OVO NISU NI PRIČE NI PJESME
Nego svjedočenje postojanja
Kojeg svakoga dana trebamo učiniti
Posvjedočiti postojanje u sebi
Onako kako ono izgleda
Otvoriti svoj unutrašnji svijet
I cijeloga života čuditi se onima
Koji mogu sve van izbaciti u razgovoru
U soareji nekog tipa
Mene više muči što nikome i nikada ne mogu odnijeti
Svoje svjedočenje
Osim ekranu
Tom čudu zbijanja slova u lance i okove
Jer bit svake riječi je sloboda
Kad zašutim, naime, one su slobodne od značenja
Kad pišemo glupo sve gluplje sve je tanji i lakši teret
Koje one nose
Kad pišemo njima da bi ih odmorili a ne umorili
One cvrkuću
Tako riječi postaju ptice
***
POSTOJE SAMO BOJE
Njihova tri temeljna značenja
Stani, pripremi se, i možeš ići
Ne želim znati više
Od toga
Taj semafor
Kao i raskršće
Su sve što je trebalo znati
Znati kad je vrijeme za stati
A kad za početi
Kad je vrijeme za mirovanje i pripremu
Zlatno znanje
Ključ svega što smo ga tražili je cijelo vrijeme
Pred našim očima
Rekao si right person right place
Ali ne i right time
U to sam upala
Kao Alica u zemlju čudesa
U tu zamku, koja mi je otvorila sva osjetila
A trebalo je samo gledati semafore
Divljala sam, trudila se, pisala, ne pisala
Jela, ne jela, plakala, smijala se i sve kako već
Biva kad nismo sasvim svoji niti pri sebi
A trebala sam samo gledati je li bilo zeleno
Žuto žito ili crveni odbljesak sunca
Jer kad je crveno naučiti ne reagirati poput bika
Nego kao čovjek, bježati, stajati ne nasrtati
Kad je zeleno mirno se kretati
I prijeći na drugu stranu
Ceste, ljubavi ili nečeg trećega
Možda na drugu stranu zrcala
Ili kad je žuto
Naučiti skupljati sve u sebi
I nikome ne poklanjati tada ništa
***
VEČERAS NE MOGU SPAVATI
Nažalost ili nasreću
Tko to zna
Slova, kažeš
Vraćaš se slovima
Ja te osjećam na daljinu
Moj daljinski upravljač
Bilježi večeras program
Ali umjesto njega osluškujem svoje srce
Koje ne zna govoriti
Ali ja znam
Ono dosljedno voli
Ali ne zna koga
Veliko je
Tvoje je malo kažeš
I ja sam stala u njega
Taman sam
A u mojem ima još mjesta
Za nekoliko ljudi
Za puno ljudi
Veliko srce
Na neki način ima tu pravde
Kako da odstranim i smanjim
Kako da se ponašam civilizirano
Da ne volim previše
Da ne volim odjednom nekoliko
I više, sve više
Tako načela širenja načela plime
Dolaze u moj svijet
Zatim odlaze
***
KAD SE POČNE ZBIVATI ZAUVIJEK
Prestat ću pisati
Neću imati zbog čega
Neću imati taj odmak, tu preradu
Neću imati to stalno izbacivanje
Ostajat će u meni
Izmjene će biti tjelesne, sad su suptilne
Iako će biti riječ o istom
Sublimacija mora završiti, pismo se pretvara u lišće
Celuloza postaje opet stablo
____________________________________________________________________
IRENA MATIJAŠEVIĆ rođena je 1965. u Zagrebu. Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na Filozofskom fakultetu. Bila je članica predsjedništva Hrvatskog semiotičkog društva. Eseje i poeziju objavljivala je u „Quorumu“, „Vijencu“, „Zarezu“, „15 dana“, „Poeziji“, „Fantomu slobode“, „Agonu“ i drugim časopisima. Radi kao urednica književnih emisija na Trećem programu Hrvatskog radija.
Uredila je knjigu Riječi i riječi: rječnik Trećeg programa, kao dio projekta-emisije Riječi i riječi.
Dosad je objavila zbirke pjesama Naizgled (AGM, 2007.) i Južne životinje (AGM, 2010.), poetsku dramu Danska H2O (AGM; 2012.) i romane Crno pismo (Algoritam, 2015.), Kao kiša (Hena com, 2017.) i Igra istine (Hena com, 2019.).
čovjek-časopis 