nakon godinu dana korote ispriča prijateljicama da joj se
javio s druge strane zavjese: poginuo je u automobilskoj
nesreći. Udaje se po drugi put, ali i drugi muž slijedi
prvoga. Do tada je sve u redu, no žena na fotografiji
je suvremeni top model i na zemljovidu Kraljevine
Jugoslavije uzalud ćemo tražiti gradić Berkerekul
u kome je navodno živjela – je li naša femme fatale
književna izmišljotina, novinarska patka? Sada, lebdeća
između dvije stvarnosti, sita braka, ali ne i muškaraca,
nastavlja svoj ubilački pohod. Nakon lišavanja slobode,
otkrivena su u njenom vinskom podrumu trideset i dva
lijesa s leševima muškaraca u različitim fazama raspadanja:
voljela je sjediti u naslonjaču među svojim bivšim proscima,
sada konačno i nepovratno samo njezinima. U jednom je lijesu
pronađen Lorenzov leš: “Umro mi je na rukama, bila
sam zadnja koju je vidio…” Postfeministička ikona,
smrtonosna ljepotica, muška fantazma…?
Na Discovery Channelu glas u offu završava
priču o njoj riječima: “Suvremeni bi psihoanalitičari
rekli da je naprosto bila žena koja je tražila ljubav.”
PETER SEMOLIČ (Ljubljana, 1967.), iz zbirke pjesama “Druga obala”, 2015.
preuzeto s portala Forum.tm, “Izbor Miloša Đurđevića”, 6/2018.
sa slovenskog preveo Edo Fičor
čovjek-časopis 